Reina Sofia je trenutačno najuzbudljiviji muzej u Europi

Španjolska Reina Sofía oduvijek je bila više od muzeja. To je mjesto gdje umjetnost ne miruje, gdje se ne poštuju pravila samo zato što su dugo stajala na zidu, gdje se umjetničke povijesti pišu i brišu u istom dahu. Guernica, vjerojatno najpoznatije djelo u kolekciji, postala je toliko utkana u identitet ovog prostora da gotovo zaboravimo kako je u Madrid stigla tek 1992. godine. Prije toga je lutala, bila zabranjivana, skrivana, čekala da se povijest pomiri sa sobom. Reina Sofía sada opet prepisuje povijest, ali ovog puta svjesno, promišljeno i bez čekanja, i to kupnjom 470 novih djela koja će redefinirati što suvremena umjetnost danas jest i kako je predstavljamo.

Ova nova djela pridružuju se impresivnoj zbirci muzeja, a koju čine slavna djela poput već spomenute slike Guernica Pabla Picassa. Ovo je vjerojatno najpoznatija slika u muzeju, monumentalno djelo iz 1937. godine koje prikazuje užase Španjolskog građanskog rata i koja je snažan simbol antiratnog pokreta. Djevojka kraj prozora Salvadora Dalíja je djelo iz 1925. godine, a koje prikazuje Dalíjevu sestru Anu Mariju i smatra se jednim od njegovih najznačajnijih ranih djela. Uz njih su u muzeju izloženi još i Fontana Marcela Duchampa. Iako nije izvorno umjetničko djelo, već preuređeni pisoar, ovo djelo iz 1917. godine postalo je simbol dadaizma i konceptualne umjetnosti. Leptir Joana Miróa je rad iz 1947. godine koji prikazuje Miróov prepoznatljivi apstraktni stil i smatra se jednim od njegovih najvažnijih djela. Samo ovih nekoliko navedenih djela (uz još radove umjetnika kao što su Antoni Tàpies, Eduardo Chillida, Julio González i mnogih drugih) ukazuju što ovaj muzej čuva, njeguje i izlaže.

Najnoviji val akvizicija nije tek proširenje arhiva; to je radikalan iskorak prema ravnopravnijem i dinamičnijem umjetničkom narativu. Više od polovice novih djela potpisuju umjetnice, dok je značajan dio radova nastao unutar marginaliziranih etničkih zajednica. Umjesto da pasivno reflektira dominantne struje, ovaj muzej aktivno oblikuje budućnost umjetničke povijesti, uvodeći imena koja još nisu stigla do udžbenika, ali su neizostavan dio današnje globalne scene.

Proširenje kolekcije

Ono što Reina Sofía sada radi nije puka woke gesta, kako bi neki možda htjeli etiketirati ovakav potez. Nije ni hir, ni trend, ni nužno radikalni čin. To je jednostavno odraz realnosti – suvremena umjetnost ne može se razumjeti bez pitanja roda, rase, identiteta i politike. Tko se drži isključivo poznatih imena, tko odbija ući u rizik nepoznatog, taj promatra umjetnost kroz retrovizor. A to je, priznat ćete, vrlo sužena slika. Ova promjena dolazi u ključnom trenutku. Muzej u ožujku 2026. planira otvoriti osvježeni stalni postav koji će preispitati priču o umjetnosti od kraja 70-ih do danas. Očekuju nas nova čitanja umjetnosti, neispričane priče i nepredvidivi putevi; nešto što se u institucijama ove veličine rijetko događa, barem ne ovako temeljito. Umjetnice poput Ángeles Santos, čiji je rad bio gotovo nevidljiv u dominantnim kanonima, koji se nanovo više puta “otkrivao” pa onda pada u zaborav, sada dobivaju prostor koji su oduvijek zasluživale. Uz nju, u kolekciju su ušli i radovi španjolskih suvremenih umjetnika poput Joana Moreya i Rubéna Grila, dok se međunarodna dimenzija širi uključivanjem afrošpanjolskog umjetnika Rubéna H. Bermúdeza, Kolumbijca Miguela Ángela Rojasa i autohtonog brazilskog umjetnika Denilsona Baniwe.

