S Mirzom Čizmićem i Adnanom Šopovićem o prvoj zajedničkoj izložbi u Sarajevu

Rana jesen u Sarajevu uvijek je posebno lijepa. Prijelaz između vrućih dana koje ostavljamo za sobom i nadolazećeg tmurnog razdoblja kao da nosi posebne boje. Ne radi se samo o narančastim nijansama koje polako počinju bojati lišće, već i o toploj atmosferi koja obavija gotovo svaki dio grada. Šetajući prirodom u okolici grada, nisam se mogla oduprijeti dojmu da trenutak koji upravo proživljavam nosi nostalgičnu notu. Večer u okruženju šume, dok negdje u daljini trepere topla svjetla grada, a vjetar njiše preraslu travu, već mi je pomalo nedostajala. Upravo taj osjećaj nostalgije za toplim trenucima, krajolicima i zajedničkim trenucima s nama dragim ljudima uhvaćen je u novoj izložbi likovnih radova koja se večeras otvara u galeriji Manifesto.

Dva suvremena umjetnika, Mirza Čizmić, bosanskohercegovački umjetnik s finskom adresom, kojemu je ovo prvi put da izlaže u Sarajevu, i Adnan Šopović, Sarajevu dobro poznat predstavnik mlađe generacije slikara, udružili su snage na izložbi Bogu čežnju, on je neće. Riječ je o njihovoj prvoj suradnji, koja je nesporno smislena i kontekstualno savršeno smještena u suvremenu galeriju u središtu Sarajeva, u doba godine kada slatki miris ljeta još uvijek osjećamo u zraku. Poetičan naslov odmah je privukao moju pažnju, a vjerujem da će biti i razlog zbog kojega će mnogi gosti skrenuti u Despićevu ulicu. “Mislim da naziv ove izložbe točno odgovara senzibilitetu naših radova i da je kustosica Adna Muslija vrlo precizno prepoznala i osjetila taj unutarnji nemir kojim smo obavijeni. To nije nemir u negativnom smislu, već više osjećaj da je nešto izmaklo, da nešto stalno izmiče i da će se izmicanje nastaviti. To je univerzalno iskustvo i vjerujem da nijedno ljudsko biće nije imuno na njega”, kaže mi Mirza u našem razgovoru neposredno pred otvorenje izložbe.

Mirza i Adnan imaju različite senzibilitete, no njihovi radovi, koliko god različiti, zajedno uspijevaju stvoriti jednu nostalgičnu, vizualno intrigantnu cjelinu. “Osjećaj intime i sjećanja kroz Adnanove i moje radove je sveprisutan, i mislim da je upravo to nit koja nas povezuje. Doživljaj prošlosti interpretiramo na različite načine, što ovisi o ambijentu i okolnostima u kojima smo odrastali,” kaže Mirza. S druge strane, Adnan ističe da je nostalgija samo jedan element njihovog istraživanja: “Memorija, slikarska vrijednost djela, interakcija likova, interakcija publike s djelom – to su vrlo bliski problemi Mirzi i meni.” Ove umjetnikove riječi sažimaju izložbu na najbolji mogući način, ističući elemente koji će biti sveprisutni u galerijskom prostoru.

“Adnan, kao umjetnik mlađe generacije, ima sposobnost prepoznati trenutke koji su često melankolični, pa je u kontekstu današnjeg vremena efekt nostalgije u njegovim radovima gotovo neizbježan. Kod mene se, s druge strane, nostalgija javlja kroz motive i atmosferu koje oblikuju moj umjetnički izraz,” rekao je Mirza. S obzirom na to kako su se radovi lijepo uklopili, pomislilo bi se da se umjetnici poznaju cijeli život, ili barem nekoliko godina. Međutim, ova izložba je njihova prva suradnja. “Nismo se čak ni susreli na nekim kolektivnim izložbama,” objašnjava mi Adnan. “Kada me kustosica galerije Adna upoznala s idejom da radimo zajedničku izložbu, rekao sam da mi se to čini sasvim logično. Na kraju su sam proces organizacije izložbe i komunikacija to i dokazali, jer sve se kretalo nekako prirodno i organski.”

