Matjaž Tančič o Mars on Earth, projektu kojim me fascinirao u Šangaju

Tih je dana Šangaj živio, disao, glasno izvikivao umjetnost!. I poznato je to za ovaj „grad budućnosti”, pogotovo u vrijeme kada se održava Shanghai Art Week u studenom. Glavni događaji uključuju ART021 Shanghai i West Bund Art & Design, sajmove zbog kojih su stotine vodećih svjetskih galerija i institucija tih dana u Šangaju. Povrh toga, diljem grada ključaju vruće izložbe, otvorenja, druženja, a u moru pozivnica teško je uopće zamisliti da treba odabrati nešto, a ovo drugo propustiti (nepreporučljivo za one s jakim FOMO). Kombinacijom intuicije, bez puno prethodnog znanja, ali činjenice da program međunarodnog suvremenog muzeja fotografije Fotografiska redovito pratim, tog je četvrtka odluka pala da odemo na otvorenje izložbe SPACE: Internal Illuminations u Fotografiska Shanghai. Obožavam kako me život iznenadi kada koračam kroz njega bez očekivanja, pa je tako i ova izložba postala više nego što sam mogla zamisliti u tom trenutku.

Povezano: Provela sam dan u Šangaju s Wallaceom Chanom, umjetnikom genijem koji redefinira ideju nakita

Svoju putanju izložba je započela u Stockholmu, potom putovala u Tallinn, a sada je stigla u Šangaj, u nadograđenoj kustoskoj verziji Johana Viknera, direktora globalnih izložbi Fotografiske te nezavisne kustosice Iris Long. Teme svemira upravo su dobile novo vizualno značenje, a meni su proširili vidike čime se sve fotografija kao medij može baviti.

Look up at the stars and not down at your feet. Try to make sense of what you see, and wonder about what makes the universe exist. Be curious, rekao je svojevremeno Albert Einstein, nesvjestan tada da će dati sjajan uvod u izložbu koja istražuje nebesku granicu na kojoj se umjetnički izrazi susreću sa znanstvenim istraživanjem, hvatajući veličanstvenost svemira kroz umjetničke interpretacije. Dvadeset umjetnika i umjetničkih skupina iz cijelog svijeta kroz ovu je izložbu kanaliziralo meditacije o svemiru; od odjeka drevnih mitova i religije do vizija budućih putovanja svemirom. Na ovoj posljednjoj temi jedno mi se ime izdvojilo samo od sebe (pogodite razlog). Matjaž Tančič ovdje se savršeno uklopio serijom fotografija Mars on Earth, projektu na kojem radi već šest godina dokumentirajući ljude koji žive u simuliranom marsovskom krajoliku kako bi se pripremili za stvarno putovanje. Slovenski fotograf koji Kinu već 13 godina zove drugim domom, otkrio je, fotografirao i intervjuirao novu generaciju svemirskih istraživača, otkrivši pritom raznoliku i angažiranu zajednicu znanstvenika, poduzetnika i kreativaca.

Matjaž Tančič / Photo: Nico de Rouge / Courtesy of Fotografiska Shanghai

Za temu se zainteresirao u Kini kada je posjetio Mars Simulation Base u pustinji Gobi, priznaje mi. “Vidio sam da se otvara, i zvučalo je jako uzbudljivo, jer znaš – to je pustinjski krajolik i nevjerojatno scenografska simulacijska baza Marsa. Bilo je izrazito fotogenično i nadrealno, a takve priče volim. Mislio sam da će to biti samo jedno snimanje i gotovo. Ali ubrzo nakon toga putovao sam u Los Angeles i iz čiste znatiželje proguglao Mars research LA, na moje iznenađenje iskočile su stotine rezultata. Shvatio sam da već postoje “marsovski” farmeri, arhitekti, pravnici, liječnici, dizajneri, pa čak i urari, toliko zanimanja za koja nikada ne bih pomislio da postoje i prije nego što smo uopće kročili na Mars, za koji ne znamo ni kada će se dogoditi. Tada mi je sinulo da bi to mogla biti dobra priča, ispričana iz realne ljudske perspektive.” Zanimljivo kod Matjaževog otkrića je što se istraživanja Marsa ne odvijaju samo u svjetskim velesilama poput Kine, SAD-a i Rusije, nego i u malim zemljama poput Slovenije, Mongolije, Pakistana, u državama Afrike. “U svim tim zemljama sam već fotografirao ljude povezane sa svemirom. Time pokušavam pokazati da, ako želiš biti dio nove, nazovimo je svemirske utrke, ne moraš biti doktor znanosti i inženjer u SAD-u, možeš živjeti bilo gdje i svejedno doprinijeti svemirskim inovacijama.”

