Kako nas povratak uskih traperica i pepluma priprema za krizu?

Nekoliko dana nakon početka Tjedna mode u Parizu, prijateljica i kolegica poslala mi je poruku: „Povratak business casual stila u klubove je pokazatelj recesije.“ Je li to istina? Možemo li o stanju američkog gospodarstva zaključivati na temelju povratka sakoa u barove? Na internetu, ako je vjerovati komentarima, znakovi recesije su posvuda. O dolasku krize, naime, svjedoče peplum majice, indie sleaze, uske traperice i tanki šalovi.

Kao što je to uobičajeno za internetski žargon, možda je sve otišlo predaleko. Mogu li uistinu sve, od povratka Lady Gage u top formu i boho chic stila pa do nadolazećeg reboota serije Suits, biti pokazatelji recesije? Ili je to samo najnoviji spin na našu neprestanu opsesiju nostalgijom? Dosjetka s društvenih mreža kojom se želi pokazati da je nečiji komentar intelektualno uzvišeniji i informiraniji od drugih? Što u modi doista ukazuje na recesiju?

Stella McCartney Fall 2025, Acielle/Style du Monde

Krivi tragovi

Moglo bi se tvrditi, ako je netko dovoljno maštovit i duhovit, naravno, da uske siluete poput skinny traperica mogu najaviti nadolazeću recesiju zbog puke činjenice da se za njih troši manje tkanine. Ili da je ponovno prihvaćanje elemenata indie sleazea od strane modnih znalaca vrsta nostalgije koja nas doista vraća u vrijeme prije i neposredno nakon financijske krize 2008. godine. No, uglavnom su to tek puki primjeri modne cikličnosti.

Povratak uskih silueta na modne piste klasičan je slučaj njihanja klatna, odjeća je postala preširoka, predimenzionirana do krajnjih granica (dizajneri, nemojte ovo shvatiti kao izazov), pa se sada moramo okrenuti nečem drugom. A indie sleaze? To je samo generacija zaljubljenika u modu koja je bila premlada da sudjeluje u njegovom prvom valu, a sada ima priliku za to. (Još jedan takav primjer bio bi entuzijazam prema boho chicu, potaknut debitantskom kolekcijom Chemene Kamali za Chloé prošle godine.)

Problem je u tome što, kada uzmemo te popularne internetske fraze i nasilno ih uguramo u opis današnjih trendova, najčešće gubimo dragocjen uvid stečen s vremenskim odmakom. Onaj uvid koji izvještavanje o trendovima čini tako alkemijskom, a opet preciznom znanošću. Nekoć smo mogli gledati unatrag na modu i prepoznavati njezine obrasce ili kao puki povratnički trend ili kao oznake širih priča naše kulture, onda kada bi dokazi na to ukazivali.

Sada se čini kao da nismo u stanju (ili nas ne zanima) sagledati širu sliku. Brzopotezne rasprave o modi temeljene na aktualnim internetskim frazama čine zabavan diskurs na društvenim mrežama, no nazivanje svega i svačega „pokazateljem recesije“ ili, da se osvrnem na prošlotjednu kolumnu, slučajem „podgrijavanja nachosa“, banalizira velik dio kulturnog i povijesnog konteksta vezanog uz modu. Uzmimo za primjer peplum. Svakako bismo ga, čisto iz zabave, mogli nazvati pokazateljem recesije, ali on se zapravo vraća u modu nakon kriznih trenutaka (jedan od najpoznatijih peplum krojeva u povijesti mode je sako iz kolekcije New Look Christiana Diora, koji se pojavio nakon Drugog svjetskog rata).

I da, većina modnih razgovora, uključujući i ovaj, odvija se na internetu, ali to ne znači da bismo se trebali odreći modne pismenosti radi dobre šale.

Pravi pokazatelji

Međutim, ono što ne možemo zanemariti jest da neki gospodarski pokazatelji trenutno doista zabrinjavaju. Nedavno istraživanje Deutsche Banka ukazuje na 43-postotnu vjerojatnost da Sjedinjene Države idu prema recesiji. Posljednji put kad su SAD ušle u razdoblje recesije, ne računajući razdoblje nakon pandemije, bilo je 2008. godine; doba u modi koje se kolektivno pamti prvenstveno po dvije stvari.

