10 prosinca, 2025
Pitate li se ikad što vam je zapravo trebalo kada ste tek ulazili u posao u kojem ste danas već itekako stručni? Ili, šire gledano, što biste voljeli da vam je netko rekao dok ste bili tinejdžer ili u ranim dvadesetima? Ja imam svoju listu stvari za koje bih voljela da sam ih tada čula, a vjerujem da će u sljedeće dvije godine, koliko me dijeli od tridesete, ta lista postajati samo duža. Kao netko tko je završio povijest umjetnosti, moja lista poruka koje bih voljela da su me dočekale na početku studija i kroz same godine studiranja svodi se, prije svega, na barem jednu pozitivnu afirmaciju i makar trunku svjetla na kraju tunela, a tek onda na pokoju riječ o tome kako za umjetnost i kulturu na ovim prostorima ipak postoji mjesto. U to sam se, međutim, morala uvjeriti sama, tek kad sam postala aktivna sudionica suvremene scene. Željela sam vjerovati da nije sve tako crno, i ponekad doista nije, ali ono što moramo sustavno preispitati jest način na koji govorimo o umjetnosti. Potreba za umjetnošću i kulturom postoji otkad postoji i čovjek, ali danas je sve manje sredstava, mogućnosti i ozbiljnih institucija koje bi stale iza njih.
Zato je Mokrin House Art Colony toliko osvježenje na regionalnoj umjetničkoj sceni, jer donosi nešto što se čini da kod nas dosad nije postojalo – intenzivan mentorski program koji mladim umjetnicima iz regije pruža rijetku i dragocjenu priliku da sedam dana stvaraju u profesionalno strukturiranom, fokusiranom i poticajnom okruženju. Riječ je o dugoročno zamišljenoj platformi posvećenoj umjetnosti, emancipaciji i zajedništvu, koja funkcionira kao suvremena umjetnička kolonija namijenjena mladim, perspektivnim autorima. Ideja je ohrabriti stvaranje i razmišljanje u dijalogu sa zajednicom, ali i potaknuti širu društvenu raspravu o umjetnosti od najranije dobi, kroz uvođenje suvremene umjetnosti u osnovne i srednje škole, osobito u ruralnim sredinama. Definitivno nešto što bih voljela da sam imala na samom početku svog ulaska u kustoske vode, ali nikad nije kasno – ovakve inicijative često pokrenu lavinu pozitivnih promjena. Nadam se da će zahvaljujući ovoj koloniji popisi stvari koje su mladi umjetnici željeli čuti u mladosti, u budućnosti biti mnogo kraći nego što su nekoć bili.
Povezano: Aktualne izložbe u Beogradu koje vrijedi posjetiti
Prva kolonija održat će se sredinom siječnja 2026. u Mokrin Houseu i trajat će sedam dana. Žiri će odabrati dvanaest mladih umjetnika iz regije, a oni će na licu mjesta raditi uz intenzivan mentorski program koji vode Marina Marković, ovogodišnja predsjednica žirija, te Ivana Ivković, Saša Tkačenko i Šejla Kamerić. Svaki sudionik tijekom kolonije stvorit će novo umjetničko djelo koje će potom biti darovano sponzorima projekta.
Kako bi se utjecaj kolonije proširio i izvan profesionalne scene, svaki će mladi umjetnik prije dolaska u Mokrin, uz podršku mentora, izraditi još jedno posebno djelo koje će biti donirano dvanaest škola u ruralnim područjima Srbije, kako bi djeca u tim sredinama imala više doticaja sa suvremenom umjetnošću. Tijekom tjedna u Mokrinu, sudionici će istraživati različite medije i propitivati suvremene umjetničke koncepte, od slikarstva i skulpture do performansa i intermedije. Svjesna važnosti profesionalnog razvoja, kolonija uključuje i predavače iz poslovnog sektora, koji će mladim umjetnicima ponuditi uvide potrebne za održivu karijeru. Tim povodom razgovarali smo s Marinom Marković, Ivanom Ivković, Sašom Tkačenkom i Šejlom Kamerić, mentorima koji će ove godine voditi umjetničku rezidenciju u Mokrinu.