Zapravo, madridski muzej Reina Sofía ne prestaje iznenađivati. Osim što u svojoj zbirci ima iznenađujuća, radikalna i kultna dijela umjetnosti dvadesetog stoljeća, sada u dvadeset i prvom stoljeću pokreće pravu malu revoluciju u svijetu umjetnosti. Da, 470 novih djela stiglo je u muzej, a ono što je posebno zanimljivo jest da čak 50% njih potpisuju žene! A kada pogledamo akvizicije Ministarstva, brojka skače na nevjerojatnih 72%! Stvarno nisam sigurna koji se muzej suvremene umjetnosti može pohvaliti s ovakvim potezom.

Netko će reći da je to samo brojka, no meni je to statement. U svijetu umjetnosti, gdje su žene dugo bile marginalizirane, ovo je mali, ali revolucionaran i značajan korak prema ravnopravnosti. A o kojim umjetnicima je riječ? Pa, tu su španjolske umjetnice poput Ángeles Santos, Colite, Pilar Albarracín i Cristine Lucas, ali i strane zvijezde kao što su André Masson, Alice Rahon i Regina José Galindo. Zvuči poznato? Možda ste za neke od njih čuli, a možda ćete tek otkriti njihovu genijalnost. U svakom slučaju, jedno je sigurno – Reina Sofía postaje nezaobilazna destinacija za sve ljubitelje umjetnosti, ali i za one koji tek ulaze u taj svijet. U muzej treba zakoračiti sada, odmah. Sedam izložaba koje su sada otvorene za javnost svakako ostavljaju dojam, a u najavi je još njih četiri do jeseni ove godine. Što vas upravo, sada čeka u ovom uzbudljivom muzeju? Čitajte dalje, sigurno ćete htjeti pogledati ama baš sve izložbe.

A Life in a Few Lines, Huguette Caland

Zaboravite na dosadne retrospektive! Izložba A Life in a Few Lines nije samo pregled djela Huguette Caland, već uron u život žene koja je prkosila konvencijama, putovala kontinentima i stvarala umjetnost koja provocira i zavodi. 300 crteža, slika, skulptura i drugih medija otkrivaju umjetnicu koja je, unatoč kozmopolitskoj “neukorijenjenosti”, bila duboko povezana s idejom doma, zajednice i komunikacije. Caland je propitivala rodne i seksualne norme, istraživala tijelo, pripadnost, ljubav, starenje i osobnost, a sve to pod utjecajem geopolitičkih struja dekolonizirajućeg i neoliberalnog svijeta.

Njezina dijaspora, od politički napetog Bejruta, preko utopijskog liberalizma Pariza, do boemske dekadencije Venice Beacha, oblikovala je njezino stvaralaštvo. Izložba naglašava i njezin vizualni i pisani jezik, gdje tijela, riječi i drugi oblici međusobno komuniciraju i stapaju se u nove leksikone.

Iako su njezine erotske slike i crteži najpoznatiji, ova izložba nas podsjeća da to nije bio samo dio globalnog seksualnog buđenja 60-ih, već i središnji dio opusa posvećenog istraživanju slobode, povezanosti, prekida i transformacije kroz prizmu umjetničina vlastitog života i interakcije s drugima. Pripremite se na zavodljivu i provokativnu vožnju kroz život i djelo Huguette Caland.

Big Frieze, Miguel Ángel Tornero

Dok se madridski Palacio de Cristal obnavlja, umjetnost ne miruje. Miguel Ángel Tornero doslovno preuzeo je platno, doslovno! Njegova izložba Big Frieze pretvara samu građevinu u divovski kolaž, koristeći fotografije Madrida kao sirovinu. To nisu obične fotke, već isječci iz svakodnevnog života, od sitnih socijalnih interakcija do monumentalne arhitekture. Tornero ih reže, lijepi, preklapa, stvarajući kompleksne slike grada, istovremeno cjelovite i fragmentirane.

