Albumi koji su promijenili (moju) percepciju glazbe

Kada sam na Instagramu naletjela na najavu za Back to the Beginning, koncertnu proslavu heavy metal, rock, grunge i sličnih ikona poput Ozzyja Osbournea i Black Sabbatha, shvatila sam koliko je glazba u stvari oblikovala moju stvarnost. To je više od pozadine života – glazba je uvijek bila taj tajni pokretač, ona koja nije samo ispunjavala prostor, već ga je preoblikovala. Kad pomislim na Black Sabbath, Faith No More, Alice In Chains – nisu samo bendovi, to su zvučni, glasni simboli i legende koji godinama odjekuju mojom glavom, i izgleda da nikada neće stati.

Taj post na Instagramu me podsjetio na to: glazba nije samo nešto što slušaš. Ona je stvar koja te mijenja, koja te tjera da se pogledaš u ogledalo i pitaš se: “Tko sam ja zapravo?” Ovi bendovi nisu samo redefinirali žanrove – oni su uništili granice, uništili pravila. Kad pogledam te bendove, vidim sve – kreativne luđake, vizionare, ljude koji nisu samo napravili glazbu, već su učinili da cijeli svijet pleše u njihovom ritmu. Tako da ovaj tekst pred vama, Albumi koji su promijenili (moju) percepciju glazbe, nije samo moj hommage legendama. To je poziv na promišljanje kako glazba može biti stvar koja se ne samo sluša, već i žvače, jede, guta, dok na kraju ona ne proguta – tebe. Ovo su glazbenici i albumi koji nisu samo formirali moj pogled na glazbu, nego su me prisilili da mijenjam pogled na život i na svijet.

Doživjela sam nekoliko glazbenih trenutaka koji su me toliko protresli da kada sam napokon opet čvrsto stala na tlo, s potpunom sigurnošću mogu kazati da više nisam bila ista. Postoji glazba koja inspirira, nadahnjuje, ona koja ostavlja neizbrisive tragove, skoro pa fizičke, ona koja pokreće revolucije, no isto tako postoji ona koja u potpunosti promijeni čovjeka. Često se znam uloviti da, kada pričam o glazbi, spominjem vrijeme prije i poslije pjesme ili albuma. Iako mi je glazba integralni dio života i ne mogu zamisliti da prođe dan, a da nešto ne slušam, bilo da se radi o dobro poznatoj glazbi ili da otkrivam nove stvari, neki albumi zauvijek nose paradoksalnu titulu dobro poznatog iznenađenja. Poslušala sam ih do sada na tisuće puta, i svaki put ih doživljavam i proživljavam kao da je – prvi.

Violator, Depeche Mode

Na proljeće 1990. godine desio se prvi trenutak. Upalila sam TV (mislim da je bio MTV) i pogledala videospot zbog kojega ću ostati ispred TV-a posve hipnotizirana. Enjoy the Silence je bila pjesma zbog koje sam poslušala cijeli album, i zbog koje sam mu se, starija i pametnija, vratila kako bih taj osjećaj proživjela opet, sa svakom pjesmom. Tada sam shvatila (i osjetila) da glazba može biti veća od zvuka i da je prostor za osjećaje koje nisam znala da nosim. Tijekom prvog slušanja nisam znala konkretizirati, opisati taj osjećaj. A radi(lo) se o jednoj divnoj tuzi. Pjesmu sam na neki čudan način razumjela, iako nisam imala iskustva, niti nisam razumjela značenja riječi pjesme, u svojoj osmogodišnjoj stvarnosti. Sjedila sam na kauču, hipnotizirana za TV i samo puštala da pjesma, zajedno sa slikama videospota, zauvijek uđe u svaki kutak moje svijesti. Bila je to ljubav na prvo slušanje, prvi pogled. Kasnije sam naučila da je videospot režirao genijalan Anton Corbijn (prije nekoliko godina je objavljena prekrasna Depeche Mode monografija s njegovim potpisom, pravi “collectable’s item”). Sve zajedno je bio savršeni iskustveni spoj riječi, zvuka i slike. No ne radi se samo o pjesmi Enjoy the Silence, cijeli album Violator je revolucionarno djelo koje je redefiniralo pop i elektronsku glazbu, što su potvrdili mnogi glazbeni znalci i kritičari. Ja mogu samo konstatirati da svaki put kada ga slušam osjećam isti nalet divljenja, kao da je nekako povezan s mojim djetinjim shvaćanjem svijeta – shvaćanjem da ljepota može biti jednostavna i duboka, tiha i monumentalna.

