Najbolje pjesme na Sanremu 2025. po izboru urednika talijanskog Voguea

Najbolje pjesme sa Sanrema 2025., po izboru ušiju (i očiju) urednika Voguea: koji su naši omiljeni hitovi?

Achille Lauro, Incoscienti giovani

„Zvat ću te iz autogrila, zauvijek mi, mladi i nepromišljeni,“ kod mene se vrti od jutros u šest. A ako se zbog ljubavi zaista umire, kao što pjeva Achille Lauro, zašto se onda u ljubavi štedimo? Čega se plašimo? Zašto moramo biti mladi i nepromišljeni da bismo u dva ujutro pozvali onoga koga volimo, u panici ili jednostavno sa željom da čujemo njihov umilni glas? Rastanak može doći i prije nego što stignemo do pola cigarete, ne stignemo čak ni izbrojati sekunde. Vrijeme prolazi, život prolazi. Zato želim voljeti i slušati Giovani Incoscienti dok vani pada kiša, a moje misli lebde. Emma Bocchi

Rkomi, Il ritmo delle cose

Rkomi je na scenu Ariston donio točno ono što sam očekivala: elektro-pop pjesmu koja govori o suvremenim vezama u eri digitalnog konzumerizma. Naleti pažnje i skrivenih poruka, ubrzana strast, afera koja počinje kao laž, a zatim je sve manje i manje takva, dok se ponovno ne zatekneš u onoj sobi koju su nazvali slobodom. Kako kaže Mirko, radi se o modernom decrescendu. Činilo mi se da sam uhvatila i referencu na My Boy Only Breaks His Favorite Toys od Taylor Swift: slomit ćeš me kao svoje omiljene igračke. Ritmo delle cose tako osvaja prvo mjesto na mojoj osobnoj listi. Valentina Abate

Joan Thiele, Eco

Kao Joan Thiele, i ja volim filmove. Nije slučajno da bismo za opis njezinih pjesama mogli lako koristiti niz poznatih filmskih referenci: instrumentalne osnove iz spaghetti westerna i Città violenta redatelja Stefana Sollime, kombinaciju seksualne intrige i duhovne osude žena iz Tarantinovih filmova, kao i prirodne slike iz filmova Jodorowskog. Ni Eco, s kojom Joan prvi put stiže na Sanremo, nije iznimka – podsjeća na cool stav Ambrosie Parsley (kad bi ih barem bilo više) i lisergične folk vjetrove koji su puhali nad kućom “izlazećeg sunca” u New Orleansu. Filmski momenti prisutni su i u njezinu looku, koji podsjeća na Kristen Stewart na festivalu u Veneciji prilikom predstavljanja filma Spencer. Sve je savršeno – što se mene tiče, zaslužuje Zlatnog lava. Corinne Corci

I ja biram Joan Thiele, dašak svježeg zraka za Ariston s ovom pomalo melankoličnom baladom retro prizvuka, ali pjevanom s tom nježnošću koja odlikuje glazbenicu. Francesca Calzaretta

Uvod električne gitare koji para noć, glas koji očarava: u nekoliko taktova, Joan Thiele nas hvata za ruke i vodi kroz pustinjski pijesak, kroz zrnate slike zaboravljenih starih B-filmova. Njena pjesma Eco priča o izazovu straha i ravnodušnosti, o sjaju hrabrosti. A ona je izvan vremena, izvan prostora – fantastična kantautorica. Samantha Colombo

Lucio Corsi, Volevo essere un duro

Ova pjesma je za nas koji nikada nismo krali užinu drugarima, koji ih nikada nismo prislanjali uza zid da prepišemo domaći, za nas kojima je oduvijek previše stalo do budućnosti i njenih posljedica. U svijetu koji od nas traži čvrstinu kamena i koji želi da se bahato razmećemo onim što imamo – novcem, nakitom i djevojkama – ja biram neizdrživo lake riječi pjesnika koji još luta tražeći svoje mjesto u svijetu. Učili su nas da nismo predodređeni da imamo svoje mjesto, da ga moramo ustupiti onima koji ga zauzimaju silom, ali u riječima pjesme Volevo essere un duro konačno osjećam pripadnost. – Francesca Faccani

