Arts
U nevjerojatno inspirativnim prostorima Mokrin House petnaestoro mladih umjetnika stvaralo je sedam dana. Tih sedam hladnih dana bili su okruženi prirodom, snijegom koji se još nije otopio i nestvarnim zalascima sunca. Bilo da su u svojim samostalnim kreativnim procesima vozili bicikl po Mokrinu ili odlazili do granice s Rumunjskom, slušali glazbu ležeći na travi, igrali nogomet, frizbi ili jednostavno uživali u razgovorima jedni s drugima, te subote kada sam i sama došla u Mokrin House vidjelo se koliko je svatko od njih bio ispunjen nekom autentičnom, posebnom i meni dotad, u tom intenzitetu, neviđenom kreativnošću.
Povezano: Mokrin House Art Colony ima potencijal potpuno preokrenuti regionalnu umjetničku scenu
Dio te kreativnosti mogao se vidjeti i kroz radove samih polaznika, koji su pokazali koliko različitih pristupa i medija može nastati u jednom prostoru. Samo neki od njih su Jovan Turčinović, koji istražuje svjetlo i percepciju prostora kroz lateks koji mijenja boju ovisno o svjetlu u prostoriji, dok je na ventilator sobe instalirao frizbi koji se sporo okreće, stvarajući efekt zaustavljene igre. Sofija Pavković kroz tekst i crteže istražuje antiantropocen, postavljajući pitanje što je ovaj život bez nas ljudi uopće i što to sve znači; njezini radovi kombiniraju ljubavne i tragične note, a izlagat će ih u prolazima, tako da publika mora proći kroz riječi kako bi razumjela njihov smisao. Hristijan Našulovski pomiče granice tijela i publike kroz performanse i instalacije: „Tijelo, granice, biopolitike, queer pitanja, sve je over the top“, penjući se po nestabilnim strukturama i istražujući slobodu i patnju u fizičkom i simboličkom smislu.
Povezano: Aktualne izložbe u Beogradu koje vrijedi posjetiti
Stefan Dukovski snima zvukove kolonije, razgovore, šumove, lupkanja, korake, svakodnevne pokrete i spontane zvukove nastale u procesu rada i interakcije. U završnoj zamisli te zvukove izlaže s dva zvučnika između kojih stoji mikrofon, dajući publici mogućnost da interaktivno dodaje, mijenja ili briše dijelove snimke. Na taj način publika postaje koautor, sudjeluje u „pisanju i brisanju“ sjećanja, propitujući kako selektivna memorija funkcionira i kako kolektivno iskustvo može biti stalno preoblikovano. Dukovski na ovaj način istražuje ne samo sam proces pamćenja, već i fluidnost iskustva i utjecaj interakcije na interpretaciju događaja; sjećanja nisu fiksna, već se oblikuju u realnom vremenu kroz dijalog, prisutnost i refleksiju.
Povezano: Rijetka prilika da izbliza pogledate Leonardovo remek-djelo tijekom restauracije u Milanu
Marija Kiš u mramoru oblikuje točke prijeloma koje povezuju različite kulture i povijesne reference, tražeći dijalog između klasične umjetnosti i suvremenog konteksta. Inspirira se Michelangelovim tijelom, ali ne kao pukim povijesnim modelom, već kao polazištem za istraživanje kako tijelo, forma i materijal mogu prenositi univerzalne narative kroz vrijeme. U njezinim skulpturama mramor služi i kao simbol trajanja i otpora, ali i kao medij za suvremene intervencije: površine se lome, presijecaju i povezuju neočekivanim modulacijama, stvarajući dijalog između tradicije i modernog senzibiliteta. Emilija Sandić eksperimentira s raspadom fotografske slike i dokumenta, razgrađujući stare fotografije Beograda kemikalijama kako bi otvorila pitanja urbanističkih i povijesnih narativa, dok Aleksa Avramović prenosi urbane scene s fotografija na lim, kombinirajući stvarnost i interpretaciju u slikarskim radovima. Izložba na kojoj ćete moći vidjeti sve radove nastale na koloniji bit će održana u galeriji Eugster u Beogradu krajem ožujka.
Povezano: 13 umjetnika i umjetnica koje sam otkrila u 2025. godini
Kada sam prije više od mjesec dana prvi put pisala o Mokrin House Art Koloniji, nisam znala što očekivati, ali ono što mi je ostalo od tada jest dojam da bi mi takva vrsta mentorstva, podrške i izravnog rada sa stručnjacima iz moje struke bila od velikog značaja. „Iskustvo je bilo izuzetno intenzivno i transformativno za sve nas i apsolutno je nadmašilo sva očekivanja“, kaže Marina Marković. Dodaje da je „mirna, ruralna, gotovo utopijska scenografija Mokrin Housea postala prostor u kojem se gradilo cjelovito i autentično polje zajedničkog djelovanja i stvaranja. Ostvarena je višestrana, plodonosna razmjena između mentora i mentija koja je daleko više od formalne kolonije i pretvorila se u živi dijalog pun povjerenja“.