Kao da šeta buvljakom, Tornero pronalazi inspiraciju u običnim stvarima – male trgovine, reklame, beskućnici, stupovi koji drže grad na svojim plećima. Njegovi kolaži su analogni odgovor na digitalnu kulturu, gdje se slojevi ekrana preklapaju s realnošću. Fotografija, koja inače spljošti stvarnost, kod Tornera postaje objekt, slavlje materijalnosti.

Big Frieze je impresija grada, uvećani ukras koji postaje glavno djelo. Poput procesija u antičkoj Grčkoj, ova vizualna priča okružuje zgradu. Ali umjesto velikih djela, Tornero prikazuje svakodnevicu, obične mitologije grada, sam život. “S buvljaka smo naučili moć juxtapozicije”, izjavio je Tornero prilikom promocije izložbe. Kao u knjizi Things Georgesa Pereca, gdje junaci žude za promjenom kroz posjedovanje, tako i Tornerove fotografije oživljavaju na platnu, pričajući priču o gradu i njegovim stanovnicima.

Interakcija platna, strukture Palacio de Cristal i vanjskih elemenata dodaje još jednu razinu kompleksnosti, gdje se arhitektura i umjetnost isprepliću u kontinuiranom dijalogu. Tehnika je jednostavna – izresci fotografija lijepe se na maketu, a zatim fotografiraju i uvećavaju na ogromno platno. Gradske slike postaju mrtve prirode u nesrazmjernom urbanom mjerilu, a istovremeno, Big Frieze postaje ogromna diorama koja govori o trenutnom stanju unutrašnjosti Palacio de Cristal. Transparentnost zgrade metaforički je sačuvana na platnu – grad koji postaje transparentan, dajući glas svojim lutajućim prikazima u samom srcu svog velikog kraljevskog parka.

Opera to a Black Venus. What would the bottom of the ocean tell us tomorrow, if emptied of water today?, Grada Kilomba

Zaronite u dubine postkolonijalne imaginacije s Gradom Kilombom. Njezina izložba Opera to a Black Venus u Reina Sofíji nije samo izložba, već uron u priče, traume i identitete. Grada Kilomba, portugalska umjetnica sa berlinskom adresom, koristi poeziju, performanse, video, skulpture i zvuk kako bi oživjela svoje riječi. Njezina djela, opisana kao “postkolonijalni minimalizam”, propituju nasilje, ponavljanje i dominantne narative. Zamislite budućnost bez oceana, gdje se otkrivaju tragovi ljudskog postojanja – to je polazište za Opera to a Black Venus, monumentalnu video instalaciju koja prikazuje operu posvećenu crnoj Veneri, proročici sjećanja i otpornosti.

Uz glazbu, ples i snažne vizuale, Kilomba nas vodi kroz labirint osobnih i kolektivnih priča. Izložba uključuje i druga djela koja koriste različite medije kako bi istražila teme sjećanja, gubitka i nade. Ne propustite ovu priliku da uronite u Kilombin svijet, svijet koji je istovremeno poetičan, provokativan i duboko ljudski.

In the moved air…

In the moved air… je izložba koja beziznimno ostavlja dojam. Kustos, francuski filozof i mililac, Georges Didi-Huberman, poetično secira političku antropologiju emocija, otkrivajući načine disanja i otpora protiv kapitalizma. Inspirirana Lorcinim Romancerom, izložba shvaća emociju kao pokret koji se prenosi zajednicom, stvarajući “potres” – lanac emocija koje utječu na grupu.