Rijetko koja pjesma može mi dirnuti srce već tijekom prvog slušanja – naročito tijekom Sanrema, kada mi pažnju odvlači tisuću drugih stvari – ali čini mi se da mi je Lucio Corsi svojom pjesmom Volevo essere un duro zalijepio šareni flaster (onaj koji djeca vole, s malim dinosaurima) pravo na srce. To da su “Mjeseci bez kratera prevara, jer na kraju je besmisleno bježati od svojih strahova” trebalo bi da nas nauče već u trećem razredu, a umjesto toga, učili su nas da je ranjivost stvar slabih i gubitnika. Željeli smo da budemo jaki, ali na kraju, sasvim nam odgovara da budemo “nitko” koji je zapravo pun svega. – Giulia Di Giamberardino

Moj favorit ovogodišnjeg Sanrema bez sumnje je Volevo essere un duro Lucia Corsija, koga sam imala sreću intervjuirati za izdanje Vogue Italia veljača, a s kojim dijelim mnoge stvari. Balada u kojoj Lucio – sa svojim prepoznatljivom poezijom i maštom ispunjenim fraziranjem – pokazuje svoju najranjiviju stranu, ogoljava se sa svim svojim slabostima. A te slabosti su, zapravo, slabosti svih nas. – Valentina Nuzzi

Shablo, Guè, Joshua e Tormento, La mia parola

Glasam za La mia parola Shable, Guèa, Joshue i Tormenta. Probudila sam se pjevušeći “streeeeet soooong” i pretražujući s prijateljicama gdje možemo kupiti GCDS eko kožne hlače sa žutim printom pitona koje nosi Guè. SOS, rasprodane su svuda. Giuliano, pomozi! Francesca Ragazzi

Coma_Cose, Cuoricini

Ja sam za Coma_Cose. Sa svojim neumoljivim ritmom, pjesma se bavi vezama u eri društvenih mreža. Kao da je ljubav proporcionalna broju malih srca ostavljenih na objavama… Vezama se gubi značaj, a na prvo mjesto dolazi isključivo digitalni prikaz. Lookovi su mi bili savršeni, teatralna maska koja simbolizira sarkastični filter na ideju ljubavi: možda je izgled važniji od postojanja? Selene Oliva

Willie Peyote, Grazie ma no grazie

Willie Peyote dolazi iz škole savojskog rapa i vratio je na scenu Ariston žanr koji je u prošlosti bio definiran kao kantautor rap. Termin, koji ništa ne znači, jer je rap u Italiji uvijek razvijao duboke stihove uz zvukove koji nisu nužno povezani s hip-hop zvukovima s druge strane oceana, zanimljiv je, jer je sposoban da oštro i ironično ispriča mnoge stvarnosti, kako političke i socijalne, tako i one politički nekorektne, kao što je sposobnost da se kaže “Hvala, ali ne hvala”. Oslobođenje koje se doživljava tek kada si dovoljno odrasla osoba da uzmeš distancu od vrtloga života koji nas “prisiljava” da radimo mnoge stvari, ali na koje nismo nužno vezani. Dodatno, cameo/easter egg Luca Ravenne koji pjeva u tišini među pratećim pjevačicama bio je zaista vrhunski trenutak. Irene Coltrinari

Bresh, La tana del granchio

Triput hura za Willieja Peyotea koji je s Grazie ma non grazie donio najpolitičkiju komponentu Festivala, osim što je osudio svakodnevne hipokrizije i dominantne nelogičnosti. Također, Bresh s La tana del granchio – lijepa glazba, a ovaj dio me osvojio: “Jedna plastična vrećica / Drži naša dva mokra kupaća kostima / Zaboravili smo ih / U autu koji je ostao pod suncem cijelo ljeto / U listopadu sam ih ponovno našao.” Giacomo Aricò

