Je li došao kraj modnim revijama kakve poznajemo?

„Modne revije su novi oblik umjetnosti, uzbudljivije od kazališta“, govorio je vizionar Andy Warhol davne 1977. godine, kao česti gost revija Yves Saint Laurenta i netko tko je svjedočio evoluciji tog formata, od salonskih predstavljanja kolekcija do maestralnih performansa. Prvi put kada sam to i sama pomislila bilo je pri slučajnom susretu s revijom Voss Alexandera McQueena za proljeće/ljeto 2001. Obložena staklena prostorija s neurednim kavezom u sredini, oko kojeg su manekenke hodale na način koji je djelovao pomalo mučno i opsesivno (posebno u tom uzrastu), navela me je da hipnotizirano zakoračim u lavirint njegovih arhivskih revija, koje su me potom dovele i do Gallianovog Diora i Lagerfeldovog Chanela. Isti efekt, mnogo godina kasnije, imala je Fendi haute couture revija za proljeće/ljeto 2021. (gdje su modeli, gle čuda, također prolazili kroz staklene vitrine), niz Jacquemusovih revija u veličanstvenim pejzažima, pa onda, neočekivano, i ona nedavna Valentinova unutar distopijskog, gotovo lynchovskog javnog toaleta. Alessandro Michele je i ranije, za Gucci, organizirao konceptualne revije, poput one održane u prvom muzeju na svijetu u Rimu, na kojoj je skrenuo pažnju na nejednaka prava žena. S druge strane, Demna je jednom prilikom, tijekom svog nezaboravnog mandata u Balenciagi, modele pustio niz poplavljenu pistu kako bi započeo diskusiju o klimatskim promjenama.

Mogla bih ovako u nedogled, ali čitava poanta jest da su modne revije oduvijek bile ključan faktor za stvaranje nečeg uzvišenog, teatralnog, umjetničkog, ali i političkog, kao produžetak poruke samih kolekcija. Ova sezona otišla je korak dalje, napuštajući okvire kakve smo do sada poznavali. Modne piste zamijenjene su kinima, aukcijama i beskrajnim igrama, a na neki način taj zaokret je i više nego očekivan – posebno nakon ekspanzije digitalnih prezentacija u eri pandemije 2020., a potom i financijske i kreativne krize koja je nakon toga uslijedila na modnom tržištu.

Vjerojatno najiščekivaniji debi ove sezone u Milanu bio je onaj Demnin za Gucci. Tridesetominutni film The Tiger, kojim je, umjesto revije, u kinu prikazao kolekciju za proljeće/ljeto 2026., režirali su Spike Jonze (Her, Being John Malkovich) i Halina Reijn (Babygirl i Bodies, Bodies, Bodies), a u glavnim ulogama su Demi Moore (kao Barbara Gucci, šefica Gucci International i vlasnica države Kalifornije), Edward Norton, Keke Palmer, Alex Consani i Kendall Jenner, spajajući talijanski maksimalizam s glamuroznim šarmom old Hollywooda. Demna se oslobodio konvencionalne ideje o kolekciji i pametno pristupio stvaranju La Famiglia lookbooka – što mu je omogućilo da istraži različite kodove i epohe odjednom. Njegovih 40 Gucci arhetipova inspirirano je različitim talijanskim personama: La Diva, La Drama Queen, Principino, Bastardo i mnogi drugi. Referencirao je Tom Fordov Gucci kroz likove Pesantone, Bastardo i Ragazzo; oživio 60-te kroz La V.I.C., maksimalno koristeći Gucci monogram kroz printove u kolekciji, te dao mali hommage Alessandru Micheleu kroz pussybow i cvjetne printove.