Polazeći od Lorcinih stihova o “uzburkanom zraku”, izložba istražuje kako se emocije spajaju s politikom kroz umjetnička djela i dokumente. Kroz različite sekcije, izložba propituje transformativnu dimenziju emocija i njihovu sposobnost da mijenjaju stvarnost. Od Misli koje istražuju klasifikaciju emocija, preko Lica i gesti s djelima Rodina, Dalíja i Giacomettija, do Mjesta koja otkrivaju emocionalni naboj prostora uz djela Miróa i Fontane. Politike istražuju moć emocija u društvenom kontekstu kroz djela Pasolinija, Kollwitz i Goye, a Djetinjstva slave poetsku i političku snagu nevinosti. Izložba je to koja vas tjera da osjetite, razmislite i preispitate svijet oko sebe.

Grotesque, Popular art and aesthetic revolution

“Esperpento” je riječ koju je skovao Ramón María del Valle-Inclán, a koja je postala ključ za razumijevanje stvarnosti kroz iskrivljenu, grotesknu leću. Ova izložba, kao neki vremeplov u mračnu stranu Španjolske početkom 20. stoljeća, istražuje kako je “esperpento” postao oružje kritike protiv društvene, političke i kulturne zaostalosti. Za razliku od drugih grotesknih pokreta u Europi, ovaj španjolski nije samo izraz apsurda, već poziv na obnovu društva. Kroz eklektičnu mješavinu umjetničkih djela i dokumenata, izložba razotkriva glavne teme i strategije “esperpenta”, dokazujući da je Valle-Inclánova vizija i danas relevantna.

Od satire s kraja 19. stoljeća, preko Prvog svjetskog rata i duhovnosti, pa sve do kazališta marioneta i karnevala, izložba nas vodi kroz osam sekcija. Religioznost, grijesi, tiranija, politika, nasilje… sve to upakirano u “esperpento” estetiku, kulminira metaforom Španjolske kao arene, gdje se naziru napetosti koje su dovele do Građanskog rata. A kao šećer na kraju, kazališna trupa Lagartijas tiradas al sol donosi suvremenu, žensku verziju Valle-Inclánovog Tirana Banderasa, dajući glas onima koje je pisac zaboravio. Ovo nije samo izložba, ovo je putovanje u srce “esperpenta”, gdje se stvarnost iskrivljuje kako bismo je bolje razumjeli.

Topia and revolution: 1986-1988, GENE

U siječnju 1986., u podrumu jedne zgrade u madridskom kvartu Chamberí, četvero umjetnika osnovalo je alternativni umjetnički prostor nazvan, ironično, Galería Nacional. Istovremeno, Manuel Saiz pokrenuo je Poštansku službu za višestruke izložbe i propagandu, umjetničku inicijativu koja je funkcionirala kao “neortodoksni časopis”. Stranice i članci stizali su pojedinačno, poštom, donoseći umjetnost izravno u dom gledatelja. Ova radikalna suradnja, mjesecima kasnije, spojila se s kritičkim duhom Galería Nacional, stvarajući GENE, galeriju kolektivne produkcije koja je objavljivala umnožene razglednice.

Pod utjecajem raznih referenci, od Kurta Schwittersa do Josepha Beuysa, GENE je, odbacujući kulturnu politiku tadašnjeg “progresivnog” Madrida, djelovao kroz redovite sastanke. Između 1986. i 1988. poslali su sedamdeset i sedam numeriranih poštanskih pošiljki od dvadesetak umjetnika, organizirali razne akcije i osnovali izdavačku kuću GENE Ediciones. S minimalnim sredstvima i marginalnošću, stvorili su alternativne mreže za širenje umjetničkih ideja i djela, “kratkim spojem” službenih umjetničkih prostora.

Primjer njihove subverzivnosti je performans Pedra Roldána na izložbi “13 mladih slikara” gdje je, nakon što je prošao selekciju s jednim prijedlogom, izložio crtež nadgrobnog spomenika s natpisom “Osvojen prostor/Zauzet prostor”, potpisan imenom GENE. Ili leš psa, predstavljen kao kolektivno djelo na izložbi “Punto 87”.