Za upućene, tu je bio dolazak Phoebe Philo u Celine, koji je brzo postao dominantna sila koja je diktirala trendove i definirala veći dio proteklog desetljeća i pol u modi, bilo kroz dizajnere koji su oponašali njezinu estetiku, bilo kroz njezine sljedbenike koji su nastavili dizajnirati za vodeće modne kuće (Daniel Lee, prvo u Bottega Veneti, a sada u Burberryju; Peter Do; i Rok Hwang iz Rokha samo su neki koji mi padaju na pamet). Jedinstveni minimalizam Phoebe Philo bio je prikladan za taj trenutak, vrijeme u kojem je luksuz utihnuo jer su bogati potrošači prihvatili suzdržaniji izgled, usklađen s tadašnjim gospodarskim teškoćama. Upadljivo i besramno pokazivanje bogatstva brzo je postalo nepoželjno.

Zvuči poznato? Gledajući unatrag, „tihi luksuz“ kao estetika na internetu i u pop-kulturi (pogledajte posljednju sezonu serije Succession) bio bi raniji navjestitelj moguće nadolazeće recesije nego, recimo, Chalametov tanki šal. Ono što „tihi luksuz“ promiče jest homogeniziran izgled koji je suptilan, bez logotipa i koji je lako usvojiti. Činjenica da su se njegovi stilski elementi mogli pronaći kod brendova The Row i Loro Piana, ali i u Cosu i Uniqlou, bila je komercijalni učinak ovog potrošačkog trenda na TikToku koji je otvorio put povratku brendova iz trgovačkih centara, kao što sam objasnio krajem prošle godine.

U širem smislu, ta se modna era pamti po popularizaciji business casual stila kao izgleda prikladnog i za ured i za klub. Bingo! Uostalom, prva polovica 2010-ih bila je vrijeme kada su milenijalci izlazili van noseći strukirane prsluke, peplum majice, sakoe i elegantne hlače. Činjenica da je to tada bio trendi „izgled za izlaske“ imala je mnogo veze s tim što su ljudi, tijekom i neposredno nakon recesije, bili manje spremni ulagati u odjeću za različite prigode te su radije trošili na svestraniju garderobu. To što je odjevna kombinacija za sastanak u 10 ujutro postala izgled za klub u 10 navečer, gledajući unatrag, smiješna je posljedica potrošačkih trendova iz doba recesije koja je danas ovjekovječena u mnogim Facebook albumima. Rebrendiranje Pretty Little Thinga iz mladenačkog party brenda u marku za business casual? Pokazatelj recesije.

Stella McCartney je izjavila da je tema njezine kolekcije za jesen/zimu 2025. bila „od laptopa do plesa u krilu“ (from laptop to lap dance). McCartney je time htjela naglasiti da žene postoje i na radnom mjestu i izvan njega, a sve se to poklopilo s ponovnim stjecanjem prava na vlastito ime i brend. Ipak, izgled viđen na pisti, spoj stila iz filma Zaposlena djevojka iz 80-ih i milenijalke u predimenzioniranom sakou iz 2020-ih, oživio je isti onaj izgled “business casuala za klub” od prije 15 godina. McCartney nije bila jedina. Varijacije na temu poslovne odjeće bile su jedan od najvećih trendova sezone, prema riječima moje kolegice iz Voguea, Laird Borrelli-Persson. Dylan Cao i Jin Kay iz brenda Commission također su razmišljali i o korporativnom uredu i o underground rave partyju kao okruženju za svoju kolekciju, a dizajneri od Ashlynn Park u New Yorku do Simonea Bellottija iz brenda Bally ponovno su promislili o peplumu kao o sofisticiranom elementu sportske odjeće, ali i kao o subverzivnom (no jednako elegantnom) pankerskom zaokretu u garderobi.

Još uvijek je neizvjesno hoćemo li ući u recesiju 2025. godine ili ne, ali moda se, možda čak i nesvjesno, priprema za njezine učinke na potrošačke navike. Brendovi se također suočavaju s posljedicama pada na tržištu luksuza. Zaključak je da, čak i ako ove promjene u kolektivnom stilu nisu uvijek pokazatelj makroekonomskih kretanja, one svakako ukazuju na zbivanja unutar same industrije. Uspon estetike office siren s TikToka možda ne govori mnogo o budućnosti američkog gospodarstva, ali zasigurno kontekstualizira kolektivnu modnu tjeskobu u pogledu toga kako se odijevati i na što trošiti novac.

Vogue.business.com