Monika Herceg otkriva kojih 5 zbirki poezije čita u hladnim zimskim večerima

Mislim da smo svi ušli sa strepnjom u novu godinu: kako ćemo, kuda ćemo i hoćemo li. Svijet je postao negostoljubivo mjesto, iz perspektive pjesnikinje čini mi se da je u samo zadnjih pet godina toliko toga nestalo, ili se sakrilo, ili je možda (a to je najgori mogući scenarij jer se pretpostavlja da je mrak neprestano bio tu, samo se dobro kamuflirao) izašlo na površinu sve ono ružno što je duboko spavalo. Ali s druge strane, ne sjećam se vremena kada smo više žudili za nadom, toplinom, nježnošću. Želim radikalnu nadu, želim radikalnu nježnost; trebam ih, neću odustati od njih.

Poezija je (barem za mene) prvo mjesto na kojem se događa susret te potrebne nade i mene, željene borbe, snage i otpora i mene, nježnosti i mene. Još mi se uvijek čini da poezija može, i da hoće, umiriti nas, ugrijati, ohrabriti. Kako drugačije? Snijeg je pao poslije puno godina u Zagrebu, zatrpao nas je, a ja se nakon dugo vremena, cijeli mjesec u nalazim toj jednoj točki zime, ne putujem nikamo pa se hranim poezijom.

Moja mama zna šta se dešava u gradovima i Nisam znala šta nosim u sebi, Radmila Petrović

Zato, krenut ću od prijateljice koju cijenim i volim i s kojom dijelim neki mitski prostor odrastanja na selu, s kojom dijelim babe i đedove, nasilje koje se prenosilo generacijama, otpor i promjenu, otklon od toga. Radmila Petrović napisala je prije nekoliko godina knjigu koju bi svi trebali pročitati. Onda se (a svi smo je čekali) pojavila i njena druga knjiga, koja je i roman u stihovima. Ima veliki domet što se tiče onoga što želi reći, ali je to za mene prije svega moćna i bitna poezija koja se ne boji ni svog straha, ni žudnje, ni želje za ljubavi. Da budem poštena prema njenoj knjizi Nisam znala šta nosim u sebi, vratila sam se ponovno i njenoj prvoj knjizi. Ja sam čitateljica (a to sam prije svega ostaloga) koja čita puno puta knjige koje voli. Radmilinu Moja mama zna šta se dešava u gradovima čitala sam već nekoliko puta, i sad sam joj se vratila ponovno, s nekim novim očima, nekim novim spoznajama, kako emotivnim, tako i promjenama koje su mi se dogodile s mojim jezikom, mojim pisanjem. Naravno, ponovno me oduševila, razgalila, vratila me želji da poeziju čitamo svima, svuda. Onda sam krenula u njenu novu knjigu. Bila je drugačija, ali dobro drugačija, otvorila je nove prostore borbe (kako s jezikom, tako i s emotivnim korpusom). Obje knjige su hrabre, moćne, jasne u namjeri, velike u svojoj snazi, sili (koja, da parafraziram Radmilu ne pristaje da bude nečija) i ranjivosti. Danas, možda više nego ikad, trebamo se vratiti pitanjima ljubavi, mostova od jedne osobe prema drugoj, a onda možda prisvojimo i prostore suosjećanja. Eto, nemam ništa pametnije reći o Radmilinim knjigama. To su knjige koje svi moramo pročitati, bavili se pisanjem ili ne. Malo je takvih knjiga.

Varljiva historija doma, Srđan Gagić

Kad mi je stigla Srđanova knjiga, oduševljenje i radost, a onda i neku smiješnu vrstu uzbuđenja osjetila sam već od prve pjesme. E pa, koliko vam se to često dogodi? Varljiva historija doma postala je knjiga koju sam nosila sa sobom kroz godinu, od Ukrajine do SAD-a, čitala sam je, pjesmu po pjesmu, opet pa iznova, vraćala joj se, tražila neke nove ulaze u pjesme, onda u cijelu knjigu. Cijeli prostor te knijge jedno je veliko bogatstvo, a način na koji propituje ono što svi nosimo, što nas kad-tad počne opsjedati, to pitanje odlaska, pa povratka, i nekog novog ispisivanja odnosa s onim što je ostalo iza nas, nevjerojatno je fino ugođeno. Osjećala sam se kao da sjedim sa Srđanom na dugim kavama, da pričamo o svojim kućama, majkama, osjećaju pripadanja, nepripadanja. Ne znam evo što bih poželjela više niti za jednu svoju knjigu, da bude jednako tako otvorena za sve razgovore, da tako lako i pitomo može postati nečija. Jedna od najboljih knjiga poezije koja se pojavila na ovim prostorima i jeziku, unazad nekoliko zadnjih godina.