Kao najsvemirskijih iskustava ovdje dolje na Zemlji, Matjaž se prisjeća. “Jedna od fotografija prikazuje Barbaru Belvisi iz Pariza pokraj velike svjetleće kupole za uzgoj hrane. U njoj se precizno kontroliraju klimatski uvjeti kako bi se simulirala gotovo svaka sredina. Iako je razvijena za svemirske misije, tehnologija se već koristi na Zemlji, primjerice, vinari u Francuskoj tako testiraju sorte koje mogu podnijeti topliju klimu (s obzirom na globalno zatopljenje), a farmaceutske tvrtke uzgajaju rijetke ljekovite biljke u kontroliranim uvjetima.”

Zanimljiva je i fotografija iz slovenske Planice gdje dr. Igor Mekjavić i njegov tim istražuju kako dug boravak u svemiru utječe na gubitak gustoće kostiju i mišića. “Budući da astronauti trenutačno moraju vježbati oko tri sata dnevno, stručnjaci razvijaju rotirajući mehanizam koji stvara umjetnu gravitaciju koja je ključna za trening, jer ako ne treniraju može se dogoditi da se nakon godinu dana provedenih u svemiru vrate na Zemlju, izađu van i kosti im se slome jer su izgubile gustoću, ili se jednostavno uruše jer ih mišići više ne drže”, objašnjava mi Matjaž neke znanstvene činjenice o kojima nisam gotovo ništa znala. “Inovacije na kojima trenutačno rade znanstvenici u Sloveniji mogu znatno ubrzati rehabilitaciju nakon povrede, tako da iako su namijenjene životu u svemiru zapravo pomažu životu na Zemlji”, naglašava Matjaž jednu od činjenica koje želi istaknuti projektom.

Pitam ga ima li najdražu fotografiju svemirskih čuda na Zemlji. “Jedna od mojih najdražih fotografija snimljena je u Mongoliji i prikazuje astronauta na devi jer tim inženjera planira izraditi marsovsko vozilo nadahnuto devama: životinjom koja se savršeno kreće kroz pijesak, može podnijeti ekstremne uvjete i ima dovoljno energije i izdržljivosti za duge rute. To žele preslikati u robotiku dok stvaraju autonomna vozila za po Marsu.” Matjaž mi otkriva i da u Južnoafričkoj Republici postoji više od 200 svemirskih startupa. “Posjetio sam projekt izgradnje najvećeg radio teleskopa na svijetu – zajedničku inicijativu Južne Afrike i Australije. Sustav će funkcionirati poput goleme satelitske antene raspoređene preko dva kontinenta. Bilo je potpuno nadrealno biti usred beskrajnog krajolika prepunog satelitskih tanjura, voziti se među njima i pritom ne smjeti koristiti nijednu digitalnu napravu da se ne poremete signali.” Koliko je ovo ludo zanimljivo, pomislila sam iskreno u tom trenutku dok mi je pričao.