Izložba “GENE. Topía y Revolución: 1986-1988” prvi put okuplja sav ovaj neobjavljeni materijal, posvećenu jednoj od najznačajnijih anti-institucionalnih umjetničkih skupina u Madridu 80-ih. Kolektivu koji je, iako odsutan iz povijesti španjolske umjetnosti, bio prisutan u službenom tisku svog vremena zbog svojih zvučnih akcija. Kako su sami članovi naveli, “umjetničko djelo nije objekt, već stav. Stav individualnog oslobođenja i kroz njega zajednice. Individualni stav prema životu/umjetnosti, revoluciji i smrti.”

Rhythms, plots, variables, Soledad Sevilla

Soledad Sevilla, španjolska slikarica, desetljećima gradi svoj prepoznatljiv stil baziran na čistim linijama, bojama i geometrijskim oblicima. Izložba, koju potpisuje kustosica Isabel Tejeda, prati njen razvoj kroz više od stotinu djela, od njenih početaka u Madridu do najnovijih radova. Sevilla tvrdi da cijeli život slika istu sliku, povezujući rane radove iz 60-ih s kasnijim serijama poput Horizontes blancos i Esperando a Sempere, posvećenima Eusebiju Sempereu.

Iako je isprva bila povezana s grupom španjolskih umjetnika geometrijske apstrakcije, boravak u Bostonu bio je ključan za njen razvoj. Po povratku iz Bostona, linija, uzorci i svjetlost kao nositelji emocija vodili su je prema dvama važnim stupovima španjolske kulture: Velázquezovim Las Meninas i andaluzijskoj arhitekturi Alhambre.

Sredinom 90-ih, ritmično gomilanje poteza četkicom počelo je “napadati” njena platna, a motivi prirode su preuzeli njezina djela. Ova izložba dokumentira neke od njezinih povijesnih umjetničkih intervencija poput Vélez Blanco i El tiempo vuela. Istovremeno, umjetnica predstavlja Donde estaba la línea, novu site-specific instalaciju u kojoj koristi pamučni konac kako bi intervenirala u prostoru Muzeja.

Uzbudljive izložbe sada, revolucionarne u budućnosti

Ove trenutačne izložbe, a koje toplo preporučujem pogledati, prikazuju nevjerojatnu raznolikost tema, umjetničkih pristupa i samih umjetnika te svjedoče o bogatom i promišljenom programu. A sada, kada im se pridružuje nova akvizicija od tih već spomenutih 470 umjetničkih djela, jasno je da muzej nastavlja tim putem, šireći svoje horizonte i potvrđujući svoju relevantnost u suvremenom svijetu umjetnosti.

Ova eksplozija novih akvizicija dolazi i s ozbiljnom financijskom podrškom  – gotovo 8 milijuna eura uloženo je u proširenje kolekcije, uz velikodušne donacije kolekcionara i galerija, posebno iz Latinske Amerike. No, čak ni toliki novac nije garancija da će odabrani umjetnici jednog dana biti veliki – i to je rizik koji muzej svjesno preuzima. Jer, ako umjetnicima dajemo prostor za eksperiment, zašto to isto ne bi vrijedilo i za institucije?

Reina Sofía je trenutno najuzbudljiviji muzej u Europi jer ne stoji na mjestu. Nije tek mjesto gdje se dolazimo pokloniti Picassu i Dalíju, već je živi organizam koji diše s vremenom. Ova akvizicija nije samo obogaćivanje fundusa, već i poruka. Poruka o važnosti ženskog glasa u umjetnosti, o potrebi da se čuju i vide one koje su dugo bile zanemarene. I to je ono što me najviše veseli. Jer, umjetnost nije samo ljepota. Umjetnost je i bunt, i revolucija, i promjena. A Reina Sofía je upravo to – muzej koji se ne boji mijenjati, koji se ne boji biti drugačiji. I dok drugi muzeji pokušavaju shvatiti kako ostati relevantni u 21. stoljeću, Madrid je već nekoliko koraka ispred.