Dummy, Portishead

Album Dummy objavljen je na ljeto 1994., no ja sam ga otkrila dvije godine kasnije, isto na ljeto. Bilo je to krucijalno ljeto u mom životu – upisivala sam srednju školu, prvi put se fatalno zaljubila i odrezala svoju dugu kosu na (pre)kratki “pixie cut” zbog kojeg ću cijeli život, do danas, imati propitkujući odnos s pojmovima ženstvenosti i ženskosti. Iako je Portishead dvije godine ranije pomakao granice bristolskog trip-hopa, odjeci zavodljivog vokala Beth Gibbons bili su moćni i tog ljeta 1996. Dummy je spajao klupsku i indie publiku i postao je (i ostao!) ključni utjecaj za generacije izvođača koje su uslijedile. Nikada neću zaboraviti kada sam prvi put čula Sour Times u srpnju 1996. – činilo mi se kao da mi je otvoreno treće oko. Nikad prije nisam čula ništa tako melankolično, a istovremeno očaravajuće. Tog popodneva sjela sam na mol, okružena mirisom soli i borova, jake sunčeve zrake na mom licu, zatvorila sam oči i na walkmanu pustila pjesmu Glory Box da odsvira tri puta zaredom. Osjećala sam se kao da glazba otkriva neki potpuno novi jezik – svijet gdje tuga, ljepota i tišina govore jednako glasno kao riječi. To je ljeto bilo obilježio Dummy, promijenio je način kako shvaćam glazbu, i ostao je revolucionaran, do danas.

Paranoid, Black Sabbath

U listopadu 1969., Black Sabbath su prvi put ušli u studio na sedam dana kako bi snimili svoj debitantski album Black Sabbath, poznat po tome što je snimljen u jednom danu. Za njihov drugi album Paranoid ostalo im je tih šest bukiranih dana, tako da su se jednostavno – primili posla. U više intervjua sam pročitala i/ili čula Tonyja Iommija kako opisuje njihov tadašnji način rada i stvaranja – došli bi, postavili opremu i svirali. Prilično jednostavno. Za razliku od glazbe koju su stvarali.

Jedna od ključnih pjesama na albumu, War Pigs, izvorno inspirirana poganskim temama, tijekom snimanja je postala antiratna pjesma o užasima Vijetnamskog rata. Producent Rodger Bain dodao je zvuk sirene za zračnu uzbunu i ubrzao završne sekunde pjesme kako bi stvorio eksplozivan kraj. Najveće iznenađenje bila je pjesma Paranoid, nastala u zadnji tren jer je album bio prekratak. Snimljena jako brzo, u žurbi, kao filler albuma, postala je ikonična pjesma benda, a koja zapravo govori o – depresiji. Album donosi i neočekivanu atmosferičnu pjesmu Planet Caravan, gdje je Ozzyev vokal uz dodani oscilator stvorio hipnotičan, svemirski ugođaj.

Prvi put sam čula Paranoid kao tinejdžerica, kada mi je prijatelj posudio CD. Bila je to ljubav na prvi riff – ta me energija obuzela, a tekstovi me ostavili bez daha. U to sam vrijeme prolazila kroz klasičnu fazu tinejdžerskog otkrivanja sebe i Black Sabbath su postali moj vodič kroz taj kaos. Iz majčina ormara izvadila sam njezin stari kožnjak koji je nosila u isto vrijeme kada je album objavljen, sparila ga s izblijedjelim trapericama zvonaricama i nakitom koji sam našla među njezinim stvarima iz mladosti, osjećajući se nepobjedivo dok sam pokušavala nalikovati na Ozzyja. Čak sam u jednom trenutku pokušala puštati kosu ne bi li ju ošišala na njegovu, stepenastu frizuru.

Ležeći na podu svoje sobe preslušavala sam Planet Caravan iznova i iznova. Ta pjesma, toliko drugačija od ostatka albuma, uvukla me u svemirsku tišinu i pokazala mi koliko glazba može biti introspektivna, mračna i oslobađajuća u isto vrijeme. Paranoid nije bio samo album – bio je moj prozor u svijet rocka, buntovništva i slobode izražavanja.

