Najbolji albumi u 2025. godini po izboru Vogue Adria redakcije

Glazbeni svijet u 2025. godini nije mirovao. Niti igrao na sigurno. Diljem svijeta i kroz cijeli spektar žanrova, glazba se mijenjala na najčudnije i najimpresivnije načine. Neki su preuzimali nove rizike, neki ponavljali stare uspjehe. Lady Gaga vratila se sa svojim najambicioznijim izdanjem u posljednjem desetljeću i nitko nije bio sretniji od mene zbog toga. Pop vizionarke poput Sevdalize, Lorde i FKA Twigs povukle su hrabre poteze, odlazeći korak dalje u svom inovativnom glazbenom izrazu. Bad Bunny putovao je kroz vrijeme i prostor, od San Juana do Nuevayola, a Rosalía je donijela revoluciju kakvoj dugo nismo svjedočili. U nastavku otkrijte najbolje albume u 2025. godini po izboru Vogue Adria redakcije.

LUX | Rosalia

LUX je album koji mi je bio potreban, a da pritom nisam bila ni svjesna koliko je moj mozak žudio za takvim melodijama. Već neko vrijeme primjećujem jednu neobjašnjivu dozu stroge uokvirenosti u svim svojim kreativnim stvaranjima. Blokadu koju ne mogu razbiti. Osjećam kako mi nedostaje dječja razigranost koja je bila bez granica. Onaj proces stvaranja u kojem te kreativnost u potpunosti obuzme i vlada svim aspektima života. Jedna posebna kreativna energija kakvu sam znala imati s jedanaest godina, kada sam svaki slobodni trenutak koristila za slikanje motiva koji su se neprestano slijevali u moj um, a s trinaest godina odlučila napisati svoj prvi fantasy roman koji se protezao na stotinjak stranica. Tu energiju već neko vrijeme ne mogu vratiti u svoje stvaralaštvo.

Slušajući već prve note albuma LUX, osjećala sam se kao da se ta kreativna blokada polako topi. Sa svakim novim taktom ona nestaje, a već sljedeća pjesma kao da u meni ponovno stvara onu neobuzdanu kreativnu iskru. Album je tako predivno složen i slojevit da sam tek nakon što sam ga preslušala po deseti put shvatila koliko mi je nedostajalo biti izložena takvoj verziji kreativnosti. Pomalo je divlja i neobuzdana, s zanimljivom dozom romantike i apsolutno ljudskih iskustava. Kada osjetim kreativnu blokadu, samo upalim Reliquiju ili Divinize, kada se želim napuniti energijom, De Madrugá i Berghain mi najviše pomažu u tome, dok me La Yugular nosi u neke druge dimenzije, nalik izvantjelesnom iskustvu. Smatram da je LUX jedan od albuma desetljeća i da će godinama ostati upamćen kao remek-djelo. Pravi je primjer kako slojevitost umjetničkog djela, upakiranog u glazbu inspiriranu ljudskim iskustvima, može odjeknuti i zadržati pažnju mnogo dulje od tri sekunde. Izvori kreativne energije su presušili, a LUX ih je brzinom svjetlosti ponovno napunio. Barem u mojem slučaju.

Kristina Mikulić, beauty editor

The Art of Loving | Olivia Dean

Zovite me late bloomer, ali tek sam nedavno otkrila Oliviju Dean, divnu, šarmantnu, nježnu, a opet snažnu britansku glazbenicu. Trebalo je da izda drugi album The Art of Loving, u rujnu ove godine, da je ozbiljno doživim i sada iz mojih zvučnika redovito odzvanja njezin lepršavi soulful pop. Glas topao i mekan bez puno vokalnih egzibicija, a tako ugodan, elegantan i pomalo ranjiv, što potvrđuje glazbenu iskrenost kao najveći adut kojim glazbenik publiku veže za sebe. Sjetimo se svi Amy Winehouse i njezinog nikad nadmašenog albuma Back to Black iz 2006. Olivia nam pjeva o ljubavi, želji, strahu i sivim zonama između, dok joj suvremena scena dejtanja ostaje nedokučiva, kao i nama, čini se. Nice to Each Other, Lady Lady i Man I Need već su prilično veliki hitovi, a meni najdraža ostaje So Easy (To Fall in Love). Svi bismo se trebali zaljubiti u ljubav.

