Nova predstava Miloša Lolića podigla Beograd na noge

Kad netko samo spomene ime Branislava Nušića, bez pretjerivanja, dobijem goosebumps, doslovno kolutam očima i pomislim: opet? Dokad?! Ne znam kako je s vama, ali imam dojam da smo sve vidjeli – od klasično izvedenih djela od majstorskog opusa ovog genija do najrazličitijih eksperimenata koji su pali u zaborav. Međutim, kad mi je prvi put stigla vijest da su u HNK počele probe Mistera Dolara u režiji Miloša Lolića, znao sam da će to biti društveni događaj o kojem će se dugo pričati. Ne samo zbog činjenice da se radi o predstavi iz školskog čitanja koja nije toliko izvedena i korištena, već i mnogo više zbog osobne znatiželje kakav će prasak nastati u srazu Nušićevih junaka i našeg proslavljenog kazališnog redatelja autentične estetike i rukopisa, čiji se rijetki dolasci i rad na pozornicama u Beogradu smatraju velikim praznikom.

Mister Dollar je društveni događaj o kojem će se dugo pričati

Kao i u većini svojih djela, Branislav Nušić u ovom slučaju piše o snazi novca i mjeri u kojoj je novac vječni pokretač događaja u svijetu – dajući mu tako funkciju glavne okosnice u komadu. Radnja zapravo prati sudbinu razmaženog heroja, koji na zabavi za bogate dolazi na ideju da napravi vlastiti društveni eksperiment. Redateljska vizija Miloša Lolića prisiljava ga da koncept ove priče doslovno smjesti u apokaliptični techno klub pun različitih oblika života te, kako priznaje dramaturg predstave Perišić, problematizira pitanje što se događa kada se Nušićeve scene rekomponiraju, uređuju i zgusnu tako da vodviljski mehanizam preraste u bunjuelsku navalu bez početka i kraja na vidiku.

Glumci koji robotski izgovaraju rečenice uz pomoć bugova-mikrofona (iako ih je često teško razumjeti zbog mikrofona i zvukova) praćeni snažnim ritmom glazbe, kreću se poput muha bez glava oko staklene piramide koja neodoljivo podsjeća na pravi, nadgrobni spomenik Branislava Nušića. Ili ulazak u nekakav raj ili pakao. Kako za koga i kako se uzme. Za nekoga takve beznadne situacije postaju fantastičan poligon za demonstraciju moći i vladavine onih koji se ne mogu točno pohvaliti sposobnostima karaktera i čovječanstva. I tako ih ova nekrofilna atmosfera tjera da očajnički traže zabavu bježeći od vlastitih života u pokušaju da zaborave tko su zapravo?

Predstava dulja od dva sata podijeljena je u tri veća dijela – prvi dio se odvija na never-ending zabavi za kremu visokog društva, da bi se radnja preselila u opuštajući spa centar, uz oblake pare u sauni i urotničkim razgovorima u bazenu i u blizini solarija, tako da se sama kulminacija, odnosno rasplet dogodio na samom kraju ponovno potaknut razuzdanom zabavom i afterom do zore. Ovaj opći kaos koji vlada na sceni savršeno odgovara vremenu u kojem živimo i donekle na vrlo jednostavan i pojednostavljen način naglašava u kojoj je mjeri sve što nas okružuje, a najviše ljudsko zlo zapravo krajnje banalno. Cijela ova predstava govori nam da u ljudskim slabostima nema ništa uzvišeno i složeno, naprotiv, da se suvremeni čovjek zapravo svodi na apsolutnu osnovu života, požrtvovno ganjajući za njim kao da je lijek za dugovječnost, a ne novac koji može nestati u treptaju oka.

Lolić se po tko zna koji put poigrava temom usamljenosti i jezive samoće protagonista, koji gubi tlo pod nogama u naletu imaginarne moći, jer najobičniji batler preko noći postaje važan član visokog društva, kojeg svi počinju obožavati, samo zato što leži na milijunima. Ali, baš kao u bajci princa i prosjaka, život nas često stavlja na razne testove i daje nam priliku da jasno vidimo sve ljudske slabosti našeg okruženja u trenutku kada im dolari zasvijetle u očima. Veliki ansambl predstave zavodljivo se prepušta koreografiji zahtjevne glumačke igre, od početka do kraja, i savršeno prenosi publici, kao na pladnju, atmosferu ove bahate i trenutke odvratne zabave u kojoj se kotrljaju najodvratnije izjave, u kojem vam je drago što niste dio iste, ali tako, izdaleka, iz kuta, slijedite voajerski, u nadi da će svi negativci na kraju završiti u paklu, kažnjeni kako zaslužuju.

I redatelj je na samom početku rada na ovoj predstavi rekao da je zanimljivo da je upravo tekst koji je zaista vrlo aktualan. Bez obzira na činjenicu da je predstava napisana prije gotovo jednog stoljeća, njezina je aktualnost toliko prisutna da nema potrebe, čak ni redateljske procedure da se na nju ukazuje, jer ako je neka tema bezvremenska onda je to tema novca i bogatstva. Ono što je neosporno, ova neočekivana izvedba još jednog djela Branislava Nušića, zasigurno je otvorila neke nove poglede na naše društvo i vrijeme u kojem živimo, ali i pokazala iznimnu dozu hrabrosti u repertoarskom koraku naprijed Narodnog kazališta u Beogradu. Chapeau, kako kažu.