10 albuma iz 2025. koje sam preporučivao čak i kad me nitko ništa nije pitao

Tko me jako dobro poznaje, zna da sam jedan od onih ljudi koji slovi za „naporne“ kada je glazba u pitanju. Uvijek govorim o albumima, pjesmama i izvođačima, preporučujem novu glazbu čak i kada me nitko ne pita… Razumijem zašto to nekome može ići na živce, ali ta opsesija glazbom za mene nikada nije bila puka navika ili prolazni interes. Ona je način na koji bilježim vrijeme, emocije i osobne faze kroz koje prolazim.

Iz godine u godinu, glazba mi služi kao svojevrsni dnevnik. Određeni albumi ostaju vezani uz konkretne trenutke, gradove, odnose ili unutarnja stanja, čak i onda kada se sjećanja na sve ostalo polako brišu. Upravo zato mi se čini važnim da barem jednom godišnje zastanem i pokušam napraviti mali osobni presjek izdanja koja su obilježila proteklih dvanaest mjeseci. Ne kao konačnu istinu ili rang-listu, već kao dokument vlastitog slušanja.

Povezano: Najbolji albumi u 2025. godini po izboru Vogue Adria redakcije

Iskreno, koliko god da pratim glazbu, nikada nije lako izdvojiti albume koji doista predstavljaju presjek godine i ono najbolje što je glazbena scena iznjedrila. Godina je bila prepuna izdanja, povrataka velikih imena, ali i tiših albuma koji su se polako uvlačili pod kožu. Zato već danima razmišljam o tome što uopće znači „album godine“ i je li to nužno najambicioznije, najglasnije ili najvidljivije izdanje, ili ono koje vas je uspjelo zadržati dulje nego što ste očekivali.

Marina Satti – POP TOO

POP TOO, Marina Satti

Jedne godine, tijekom putovanja u Solun s prijateljicom, sasvim slučajno smo zalutali u uske uličice koje su nas dovele do skrivenog kompleksa taverni pod šatorima. Unutra su bili polupijani studenti, glasna glazba, kaos koji je djelovao savršeno organizirano i osjećaj da svi prisutni proživljavaju najbolju noć svog života. Upravo tim prizorom bih opisao POP TOO.

Marina se nastavlja poigravati pop glazbom i grčkom glazbenom baštinom na razigran i samosvjestan način, bez straha od preklapanja i viška. Folklorni motivi, klupska produkcija i jasne pop strukture sudaraju se unutar istog prostora, stvarajući zvuk koji nekima može djelovati preopterećeno idejama. Ipak, upravo ta gužva daje albumu njegov šarm i snažan osjećaj grčke autentičnosti. POP TOO ne pokušava biti uredan ili uglađen, već prenijeti energiju jedne kulture. To je album krcat energijom, koji vas u jednom trenutku vodi ravno na klupski podij, a već u sljedećem u grčku tavernu.

Jymenik – Zidovi

Jymenik, Zidovi

Moje omiljeno domaće izdanje ove godine i album koji bez ikakve zadrške mogu staviti rame uz rame sa svjetskim, visokobudžetnim izdanjima na ovoj listi. Jymenik se već s prethodna dva EP-ja pozicionirala kao ozbiljna autorica, prepuna kreativnosti i svježine koja je regionalnoj sceni itekako potrebna, a debitantskim albumom Zidovi tu poziciju definitivno učvršćuje.

Povezano: Najbolji regionalni albumi u 2025.

Zidovi je izrazito moody album koji vas u jednom trenutku uvodi u suptilnu, gotovo seksualnu napetost, da bi vas već u sljedećem preplavio osjećajem tame i emocionalne težine. Volio bih da mogu vratiti vrijeme unatrag i pokazati vam svoju reakciju kada sam prvi put čuo pjesmu Zidovi, koja nosi središnju ideju cijelog albuma. Istina je da i danas reagiram gotovo isto, ne samo na tu pjesmu, već i na album u cjelini. Tema noći, koja se dosljedno provlači kroz njezinu diskografiju, ovdje je obrađena na izrazito poetičan i zreo način. Noć nije tek puka atmosfera, već prostor ranjivosti, želje i nemira. Upravo zato Zidovi ostavlja snažan dojam, mami da mu se vraćate i stvara onaj rijedak osjećaj da ga nikada ne možete do kraja iscrpiti.