Povezano: Knjige koje su Ivanu Tokinu rekle ono što ljudi nisu znali reći

Averno i Divlji iris, Luise Glück

Zbirka Averno autorice Louise Glück (čije sam hrvatsko izdanje u sjajnom prijevodu Tomislava Kuzmanović i uređivala) jedna je od onih koje se čitaju polako i pažljivo – s mnogo ponavljanja, vraćanja, pa opet. Možda je i to neka vrsta beskonačne knjige, dođete do kraja, pa poželite opet na početak, jer nije sasvim jasno što je to što ste upravo pročitali. Onda, kod drugog čitanja otvore se neka nova skrivena vrata u neke slike, nešto se prizemlji bez da smo toga svjesni. Malo knjiga mi se na taj način otvara, da mi svako novo čitanje naizgled otvara neku novu knjigu. Averno je knjiga između svjetova, ovdje imamo taj pokušaj prijelaza, razumijevanja tog ponora ili naprosto drugačije perspektive smrti i života. Persefona, kao ona koje umije oboje, hodati svijetom živih i mrtvih, Averno kao ono mjesto na kojem se može zakoračiti u mrak.

Osim nje, treba spomenuti da se često vraćam i Divljem irisu, zbirci koja je izašla u beogradskom Kontrastu u prijevodu Alena Bešića. Ovdje pak, beskonačno ostaje na površini zemlje, u vrtu. Način na koji biljke progovaraju, na koji stvaraju svijet i mudrost, spoznaje dokučive pak, kako nam se čini, samo nama ljudima, nešto je sasvim drugačije od onog što smo navili čitati inače. Knjiga nevjerojatne mirnoće, promatranja, tišine.

I onda sam, muvajući se po knjižari u Bostonu, ugledala tu ogromnu ciglu njenih sabranih pjesama, pomislila; evo nas opet, ne znam kako ću kufer zatvoriti na povratku, ali moram kupiti tu knjigu. Tako da sada prolazim kroz pjesme koje nisam čitala, na tren se znam zabaviti i povratkom u prijevode koje imam, povremeno i sama pokušam nešto prebaciti u naš jezik, naprosto da vidim koja je vrsta napetosti prisutna pri toj pretvorbi.

Temeljenje kuće, Marija Andrijašević

Ispada da često čitam jedne te iste knjige! Ali, u moju obranu, zaista mislim da dobru poeziju treba pustiti, pa joj se opet vraćati, pokušavati prilaziti dok se nešto u nama ne otključa, ili se otključa u knjizi (i zaista mislim da je oboje moguće). Marija Andrijašević napisala je sada već zaista davno nevjerojatnu knjigu pjesama koja ne stari, koja ne gubi ni kroz sve ove godine ništa od svoje zrelosti ni hrabrosti, Davide, svašta su mi radili. Nakon toga došao je sjajan roman, pa Temeljenje kuće, knjiga pjesama u prozi. Marija promišlja svaku riječ, što se osjeti, što onda i nama, koji smo s druge strane, daje sigurnost u tekst pred nama. A pritom, da se sad ne zavaravamo, nije predvidljiva, dapače. Temeljenje kuće potraga je u jeziku za kućom koja se ne može graditi, imati ovdje. S jedne strane, za mene je to veliko političko pitanje danas, kako pisati, kako živjeti, kako išta u vremenu kada si ne možemo priuštiti sigurnost doma. Marija sve postavlja, cijelu knjigu oko pojma kuće, gradi je pjesmu kroz pjesmu, to su njene cigle, mi smo tu s njenim strahom, njenom nadom, unutra smo s ocem, majkom. Ulazimo u draču, siječemo je s njom. Jezikom, kako drugačije? Divna knjiga poezije, moćna, nepredvidiva, iako je pisana unutar granica jasno postavljenog koncepta. 

Vjetar i njegov dvojnik, Mark Strand; Gramatika svijetla, Carol Ann Duffy; Aritmija, Delimir Rešicki

A da nisam nepoštena, otvaram i još neke knjige, sporo, neke poput Gramatike svjetla, čitam godinama i još ih nisam do kraja pročitala. Ozbiljna sam. Poeziju Carol Ann Duffy (također sjajan prijevod Tomislava Kuzmanovića) zbilja uzimam u malenim dozama, trudim se svaku pjesmu pročitati puno puta, obići je… tako da ta knjiga uvijek negdje bude u blizini, evo već sigurno dvije godine. I evo, možda da ovdje zaista napomenem koliko je dragocjeno i bitno imati sjajne prevoditeljice i prevoditelje poezije, koji nam onda omogućuju te susrete.

Nikad nisam čitala Aritmiju Delimira Rešickog, i ne znam točno kako sam se odjednom sjetila toga, ali eto me. Delimir i ja i slavonske magle. Tu je i jedan noviji prijevod kojem tek prilazim, Marka Stranda, Vjetar i njegov dvojnik (preveo Vojo Šindolić), sviđa mi se otvorenost i jednostavnost te poezije, komunikativnost.

Mogla bih nabrajati i dalje. Oko mene je uvijek desetak knjiga, oko stola, po stolu, kraj kreveta. Pa svako malo otvorim nešto, zalogaj tu i tamo. Ali evo, već ove su sasvim sjajan početak nekome tko želi zakoračiti prema poeziji.