U svojim radovima, Mirza Čizmić prikazuje svakodnevicu, ne libeći se sirovih, ponekad i grotesknih scena koje su njegov komentar na suvremeno društvo. “Čovjek je neiscrpan izvor inspiracije. Ljude i situacije promatram kao fenomene koji predstavljaju polaznu točku mog umjetničkog istraživanja i traganja za odgovorima. U kontekstu suvremenog društva, moja inspiracija je refleksija oplemenjena mojim vlastitim iskustvima, strahovima i željama. Inspiracija ne podnosi previše filtriranja, pa se trudim voditi jednostavnom devizom: ‘što na umu, to na drumu’,” objašnjava umjetnik. Važan dio njegovog umjetničkog stila jest smještanje likova iz pop-kulture u naizgled bizarne situacije. Oni nisu samo ukras, elementi koji će gledateljima zasigurno privući pažnju, već njegovim slikama donose dozu ironije i satire. “Disneyevi likovi su svakom djetetu moje generacije ostavili neizbrisiv trag. Oni nisu samo simboli i nositelji emocija, već nose i sjećanja na djetinjstvo. Mickey nije moj omiljeni Disneyev lik, ali kroz interpretaciju beogradskog umjetnika Mice Stajičića počeo sam koristiti Mickeyja u svojim slikama – ali ne kao lik ili karikaturu, nego kao simbol koji prikazuje kontrast između suvremenog svijeta i društvenog diskursa.”

Čovjek i njegova sjećanja česta su polazišna točka i za Adnana, čiji radovi često podsjećaju na fotografije koje i danas krase vitrine u mnogim domovima. “Fotografije su po načinu kreacije iskrene, spontane i pružaju priliku da jedan trenutak ostane sačuvan u vremenu, daleko od zaborava. Problem pri toj transformaciji jest u tome što mali broj ljudi može osjetiti povezanost s djelom,” objašnjava mi Adnan. “Izabrao sam raditi na malom formatu slike, baš kao što je i fotografija razvijena na malom formatu, jer to prirodno evocira osjećaj intime koji je važna komponenta u ovom procesu. Portreti figura reducirani su na jednostavne površine, čime gube svaki vid identiteta i granice između osobne uspomene i javnog djela polako nestaju.” Zbog takvog pristupa, pri pogledu na Adnanove slike u promatraču se budi osjećaj povezanosti – kao da je na fotografijama vaša obitelj, baka i djed se smiješe za stolom, mali brat unosi drva u kuću okruženu snijegom, a pas u visokoj travi nevjerojatno podsjeća na vašeg prvog ljubimca.

Nova izložba u Sarajevu od izuzetnog je značaja za oba slikara, ali razlozi za to su različiti. Za Mirzu, ovo je premijera pred sarajevskom publikom, za koju se nada da će uspjeti prepoznati dio duha Sarajeva koji prožima njegove radove. Adnan je, s druge strane, sarajevskoj publici dobro poznat, a s Manifestom surađuje već dugi niz godina, kako kaže, od samih početaka. Ipak, njegovi radovi, koliko god univerzalno dojmljivi, neodoljivo su lokalni. “Atmosfera radova povezana je sa specifičnim vremenskim periodom i Sarajevom. Preispitujem kakve su osjećaje izazivali ti trenuci u mom djetinjstvu, te kako na njih gledam danas,” objašnjava umjetnik.

Izložba Bogu čežnju, on je neće umjetnika Mirze Čizmića i Adnana Šopovića bit će otvorena večeras u 20 sati. A baš kao što topli trenuci ovjekovječeni na njihovim slikama ne traju zauvijek, tako će i harmoničan spoj radova ova dva slikara specifičnih senzibiliteta u galeriji Manifesto trajati do 31. listopada.