Giorgia, La cura per me

“Za te oči, za te oči koje služe kao mjesec. Ne znam više koliko sam noći čekala da bih završila gutajući sav strah od toga da ostanem sama u ovoj mračnoj sobi.” Je li ljubav koja je mučenje stvarno ljubav? Koliko dugo je ispravno živjeti u nadi da će se netko vratiti? Nikada se ne treba ponižavati, čak i kada se osjećamo izgubljeno. Giorgia ima jasne ideje, stih po stih, kroz unutarnji rast, iz svoje priče izlazi jača nego prije. Birala je sebe i više se ne boji. Ova pjesma, na prvi pogled u klasičnom stilu Sanrema, u stvari ima neočekivani obrat, i to je ono što mi se sviđa. Uz nevjerojatan, prepoznatljiv glas naše Giorgie. Laura Tortora

Olly, Balorda Nostalgia

Postoji li još koji osjećaj kao što je nostalgija, koja nas istovremeno tjera da osjetimo imanenost i transcendentnost, bol od svijesti da je trenutak prošao i radost što smo ga proživjeli, taj trenutak? Da nas natjera da pomalo proklinjemo Heraklita i njegovu rečenicu “sve teče”? Mislim da ne i slažem se s Ollyjem, koji ponekad govori da je Balorda (besmisao), kada te natjera da “poslužiš još jedno jelo kad postavljaš stol za večerom, ili da tražiš pomoć kad te svrbe leđa”: trenuci svakodnevnog života koji daju smisao stvarima, ako imamo pored sebe osobu s kojom želimo ih podijeliti. Dogodit će se opet, pa će moj dolazak na biciklu biti najavljen mojim pogrešnim pjevanjem na sav glas: prije dvije godine bila je Polvere, ovaj put Balorda nostalgia. Elisa Pervinca Bellini

Ako treba da vam kažem cijelu istinu i ništa osim istine, kada je riječ o najboljim pjesmama Sanrema 2025, ja bih glasao za Tutta l’Italia Gabry Pontea, jingle koji odmah transformira Ariston u autodrom i sigurno ostaje u mojoj glavi više od većine pjesama koje su stvarno u konkurenciji. Ali, naravno, taj komad se ne natječe, pa sa zadovoljstvom biram Ollyja. Pošto igramo igru iskrenosti, ne mogu poreći da sam bio privučen – kao i mnogi, mnogi – njegovim džemperom bez rukava (Emporio Armani-chic) ovog visokog momka kojeg bi želio grliti dok ga ne ugušiš. Ali pored toga, on unosi i nježnost u svom glasu, iskrenu i nostalgičnu intenzivnost, s izgovorenim suglasnicima koji zvuče još više kao ranjiva delikatnost. U suštini, učinio nas je da se zaljubimo, i to zahvaljujući svom talentu koji obećava mnogo. Paolo Armelli

Tony Effe, Damme ‘na mano

Protagonistica mog Festivala je bez sumnje Annarita, majka Tonyja Effea. Njoj je posvećena, izravno, “ja sam klasičan talijanski muškarac / volim samo svoju majku Annaritu” koja se pjeva nakon prvog refrena pjesme Damme ‘na mano. Tako, gospođa Rapisarda postaje Supruga Supruga, Supruga svih Supruga, više nije samo ona Giulije De Lellis. Pjesma je, inače, sva u pozivanju Landa Fiorinija (onog iz Rima, “ne pravi se glupa večeras”) i Califana, dok je u stvarnosti to samo poziv na telefon Mannarinu. Sofia Viganò

L’occasione mancata

Quando sarai piccola Simone Cristicchi je propuštena prilika, i to i muzički, jer tekst – koji je sam po sebi prilično retoričan – nije podržan interesantnom harmonijskom strukturom, i zato što pokušava izvući suze lako, praveći neku vrstu pisma za majku pogođenu senilnom demencijom, temu koja se tiče mnogo ljudi, mnogo djece. Razumijem da Cristicchi možda pokušava da ih utješi, da im da riječi kako bi izrazile složene emocije, ali u tom traženju dobrote gubi se složenost drame koja često pada na ramena obitelji ili pojedinaca. Ako romani jedva uspijevaju da je uhvate, kamoli pjesme na Sanremu. Federico Chiara

vogue.it