Tina Kovačiček, lifestyle editor

Pulp | More

Pauze od gotovo četvrtine stoljeća nikada ne zvuče obećavajuće, a upravo je toliko prošlo otkako je Pulp izdao svoj posljednji album We Love Life. Iako moram priznati da sam bila izrazito skeptična, u ime dobrih starih vremena i radi privrženosti britanskom rocku odlučila sam pružiti priliku i pustiti More. Pa, je li moguće da se Pulp vratio, pomislila sam već nakon prve stvari, a odgovor je očigledno potvrdan. Iako zvuči nevjerojatno, bend iz Sheffielda predvođen Jarvisom Cockerom i dalje zrači onim prepoznatljivim nonšalantnim coolom, a vibe je pozitivan od prve do posljednje note. More dobiva poseban plus zbog Tine, druge stvari na albumu, u koju polažem nade da će uspjeti izbaciti Mambo No. 5 kao jedinu stvar u kolektivnoj svijesti u kojoj se spominje moje ime. Ovo je jedan od onih albuma koji se vrte na repeat u autu kada negdje putuješ, a iskreno da kažem, takvi su mi najdraži.

Tina Lončar, executive editor and fashion features editor

DeBÍ TiRAR MáS FOToS | Bad Bunny

Ja zaista nisam strastvena slušateljica glazbe, volim je, ali jednostavno nije dio mog svakodnevnog života. Mnogo puta sam od prijatelja dobila zaprepaštene poglede kada saznaju da mogu proći dani, a da ne poslušam ni jednu jedinu pjesmu. Čudno ili ne, tako je kako je. Unatoč tome, ove godine sam slušala, prema mojim standardima, više glazbe nego ikada prije, počevši od sjajnih albuma koji su potekli iz naše regije ili pak onih svjetskih. Jedan od tih albuma koji bi mi često svirao u pozadini dok čistim kuću, kupam se ili obavljam bilo koje druge poslove za koje ne želim prepustiti se samo mislima u svojoj glavi bio je DeBÍ TiRAR MáS FOToS od Bad Bunnyja. Odlično mi je sjeo kao hype u trenucima u kojima mi nije potrebno razumijevanje teksta niti pretjerano povezivanje sa značenjem istog, samo pure vibes.

Bojana Jovanović, copy editor

The Crux Deluxe | Djo

Jedna od stvari zbog kojih sam zahvalna seriji Stranger Things jest otkriće glazbenika Djo. Iza njega stoji omiljeni manny Steve Harrington, odnosno glumac Joe Kerry. Kao i većini fanova, za uho mi je zapela viralna pjesma End of Beginning koja je gotovo srušila TikTok kada se saznalo da iza nje stoji Joe Kerry. No album iz 2025., The Crux Deluxe, dao mi je odgovor koji sam priželjkivala. Ne samo da Djo nije one hit wonder, nego se pokazalo da nije ni glumac koji se ovlaš okušao u glazbi jer Joe očito ima svoj stil. Ne odmiče od prijašnjeg zvuka koji me teleportira ravno u najslavnije dane indie glazbe 2010-ih uz vrlo namjerne tragove sedamdesetih i osamdesetih. Je li taj retro senzibilitet inspiriran Stranger Thingsom ili je Stranger Things bio savršeno mjesto za njega? Ne znam. I ne moram znati. Znam samo da njegova glazba već sada zvuči kao da iza nje stoji netko tko zna što radi. I zato ću završiti ovo onako kako završava svaki ozbiljan razgovor o Stranger Thingsu: ako End of Beginning ne bude u finalnoj sceni serije, pišemo peticiju.

Nives Bokor, digital director

Everybody Scream | Florence and the Machine

Ove jeseni moje je malo milenijalsko srce poskočilo od sreće kada je, baš na moj već omiljeni blagdan, Noć vještica, izašao novi album Florence and the Machine, Everybody Scream. U njezinu eteričnu pojavu i prelijepi, puni vokal zaljubila sam se još 2010. godine, kada sam je prvi put čula na koncertu u Kinu Šiška, i petnaest godina kasnije njezina me glazba jednako inspirira i ispunjava posebnom, ženstvenom snagom. Everybody Scream je sirova, iskrena ispovijed, gotovo ritual oslobađanja. Na ovom albumu Florence Welch ponovno se vraća sebi nakon životnog potresa; u samom njegovu jezgru nalaze se trauma, gubitak i bijes, isprepleteni s tjelesnošću, paganizmom i prepoznatljivom teatralnošću koja nikada ne djeluje isprazno. Oduševljava me to što album nije građen oko potrebe da se svidi ili da ponavlja provjerene formule, već oko potrebe za preživljavanjem i potragom za snagom s one strane boli. Katarzično putovanje u dvanaest činova, od brutalnih slika tijela koje djeluje strano do postupnog smirivanja i tihog mira na kraju, i upravo u tom luku osjećam njegovu najveću snagu. To je album koji ne bježi od tame, već je hrabro prolazi i time potvrđuje Florence kao umjetnicu koja se sa svakim novim izdanjem sve jasnije i neustrašivije udaljava od pop konvencija i stvara nešto duboko osobno, zrelo i istinito. Njezina Dog Days Are Over u više mi je navrata u životu bila osobna himna, a Everybody Scream je, u današnjem kaotičnom svijetu, i za mene povratak sebi.