PinkPantheress – Fancy That

That Pinkpantheress, Fancy

Ustati pa reći PinkPantheress. Ovo je bez dileme bila njezina godina. Gotovo je nemoguće da ste posljednjih mjeseci imali pristup internetu, a da niste čuli barem jednu njezinu pjesmu. Ono što me oduvijek fasciniralo kod PinkPantheress jest način na koji njezine pjesme funkcioniraju kao mali arhivi pop kulture, krcati semplovima, referencama i fragmentima koji djeluju poznato, ali nikada potrošeno.

Fancy That ima svega devet pjesama i traje tek 21 minutu, što su pojedini navodili kao zamjerku. S tim se ne mogu složiti. Njezina forma glazbe precizna je, jednostavna i potpuno svjesna svojih granica. Sve što ima za reći, govori jasno i bez viška, dok sempliranje dovodi do točke u kojoj postaje gotovo opsesivno, kao da slušateljima zadaje zadatak da prepoznaju sve reference. Bombastično, uzbudljivo i slatko u isto vrijeme. Girl Like Me, Nice to Know i Romeo mogao bih slušati do iznemoglosti, što sam, realno, i radio. PinkPantheress je moja najslušanija izvođačica ove godine i to nije slučajno. Fancy That pravi je hommage estetici 2000-ih i britanskom popu u njegovu najčišćem i najuzbudljivijem obliku.

Geese – Getting Killed

Geese, Getting Killed

Ako tražite album pun nepredvidivosti, sirove energije i upornog odbijanja da se uklopi u jasne žanrovske okvire, Getting Killed pravi je izbor. Oslanjajući se na post-punk i art rock, ali bez želje da te reference učini ugodnima ili lako prepoznatljivima, Geese stvaraju izdanje koje neprestano zvuči kao da je na rubu raspada. Singl Taxes me odmah osvojio i jasno nagovijestio da je riječ o albumu koji neće igrati na sigurno. Ta pjesma savršeno sažima nervozu i energiju cijelog izdanja, a njezin kaotičan i sugestivan spot precizno oslikava svijet u kojem se Getting Killed odvija. Pjesme djeluju kao da su u svakom trenutku blizu gubitka kontrole, a upravo taj osjećaj napetosti i nestabilnosti daje albumu njegovu snagu. Getting Killed odbija biti uglađen ili ugodan i upravo u toj nelagodi pronalazi svoj puni učinak.

Povezano: Najbolje pjesme 2025. prema izboru glazbenice Miach

Bad Bunny – DeBÍ TiRAR MáS FOToS 

Bad Bunny, DeBÍ TiRAR MáS FOToS

Ah, Bad Bunny, the musician you are. Još jednom je uspio očarati sve nas i biti najslušaniji izvođač 2025. godine, i to s punim pravom. DeBÍ TiRAR MáS FOToS njegov je najosobniji album dosad i to se itekako osjeća. Introspektivan i nostalgičan, sa snažnim fokusom na atmosferu i emociju, ovaj album potvrđuje zrelost i hrabrost koju Bad Bunny pokazuje u ovoj fazi karijere. Svaka pjesma mali je spektakl, ali BAILE INoLVIDABLE nešto je sasvim drugo. Ako je slušate samo kao glazbu, provest ćete se sjajno. No ako obratite pozornost na tekst, teško je ostati ravnodušan. Cijelo vrijeme imao sam knedlu u grlu. Iako na prvi pogled tekst i glazba djeluju kao potpune suprotnosti, zajedno funkcioniraju savršeno smisleno. Upravo u tom sudaru leži suština albuma DeBÍ TiRAR MáS FOToS.

Hayley Williams – Ego Death At A Bachelorette Party

Hayley Williams, Ego Death At A Bachelorette Party

Jedan dan, nakon tko zna koliko sati provedenih na TikToku, iskočio mi je video u kojem netko usput spominje novi album Hayley Williams. Iznenadilo me koliko sam lako propustio izlazak novog izdanja jedne od autorica koje su obilježile moje tinejdžerske godine. Naravno, odmah sam stavio slušalice i pustio Ego Death At A Bachelorette Party.

Već nakon prvih pjesama bilo je jasno da je riječ o ogoljenom i fragmentiranom projektu, nalik nizu osobnih bilješki. Upravo ta neposrednost zadržala me do kraja. Hayley ovdje zvuči rasterećeno i oslobođeno očekivanja, a u godini prepunoj konceptualno raskošnih albuma, ta jednostavnost djeluje kao osvježavajući anti-spektakl. Možda neće rezonirati sa svima, ali će ostaviti snažan trag kod slušatelja spremnih na nešto tiše i intimnije glazbeno iskustvo.