Black Sabbath često se doživljava kao kanal bunta, ali njihova glazba je mnogo više od toga. Oni su svojom umjetnošću skretali pozornost na teme s kojima se i danas čovječanstvo teško nosi – rat, depresija, tjeskoba, društvene nepravde. Prije više od 60 godina, dok su drugi zatvarali oči, Black Sabbath je progovarao o stvarnostima koje su svi izbjegavali. Miljama ispred svog vremena, njihova glazba nije bila samo glazba – ona je bila način života. I za mene, tada petnaestogodišnju djevojku koja traži svoje mjesto u svijetu, bila je upravo to – životna filozofija.

Mark Hollis, Mark Hollis

Mark Hollis, frontmen Talk Talka, objavio je samo jedan solo album 1998. godine, ali taj album nadmašuje vrijeme, što je posve u skladu s njegovom namjerom, ciljem da stvori nešto jedinstveno, a koji je više puta jasno komunicirao. Mark Hollis je bio nastavak zvuka koji je bend Talk Talk istraživao na albumima Spirit Of Eden i Laughing Stock, ali u njemu je Hollis dodatno smanjio opterećenje produkcijom, stavljajući veći naglasak na akustične instrumente i minimalizam. Album je intimno, osobno iskustvo, a pjesme poput The Colour Of Spring i A Life (1985-1915) potiču na razmišljanje o životu, smrti i prolaznosti svega.

Na početku studiranja sam prvi put čula ovaj album. Iako je bio izdan nekoliko godina prije, njegov zvuk je bio poput otkrića koje mi je otvorilo cijeli novi svijet. Duboko sam uvjerena da mi je svaka (revolucionarna) glazba došla u život u točno onom trenutku kada je trebala. Pjesma A Life (1985-1915) zauvijek će mi ostati urezana u pamćenje – osjetila sam duboku tugu, ali i ljepotu u njenim tonovima, kao da je glazba razgovarala s mojim unutarnjim osjećajem nesigurnosti i egzistencijalnih pitanja. Pitam se još uvijek: kako može nešto tako tiho, suptilno, a opet snažno, nositi toliko značenja? Taj album nije samo glazba, on je odgovor na moje uzburkane i intenzivne osjećaje i potragu za smirenjem u kaotičnom svijetu. Za mene je Mark Hollis više od albuma. On je životni put koji me naučio kako slušati, kako osjetiti, i, možda najvažnije, kako biti prisutan.

Ill Communication, Beastie Boys

Album Ill Communication Beastie Boysa, objavljen 1994. godine, predstavlja jedan od najvažnijih i najrevolucionarnijih albuma u povijesti glazbe, društva, politike i kulture. Ovaj album nije samo glazbeno remek-djelo, već je ujedno postavio temelje za mnoge promjene u rapu, hip-hopu i popularnoj glazbi uopće. Pjesme poput Sabotage, Sure Shot, i Intergalactic miješaju rap, punk, funk, rock i jazz, stvarajući zvuk koji je bio potpuno inovativan za svoje vrijeme, zapravo još uvijek jest. Dodatno, album je obuhvatio političke i društvene teme, od anti-establishment stavova do refleksija o kulturi i svakodnevnom životu. Ill Communication nije bio samo album, bio je manifest! Beastie Boysi su svojim načinom života, svojim tekstovima, videospotovima i nastupima redefinirali granice popularne glazbe. Oni su stavili fokus na energiju, ludilo, kreativnost i zabavu, često miješajući humor i ozbiljnost na specifičan način koji je oduvijek bio ključni element njihovog identiteta. Ill Communication je predstavljao društveni i kulturni fenomen, čineći rap pristupačnijim široj publici, dok je istovremeno zadržao duboku, gotovo punk, autentičnost. Posve su me uvukli u žanr i potakli da ga istražujem, sve više i više (u jednom trenutku sam se ulovila da slažem playlistu za putovanje na i s posla, i to omiljenih francuskih rap bendova).