Za Sašu Tkačenka iskustvo je bilo jednako duboko, ali i osobno motivirajuće: „Ovih sedam dana koje smo proveli zajedno izuzetno su mi dragocjeni. Rad s mladim ljudima neizmjerno me raduje i motivira da i ja budem bolji i baš zato se nadam da su i oni od mene dobili ono što su očekivali.“ Naglašava i profesionalnost sudionika: „Ono što me neizmjerno ispunjava i čini sretnim nakon svega jest njihova iskrena posvećenost i strast prema temama koje istražuju te maksimalan i profesionalan pristup radu.“
Ivana Ivković dodaje emotivnu dimenziju: „Ogromno, intenzivno i duboko emotivno iskustvo. Imam osjećaj da se dogodilo nešto doista važno, nešto što nas je pomaknulo izvan svakodnevnog toka. Posebno dragocjen osjećaj povezanosti stvorio se između mladih umjetnika i nas mentora, među sudionicima, ali i među nama mentorima, gdje su nastajale nove veze utemeljene na suradnji i međusobnom nadopunjavanju, kao i s ljudima iz Mokrin Housea, u malom selu na granici, koji su podržali proces i omogućili ambijent za razmjenu.“
Povezano: Novi projekt Ivane Ivković je emotivni dokumentarac o putovanjima koji se lista i dodiruje
Ciljevi kolonije, kako objašnjava Marina, bili su jasni: „Cilj pilot-izdanja bio je pokazati da intenzivna, inkluzivna i međugeneracijska razmjena može proizvesti kvalitetu i povezanost koje nadilaze formalna očekivanja. U narednim godinama želimo ovaj model učiniti trajnim i širim, stvarajući stabilnu platformu koja će povezivati najperspektivnije mlade umjetnike i mentore iz regije, prenoseći utjecaj i u obrazovni sustav i javni prostor.“
Saša se nadovezuje: „Poučen iskustvima iz različitih projekata, u ovaj sam ušao s jasnom željom da se mladim ljudima otvori prostor za razmjenu iskustava i prilika za nadogradnju umjetničkih praksi i, ako je ikako moguće, da ih podignemo na još višu razinu. Mislim da smo definitivno svi zajedno pokrenuli mnogo stvari i da će se puni potencijal vidjeti na izložbi u galeriji Eugster.“
Ivana objašnjava koliko je važna međugeneracijska interakcija: „Posebno se potvrdila važnost međugeneracijske suradnje; interakcija između mentora i mladih umjetnika pokazala je da razmjena iskustava može proizvesti rezultate i veze koje nadilaze očekivanja definirana formalnim strukturama. Otvoreni dijalog i zajednički rad pokazali su da je proces istodobno i poticajan i transformativan.“
Odabir umjetnika nije bio jednostavan. „Proces selekcije bio je izuzetno zahtjevan budući da se za sudjelovanje prijavilo više od 70 talentiranih mladih umjetnika“, objašnjava Marina. „Žiri je uspio prepoznati i izdvojiti 15 izuzetnih talenata potpuno različitih poetika, estetika, pozicija i medija.“ Saša naglašava da je težina odluke bila u balansiranju različitih afiniteta i interesa: „Nastojali smo obuhvatiti što je moguće više različitih afiniteta i interesa, a opet da u širem kontekstu kolektiva i oni jedni drugima budu zanimljivi.“ Ivana dodaje: „Ova je grupa bila izuzetno raznolika, kako medijski i po umjetničkom iskustvu, tako i po životnim okolnostima. Dolazili su s različitih fakulteta, iz različitih sredina i gradova, što je donijelo bogatstvo perspektiva.“
Dojmovi mentora i njihova inspiracija mladima isprepliću se u svim izjavama. Marina ističe: „I dalje smo pod snažnim dojmom. Predstoji nam više od mjesec dana intenzivnog rada na finalizaciji projekata za izložbu.“ Saša dodaje: „Ambijent u kojem smo radili i stvarali je fenomenalan. Ljudi koji brinu da sve oko Mokrin Housea funkcionira savršeno iznimno su važan faktor u stvaranju okruženja u kojem nema dodatnih šumova i sve je podređeno stvaranju.“ Ivana pak primjećuje: „Ono što je na mene ostavilo najjači dojam jest svijest ovih mladih ljudi, njihovo razumijevanje i propitivanje sustava u kojima žive. Istodobno, neke stvari za koje smo se mi borili da ih otkrijemo, razmotrimo i promijenimo, vidi se da su otišle korak dalje, odnos prema različitosti po pitanju identiteta i orijentacija, s neusporedivo više slobode i bez opterećenja.“