ROSALÍA – LUX

Rosalia, LUX

ROSALÍA. Treba li uopće još nešto reći? Iako smo svi svjesni njezina statusa i težine ovog albuma, LUX ipak zaslužuje nekoliko rečenica. Kada sam čuo Berghain kao prvi singl, ostao sam potpuno oduševljen i s nestrpljenjem čekao objavu albuma. Točno u ponoć pustio sam LUX i vrlo brzo je postalo jasno da je riječ o izdanju koje zahtijeva potpunu pažnju, ali je i obilno nagrađuje. Od početka do kraja, album me držao bez ijednog trenutka pada.

Povezano: Novi Rosalíjin album donosi veliki preokret u njezinom glazbenom pravcu

LUX nije samo pop album, već ambiciozan umjetnički projekt s elementima oratorija i raskošne orkestracije. Strukturiran kroz više stavaka, uz korištenje trinaest jezika i aranžmane koje u velikoj mjeri izvodi London Symphony Orchestra, album se jasno izdvaja iz okvira suvremenog popa. Ta grandioznost čini ga izuzetno privlačnim, ali i zahtjevnim iskustvom, kako zbog trajanja, tako i zbog gustoće ideja.

Oklou – Choke Enough

Oklou Choke Enough

Alternativna glazbena scena ove je godine doista cvjetala, a Choke Enough jedan je od njezinih najtiših, ali i najpostojanijih trenutaka. Oklou dosljedno gradi atmosferičan pop koji izmiče klasičnim strukturama, dok se Y2K estetika provlači kroz maglovit, gotovo sumračan ambijent, ne kao puka nostalgija, već kao emotivni okvir.

Ovo je album koji polako privlači i ostaje prisutan kao zaokruženo iskustvo. Završna pjesma Blade Bird mijenja perspektivu svega što ste dotad čuli i upravo tim tihim pomakom stvara onaj rijedak poriv da mu se iznova vraćate.

Black Country, New Road – Forever Howlong

Black Country, New Road Forever Howlong

Kako Spotify Wrapped kaže, Besties je moja najslušanija pjesma ove godine. Dolazi s trećeg albuma benda Black Country, New Road i iskreno, da, u potpunosti se slažem s tim. Toliko je snažna i, rekao bih, larger than life da se ni nakon brojnih slušanja nisam uspio zasititi, a isto vrijedi i za Forever Howlong u cjelini, album kojem sam se tijekom godine vraćao gotovo instinktivno.

Iako je bend ove godine značajno promijenio zvuk i tematski pristup, i iako album na prvo slušanje možda ne podsjeća na „stari“ BC,NR, ono suštinsko je ostalo. Njihova prepoznatljiva muzikalnost, osjećaj za aranžmane i kolektivni emotivni naboj sada su suzdržaniji i zreliji. Tematski, album se bavi prolaznošću, odnosima, sjećanjima i tihim emotivnim pomacima, često bez jasnih zaključaka ili velikih lomova. Kod dijela fanova to je isprva izazvalo rezervu, osobito među onima koji su bend zavoljeli zbog ranije izravnije dramatike, no s vremenom se sve češće isticalo upravo to postupno otkrivanje kao njegova najveća snaga.

Cameron Winter – Heavy Metal

Cameron Winter Heavy Metal

Volio bih da mogu ne reći ništa o ovom albumu osim da se zove Heavy Metal i promatrati vaša lica dok ga prvi put slušate. I iako album žanrovski nije heavy metal, na neki bizaran način upravo to i jest. Toliko je suzdržan, intiman i atmosferičan, s fokusom na prostor, tišinu i emotivnu krhkost, da se u jednom trenutku zapitate kakve to veze ima s naslovom. Upravo tu leži poanta. Heavy Metal svoju težinu ne gradi kroz glasnoću ili agresiju, već kroz suzdržanost i emotivni pritisak koji ostaje dugo nakon što album završi. Rekao bih da je najsličniji minimalističkim i folk-adjacent albumima koji više duguju atmosferi nego strukturi, dok su pjesme namjerno nedorečene, nalik emotivnim fragmentima ili skicama.

Ovo nije album za svakoga. Nema jasnih refrena, nema kulminacije, nema klasične narativne linije. Ali dajte mu priliku. Možda niste ni svjesni koliko će vam, tiho i polako, prirasti srcu. Inače, album je objavljen posljednjih dana 2024. godine, pa nije stigao završiti na listama najboljih albuma te godine, ali je zato ove godine, s punim pravom, ovdje.