Kako bih pojasnila jedan meni važan trenutak u povijesti njihove glazbe važno je da istaknem da sam oduvijek bila ovisnica o late night showovima – volim tu energiju, te priče, zanimljive intervjue, općenito obožavam gledati i slušati zanimljive ljude kako zanimljivo pričaju o zanimljivim stvarima i iskustvima. Kada se sjetim kako je Ill Communication oblikovao moju percepciju glazbe i kulture, jedno od najzanimljivijih iskustava bilo je gledanje njihove izvedbe na The Late Show with David Letterman. Jednog dana, naišla sam na njihov nastup gdje su ušli u studio ravno iz NYC podzemne željeznice, poput pravih divljih zvijeri, s energijom koja je mogla raspršiti sve negativnosti u prostoriji. Glazba je počela, a scena je eksplodirala. Bilo je to kao da su upravo sišli sa scene iz nekog filma, samo čista, sirova, nevjerojatna energija. U nevjerici sam bila – oduševljena! Ne samo zato što je izvedba bila nevjerojatna, već zbog načina na koji su to radili – bez ikakvog pretvaranja, bez ikakve glume. To je bio potpuno drugačiji pristup nastupu. Dok su mnogi izvođači ulazili u studio u savršenim kostimima, oni su to radili poput punk rock zvijezda, sirovo i iskreno, s takvom strašću da je bilo jasno da njihovo nastupanje nije samo show, već način života. Bilo mi je jasno da je kod Beastie Boysa sve revolucionarno: glazba, tekstovi, videospotovi, ali i način na koji su živjeli svoju umjetnost. Onaj trenutak s The Late Show za mene je bio pravi presjek onoga što su predstavljali: potpuna autentičnost i nemogućnost da budu bilo što drugo osim toga što jesu.

Black Tie White Noise, David Bowie

Teško mi je izdvojiti njegov jedan album koji je promijenio moju percepciju glazbe. Sa svakim sam proživjela baš sva iskustva koja sam u prethodno izdvojenim albumima navela. David Bowie je jedina slavna osoba, osoba koju nisam poznavala, a koja me natjerala u beskrajan plač kada je preminuo. Kažu da je siječanj najdepresivniji mjesec u godini, meni je definitivno obojen s masovnom masnom i teškom količinom melankolije koja se zove David Bowie. Rođen je 8. siječnja 1947. i preminuo je 10. siječnja 2016. Taj dan je u cijelome svijetu postao dan žalost, a period od 8. do 10. u mjesecu mnogi, pa i ja, zovemo Bowiejevo. Da, teško mi je izdvojiti album. Zato ću napisati crticu o onom albumu koji najviše, tijekom siječnja, slušam. Bowie slušam po dobima i zima je definitivno Bowie 1990-ih.

David Bowiejev Black Tie White Noise bio je njegov prvi solo album nakon šest godina, nastao nakon desetljeća glatkog popa, s povratkom alternativnom rocku kroz projekte poput Tin Machine. Album je označio povratak umjetničkim rock impulsima, a ujedno i blisku suradnju s Nileom Rodgersom, producentom koji je Bowieja lansirao među zvijezde s bezvremenskim, vječnim hitom Let’s Dance. Ovaj album bio je značajan zbog svoje svestranosti, jer je Bowie, inspiriran novim smjerovima u hip-hopu i R&B-u, stvorio glazbu koja je balansirala između komercijalnog i umjetničkog izričaja. Pjesma Jump They Say jasno je ilustrirala taj prijelaz, kombinirajući zabavan, energičan ritam s dubokim, introspektivnim tekstovima. Sjećam se da sam je prvi put čula tijekom zime, hodajući kroz Zagreb, jer je javni prijevoz bio zaustavljen radi snježne mećave. Imala sam preko sat vremena hoda kroz snježne ulice Zagreba, sve je oko mene bilo tiho, zaustavljeno u vremenu i prostoru i ova pjesma kao neki antipod atmosferi u kojoj sam se nalazila – dinamična, ali s nekom tugom u pozadini – zauvijek mi je takva ostala urezana u pamćenju. Taj osjećaj nesigurnosti i traženja nečega većeg činilo mi se kao da Bowie pjeva direktno u moju dušu, koliko god to sladunjavo zvučalo. Jump They Say nije samo bila pjesma, ona je bila soundtrack mojih razmišljanja i osjećaja o svijetu u kojem sam tada živjela. Ovaj album označava jedan od Bowiejevih kreativnih vrhunaca i pomak je prema novim glazbenim teritorijima koji je trajao kroz cijelu njegovu karijeru.

Photo: Depeche Mode by Anton Corbijn, TASCHEN (Edition: Multilingual (English, French, German), Availability: February 18, 2025)