Čini mi se da u vremenu hiperproduktivnosti, u kojem se naglašavaju brzina i logika tržišta, ova kolonija vraća fokus na sporiji, dublji rad, na razgovor i na učenje koje nastaje u blizini drugog umjetnika. Otvara se prostor u kojem se stvari ne rade iz panike, nego iz radoznalosti. Prostor u kojem mladi autori ne moraju odmah znati tko su i kamo idu, nego mogu istraživati bez pritiska i graditi svoju praksu u dijalogu s mentorima i kolegama. Saša Tkačenko govori upravo o toj vrsti otvorenosti bez koje nema stvarnog susreta: „Želim vjerovati da, ako smo otvoreni prema ljudima, uvijek možemo dobiti nešto dobro od njih. Tako i u ovom slučaju, otvorena srca iščekujem naš susret i siguran sam da ćemo svi puno toga naučiti jedni od drugih.“ Njegova ideja učenja nije vezana uz instituciju, autoritet ili strogu metodologiju, nego uz proces koji se razvija u trenutku i u bliskosti s drugima. „Obrazovanju ne pristupam formalno, niti sam to radio dok sam predavao na fakultetu. Umjetnost je fluidna disciplina koja nam daje slobodu da razmišljamo izvan konvencionalnih principa i općeprihvaćenih društvenih normi. Tu sam da s drugima podijelim svoje iskustvo, ali me jako zanima i što je danas u fokusu novih generacija. Veselim se otvorenom razgovoru, argumentiranom sučeljavanju ideja i mišljenja, intenzivnoj dinamici rada i strastvenom pristupu temama koje ćemo otvarati.“
Njegova povezanost s mladom scenom prirodna je, gotovo instinktivna. Kroz godine, kaže, ništa ga nije naučilo toliko kao izravan kontakt s ljudima i situacijama koje otvaraju nove mogućnosti: „To je nekako prirodno, mislim to da pratiš scenu, posebno onu iz koje si i sam potekao. Scena je živa stvar, svojevrsni katalizator svega dobrog, ali i lošeg oko nas. Dok sam živio u Beogradu, bio sam svuda po gradu. Nisam propuštao otvorenja, akcije, performanse… Pogotovo kad sam tek počinjao, tada sam upijao sve, doslovno sve.“ Ta glad za iskustvom i dalje ga vodi, samo što se geografski pomaknula: „S druge strane, Zagreb mi je sve manje nova sredina, s vremenom sam upoznao divne ljude, a sama je scena vrlo vibrantna i stalno se pojavi neko novo ime. Trudim se ostati maksimalno otvoren svemu oko sebe, baš zato da iznenađenja budu pozitivna.“
Povezano: Aktualne izložbe u Zagrebu koje želimo posjetiti ove zime
Ivana Ivković vidi koloniju kao prostor dugog daha, kao nešto što napokon može ponuditi ono što sustav ne zna ili više ni ne pokušava osigurati. „Očekujem da ova kolonija postane mjesto na kojem mladi umjetnici mogu razvijati svoje ideje u kontinuitetu, uz podršku i dijalog koji se rijetko događaju u uobičajenim okolnostima.“ U trenutku kada je institucionalna podrška iznimno tanka, sama činjenica da postoji vrijeme za rad djeluje kao luksuz. „Naš im sustav to uglavnom ne pruža, tako da već sama činjenica da ovdje imaju vrijeme, uvjete i mentore mijenja dinamiku stvaranja.“ Ističe i nešto što je možda najvažnije za ovakve programe: zajedništvo bez hijerarhije. „Očekujem da kolonija otvori prostor za novu vrstu zajedništva, onu koja se ne temelji na hijerarhiji znanja, nego na razmjeni iskustava, generacijskoj empatiji i stvaranju sigurnog okvira za eksperiment.“
Iz njezine perspektive, kolonija može utjecati i na širi regionalni pejzaž, osobito u trenutku kada umjetnička scena nosi teret iscrpljenosti. Situacija, kaže, nije samo teška, nego tragična. „Umjetničkoj sceni u regiji sigurno nedostaje stabilna, dugoročna podrška i infrastruktura koja bi umjetnicima omogućila da planiraju, razvijaju i realiziraju svoj rad bez stalne neizvjesnosti.“ Godinu iza nas opisuje kao godinu bez presedana: „Govoreći iz iskustva vlastite zemlje, ove je godine situacija za umjetnost problematična na toliko razina. Iako dugo nije bila dobra, sada je tragična: bez realizacije natječaja, bez sredstava za produkciju, a brojni festivali s dugom tradicijom ostavljeni su bez ikakve podrške i potpuno otkazani.“