Tijana Čvorak, copy editor

Heroina | Sevdaliza i Mayhem | Lady Gaga

Kako da ne budem subjektivna u godini u kojoj sam radila svoju prvu Vogue Adria cover priču, sa Sevdalizom, glazbenom ikonom koja je ponovno pomaknula granice svojim najnovijim albumom Heroina? Dok mi je u hodu, na putu od Tjedna mode u Milanu do Tjedna mode u Parizu, pričala o svom iranskom podrijetlu, doživljaju tijela i ženskoj autonomiji, samo je potvrdila da taj put od destrukcije do prihvaćanja, a zatim i slavljenja vlastite autentičnosti, nikada nije linearan. Sve se to očituje u njezinim pjesmama, a zatim i spotovima koji su poput svojevrsnog performansa. Uz Messiah smo plesali, Angel nas je duboko dirnula i navela na introspekciju, baš kao i snažna himna majkama Stronger Because You Matter.

S druge strane, u moru sjajnih albuma koji su ukrali pažnju ove godine, poput Rosalijina LUX-a, Something Beautiful od Miley Cyrus i Everybody Scream od Florence, nepravedno smo zapostavili Lady Gagin Mayhem. Ovo je bila godina njezina veličanstvenog povratka, kako novim pjesmama, tako i turnejom. Vratila me u 2009. godinu, kada sam bila toliko opsesivna njome da je danas smatram jednom od rijetkih ličnosti koje su na mene imale bilo kakav formativni utjecaj. Od modnog stila, da, nosila sam platforme poput onih McQueenovih, do neustrašivog i avangardnog izražavanja vlastitog identiteta. Kako se godina približava kraju, ponovno se vraćam ovom albumu, preslušavajući Perfect Celebrity i Garden of Eden, dok iščekujem da objavi datume koncerata u 2026. godini, vidimo se u fan pitu.

Tara Đukić, culture editor

Virgin | Lorde i (((((ultraSOUND))))) | the nbhd

Ovogodišnji Spotify Wrapped teleportirao me u 2015. godinu. Čim mi se na ekranu pojavila fotografija Lorde, sjetila sam se objave koju sam nedavno vidjela na društvenim mrežama: petnaestogodišnja ja nije imala pojma o mnogim stvarima, ali imala je sjajan ukus za glazbu. Lordein povratak obilježio mi je ljeto, ako mene pitate, Charli XCX bila je u potpunosti u pravu za Lorde Summer. Kao dijete sam se radovala izlasku njezina prvog singla s albuma Virgin, What Was That?, pjesme koja je postala viralna i prije nego što je izašla. Imala je taj prepoznatljivi Lorde zvuk, ali s dozom zrelosti. Virgin je toliko iskren i sirov da me prvo slušanje rasplakalo, a i drugo, i treće. Najbolja pjesma mi je, vjerojatno ili trenutačno, Favorite Daughter, ali album je zaista pun brojnih hitova i zaslužuje da se sluša u cjelini jer glazbenica kao da je u njemu pustila dio svoje duše.

Također, ove jeseni do mene je stigla osobno najuzbudljivija vijest, The Neighbourhood se vraćaju. Moj omiljeni bend iz tinejdžerskih godina, čije sam gledala svaki behind the scenes video, Devon Lee Carlson, you will always be famous!, a čiji me je razlaz prije nekoliko godina potpuno slomio, ponovno je na okupu. Vratili su se s albumom (((((ultraSOUND))))) za koji sam se nadala jedino da će zadržati njihov prepoznatljiv zvuk, one melankolične melodije koje povezujem s njihovim prvim albumima. Na moje oduševljenje, to sam i dobila. Istina, (((((ultraSOUND))))) nije jednako briljantan kao I Love You i Wiped Out!, ali iskreno, teško da će ijedan album ikada biti. Koliko sam oduševljena ovim povratkom dokazuje činjenica da mi čak ni to što nisam uspjela uhvatiti karte niti za jedan koncert na njihovoj turneji u 2026. godini nije pokvarilo raspoloženje.

Sonja Knežević, social media editor