Kada govorimo o značaju ovakve kolonije za mlade umjetnike, Marina naglašava: „Zadivljuje me radikalno kritička metoda generacije Z u preispitivanju dominantnih sustava. Oni ne traže mentora koji će im objašnjavati, već suradnika.“ Saša dodaje: „Mnogima je najzanimljiviji dio razgovor, da nas upoznaju, vide što radimo i razmijene ideje. Nekima znači osjećaj pripadnosti zajednici, dok drugima više znači podrška kroz asistenciju ili opremu za izvedbu.“ Ivana pak sažima: „Tu ima i elementa privatne kolonije, utjecaja komercijalnih tokova i svega onoga što je za neke od njih novo, a što će oblikovati smjer njihovih umjetničkih praksi i odluka.“
Sva tri mentora naglašavaju koliko su i sami naučili od mladih umjetnika. Ivana kaže: „Tijekom ovog tjedna ovi su mi mladi umjetnici potvrdili jednu stvar, a to je da se istina i autentičnost ne prenose odnosno ne uspostavljaju kroz autoritet ili ustaljene sustave, već se stalno grade kroz neposredno propitivanje, sumnju i iskustvo. U vremenu post-istine njihova energija nosi i umor i razočaranje, ali istodobno i veliku, sveprisutnu potrebu da izraze ono što misle i osjećaju. Njihova sposobnost da preispituju hijerarhije, društvene norme i narative moći, promišljajući neoliberalizam ili late stage kapitalizam u kojem odrastaju, ne kao apstraktne pojmove, već kao stvarne, oblikujuće sile, iznova otkrivajući složen i iscrpljujući svijet u kojem stvaraju, potaknula je i mene da preispitam ne samo vlastiti umjetnički i intelektualni položaj, kao i obično, nego i način na koji ulazim u dijalog s njima. Upravo na tom mjestu leži najdragocjenija vrijednost ovog susreta. Ono što je posebno inspirativno jest da ta intelektualna sloboda ne vodi otuđenju, već pažnji, brizi i nježnosti prema sebi, prema drugima, prema procesu stvaranja. Kritičko promišljanje i empatija ovdje se stapaju, otvarajući prostor u kojem nastaje istinska sloboda umjetnosti, gdje se znanje, iskustvo i razumijevanje ne nameću, već se zajedno otkrivaju.“ Marina dodaje: „U tome leži najdublja vrijednost ovog susreta, prisiljava i mentore da stalno preispituju vlastiti intelektualni i stvaralački položaj.“ Saša zaključuje: „Podsjetili su me da ne smijem zaboraviti vlastitu poziciju na početku puta i koliko je sve na tom putu neizvjesno i krhko.“
Na kraju se svi slažu da Mokrin House Art Kolonija može imati trajan utjecaj na regionalnu umjetničku scenu. Marina započinje: „Naš dugoročni cilj je povećanje vidljivosti i povezanosti umjetnika iz regije, stvaranje novih zajedničkih projekata i mreža te šira integracija suvremene umjetničke prakse u obrazovni sustav i javni prostor.“ Ivana dodaje: „Može postati prostor u kojem se ideje, iskustva i umjetnička praksa prožimaju, otvarajući mogućnosti koje odražavaju vrijeme u kojem nastaju i oblikuju nove perspektive i zajedništvo.“ Saša pak ističe: „Ne treba razmišljati o tome kako se regionalna scena mijenja, već postupno i pažljivo graditi uzajamno povjerenje. To je dugotrajan proces u kojem svi učimo i nadograđujemo se.“
Na balkanskoj umjetničkoj sceni u posljednje vrijeme može se činiti kao da sve tone dublje, a umjetnicima i kulturnim radnicima ostaje sve manje prostora i prilika za kvalitetan razvoj i karijeru od koje se može živjeti. Mnogi od nas su se uvjerili da stvarnost, uz svu nadu i borbu, zna biti vrlo mračna. Ipak, sedam dana u Mokrin Houseu pokazalo je da umjetnička kolonija može biti mnogo više od prostora za rad, može postati mjesto stvaranja zajedništva, razmjene, intelektualne slobode i međugeneracijske suradnje, prostor u kojem se grade ideje, veze i perspektive koje nadilaze formalne strukture i kratkoročne prilike. Koncept ovakve kolonije djeluje poput malog snopa svjetla na kraju vrlo mračnog, dugog i iscrpljujućeg tunela, pokazuje da postoji način da se regionalna scena oživi i osnaži, da se mladim umjetnicima otvore stvarne mogućnosti za rast i eksperimentiranje te da se kroz kolektivni rad i dijalog oblikuje budućnost u kojoj umjetnost i zajednica nisu na margini, već u središtu.
Photo: Katarina Šoškić
Kreativna direkcija: Milena Kitić
VOGUE RECOMMENDS