Zato govori o promjenama koje djeluju više kao nužnost nego kao idealizam: „U tom bih smislu uvela kontinuirana ulaganja u procese, istraživačke projekte i interdisciplinarne platforme, kao i mrežu mentora koji rade s mladima izvan često krutih institucionalnih okvira. Zauvijek bih ukinula mukotrpno ‘preživljavanje’ iz ciklusa u ciklus, jer takav model ne gradi scenu, nego je iscrpljuje.“ U njezinu se glasu čuju i upozorenje i nada: da je vrijeme da se u prvi plan vrate povjerenje, rizik i solidarnost. „Nužno je oduprijeti se narativu ‘sam svoj menadžer’ i imperativima uspjeha pod svaku cijenu koji normaliziraju iscrpljenost, samoeksploataciju i stalnu potrebu za dokazivanjem, a pritom utječu na kvalitetu umjetničke produkcije. Ono što nam najviše treba jest ulaganje i povjerenje u umjetnike, prostor za rizik i razvoj te hrabro poticanje i potvrđivanje važnosti slobode i kritičkog mišljenja.“ Za Marinu Marković ovaj je program mnogo više od još jedne kolonije, i to se vidi u njezinoj vrlo osobnoj motivaciji da se uključi. „Takvi su programi na našim prostorima izuzetno rijetki, a iz vlastitog iskustva znam koliko su rezidencijalni i mentorski programi važni u sazrijevanju umjetnika. Zato želim mladim kolegicama i kolegama pružiti priliku i podršku koju sam i sama tada tražila, a nije mi uvijek bila dostupna.“ Mokrin vidi kao mjesto koje omogućava ravnotežu i koncentraciju: „Mokrin House idealno je okruženje za ovaj pothvat jer nudi rijedak balans između kolektivne razmjene i individualne koncentracije. Njegova udaljenost od svakodnevnih ometanja, uz potpunu infrastrukturnu podršku, pruža zaštićen prostor u kojem se dinamika grupnog rada pod stručnim mentorstvom može nesmetano razvijati.“ Ono što nastaje u tom prostoru istodobno je i umjetnost i dijalog i zajednica, nešto što se dugo čekalo.
Iz njezina ugla, prijave koje su stigle pokazuju da mlada scena ne samo da postoji, nego da ima jasan impuls, samosvijest i ambiciju. „Velik broj prijava visoke kvalitete jasno pokazuje snažan apetit mladih umjetnika za ozbiljnom i stručno vođenom podrškom koja će im omogućiti da prodube svoju praksu, jasno je artikuliraju i učine je održivom.“ Ističe i da je selekcija sve samo ne laka: „Izbor dvanaest mladih kolega bit će velik izazov, jer konkurencija nije samo brojna nego i iznimno kvalitetna, što dodatno potvrđuje snagu i vitalnost suvremene umjetničke scene.“ Možda najvažnije: mladi danas ne traže samo prostor za rad, nego i zajednicu. „Također je jasno da najmlađi umjetnici ne traže samo mjesto za stvaranje, nego i prostor za razmjenu ideja i međusobnu podršku, što ovu koloniju čini ključnim mjestom za razvoj održivih umjetničkih praksi i afirmaciju novih perspektiva.“
Šejla Kamerić donosi posebnu dimenziju, jer njezina generacija nosi iskustvo koje je oblikovalo cijelu regiju. Na pitanje o razlikama između njezine generacije i nove, Šejla odgovara vrlo jasno: „Moja je generacija stasavala i djelovala u prostoru koji je bio fizički ograničen, podijeljen, opterećen traumama ratnog nasljeđa i teškom tranzicijom. Stvarali smo iz urgentne potrebe da govorimo, da svjedočimo, da se čujemo i tako preživimo.“ Iako se svijet promijenio, nesigurnost, kaže, nije nestala. Razlika je u brzini i tržišnoj logici koja danas oblikuje umjetničko polje: „Danas mladi umjetnici imaju priliku biti mnogo vidljiviji, scena je brža i intenzivnija. Osjeća se drukčija vrsta hitnosti. Ona proizlazi iz hiperprodukcije, stalne potrebe za prisutnošću i borbe za prostor na nesigurnom tržištu.“
Zato je važno vraćati kulturni kapital zajednici iz koje je umjetnik potekao: „Često govorim o važnosti povratka kulturnog kapitala, jer smatram da je za umjetnika ključno imati snažnu bazu iz koje dolazi, mjesto koje ga podržava i prepoznaje.“ Globalna je scena privlačna, ali bez lokalnog uporišta sve lako može ostati krhko. Njezina poruka o regionalnoj sceni možda je i najjasnija, ali i najintimnija: „Ono što se gubi, a što se mora stalno graditi i jačati, jest kolektivitet, vjera u zajedništvo.“ I dodaje: „I možda najvažnije, mi nismo u poziciji privilegiranih koji si mogu priuštiti luksuz nevjerovanja u snagu umjetnosti. Nas mora voditi uvjerenje da umjetnost može mijenjati, osnažiti, korigirati.“