Ako smo i pomislili da će Glenn Martens za Diesel ove sezone biti tiši, zbog njegove nove pozicije kreativnog direktora Maison Margiela, on je tu da nas razuvjeri. Njegov najnoviji poduhvat za proljeće/ljeto 2026. bio je i najambiciozniji do sada: brend je ne samo svoje goste, već i publiku u Milanu pozvao na tzv. “potragu za jajima”. Naime, jaja od pleksiglasa u ljudskoj veličini postavljena su na različitim mjestima po gradu, a u svakom od njih bila je manekenka odjevena u neki od njegovih novih lookova. „Važno je da uradimo nešto drugačije. Ovo je Diesel za ljude, kolekcija koju javnost otkriva istovremeno kao i svi ostali“, rekao je. „Svi imaju priliku biti u prvom redu“, zbog čega je prezentacija očekivano postala viralna.

Pet tisuća fanova prijavilo se da sudjeluje u ovoj najstiliziranijoj potrazi za blagom. Nije ni čudo, s obzirom na to da su prvih petoro koji pronađu sva jaja mogli izabrati bilo koji komad iz kolekcije i dobiti ga izrađenog po mjeri. Iako je sama ideja igre privukla najviše pažnje, odjeća je bila podjednako briljantna. Kao i uvijek, Martens je obično pretvorio u izuzetno, igrajući se teksturom i oblikom. Ponosno je istaknuo saten-denim, koji je bio i „distressed“ i u jarkim bojama na haljinama s prednjim dijelom i jaknama. Animal printovi životinja koje zapravo nikada nisu postojale, a koje je Martens štampao na mini-haljinama i suknjama, također su bili rezultat velikog truda. A on je, sa sunčanim naočalama, krenuo lutati ulicama zajedno s učesnicima potrage, podižući čitavo iskustvo na višu razinu.

SUNNEI se nikada nije zadovoljavao klasičnom pistom. Od osnivanja 2015. godine od strane Lorisa Messine i Simonea Rizza, ovaj milanski brend govorio je jezikom mladosti, tehnologije i ironije, odbijajući se uklopiti u očekivane narative industrije. Za proljeće/ljeto 2026. duo je izveo svoj najhrabriji potez do sada – aukciju u suradnji s Christie’s, gdje su brend, njegov identitet, pa na kraju i sami osnivači postali artikli na prodaju. Gosti su ušli u pravu kazališnu aukciju: svatko je dobio srebrnu zagrebi karticu koja je otkrivala koliko „modnih dolara“ može potrošiti u ovom imaginarnom nadmetanju. Od logotipa do samih kreativnih direktora, gosti su licitirali, a na kraju je „prodan“ i sam brend. Članovi SUNNEI zajednice djelovali su kao posrednici, odjeveni u SS26 komade, razigrane, arhitektonske, ali i prožete prepoznatljivim SUNNEI osjećajem nepoštovanja pravila. Odjeća ovdje nije bila u fokusu, već je služila kao osnova performansa.

No, performans je dobio oštriji ton nekoliko sati kasnije, kada su Messina i Rizzo objavili da se zaista povlače iz SUNNEI-a. Ono što je izgledalo kao satira, odjednom je postalo proročanstvo. Aukcija je bila metafora za komercijalizaciju mode i oproštajna poruka. Jednim potezom, osnivači su (raz)otkrili krhkost autora i dizajnera u industriji u kojoj brendovi često nadžive svoje tvorce. Provokativno, teatralno i nezaboravno, kako za one prisutne, tako i za publiku izvana.

Za kraj, ostaje pitanje – ako se najzanimljiviji momenti na tjednima mode više ne događaju na pisti, što onda ostaje od tradicionalnog formata modne revije? S modnim stručnjacima koji su prezasićeni i publikom koja želi biti dio interaktivnih i multidimenzionalnih priča, jasno je da modni brendovi moraju nadmašiti granice uobičajenog. Performans, tehnologija i iskustvo postali su nova valuta pažnje, no ispod svega toga ne smije se izgubiti iz vida suština – sama emocija, osjećaj koji ostaje, pokreće razgovore i, na kraju, prodaje. Upravo oni koji uspiju doseći uravnoteženu spregu svih ovih elemenata imat će posljednju riječ u (r)evoluciji onoga što danas nazivamo modom – i već znamo tko je na tom tragu.