Osim što dokumentiraju znanstvene činjenice, Matjaževe fotografije simulacije života na Marsu , ali ovdje sa Zemlje, prikazuju gotovo filmske prizore, no ipak stvarne kadrove zamrznute u vremenu. Upravo zbog toga umjetnička vrijednost ovog projekta je iznimno dojmljiva. Fotografije plešu na granici stvarnog i nadrealnog, baš kao i sama ideja da bismo jednog dana mogli kročiti na Mars. “Fotografije koje radim inspirirane su znanstvenom fantastikom, prizori koje poznajemo iz filmova i stripova. Želio sam ih prikazati na način koji je prepoznatljiv i blizak svima, a ne previše znanstveno, što bi moglo otuđiti gledatelje.” Pitam ga i planira li završiti projekt, nadajući se upravo odgovoru kakav mi je dao. “Pretpostavljam da to nikada neće biti gotovo jer svježe inovacije stalno dolaze. Trenutačno imam mali okvir projekta i planiram posjetiti sve kontinente kako bih pokazao da se inovacije događaju globalno, s posebnim planom za Australiju, Južnu Ameriku, Europu i SAD.”

Dok smo tako razgovarali na lijepoj terasi Fotografiske Shanghai, nižoj zgradi okruženoj neboderima čija upaljena svjetla u uredima dođu kao vizualni nakit ovim staklenim gigantima podsjećajući nas na napredak i prosperitet, saznajem da je Matjaž studirao modnu fotografiju u Londonu, a njegov je završni rad bio modno-dokumentarni projekt u 3D tehnici (3D naočale su u to vrijeme bile posebna tehnika). “Jednog dana stigao je mail iz Kine: Vidjeli smo tvoj 3D projekt (jer je tada bio izložen dosta puta) i pozivamo te da izlažeš u Kini. Isprva sam mislio da je riječ o šali, no ubrzo sam shvatio da su ozbiljni. Tako smo moj tim iz Slovenije i ja otputovali u Kinu na deset dana i snimali na Kineskom zidu, u Ptičjem gnijezdu, olimpijskom stadionu, i na drugim lokacijama.” Nakon snimanja Matjaž se vratio kući, a mjesec kasnije opet je došao na otvorenje. “Bilo je to vrlo svečano otvorenje – crveni tepih, slavne osobe i slično. Pomislio sam: Ok, i nije loše za jednog studenta, mogao bih se naviknuti na ovo, smije se Matjaž koji je nakon toga preselio u Peking, a nekoliko godina kasnije i niže u Šangaj. “Bili su željni učiti od nas, a mi smo bili jednako željni učiti od njih. Bilo je puno suradnji između umjetnosti i komercijalnog svijeta i to je bilo vrlo uzbudljivo mjesto.”

Pitam ga postoji li nešto u čemu ga je život u Kini izbacio iz njegove zone komfora. “Ne bih rekao da me nešto stvarno izbacilo iz zone komfora. Svaki se dan možda malo naljutiš, ali ti isto tako svaki dan donese osmijeh na lice. Ljudi su ovdje vrlo ljubazni. Prije dolaska nisam znao gotovo ništa o Kini, svi zapravo imamo mnogo zabluda o toj zemlji. No ljudi su jako znatiželjni u vezi s nama, otvoreni su za komunikaciju i suradnju. Gdje god putuješ, ljudi će ti pomoći ili te pozvati na piće ili večeru. Zato i nije bio neki veliki šok”, odgovara dok se prisjeća simpatičnih anegdota. “Zanimljivo je da, kad kažeš da si iz Slovenije, bivše Jugoslavije, stariji ljudi često reagiraju s Walter brani Sarajevo! – izgovore to na kineskom i zapjevaju pjesmu iz filma. Taj je film bio iznimno popularan u Kini jer je bio prvi strani akcijski film prikazan ondje. Budući da sam i sam rođen u Jugoslaviji, neke su mi stvari u početku, osobito na selu, bile poznate. Danas je, naravno, drukčije: Šangaj je grad budućnosti i gotovo da nema tragova socijalizma ili komunizma, osim možda u državnim institucijama.”

Iako je studirao modnu fotografiju, Matjaž je prije toga radio kao dokumentarni fotograf za Mladinu i druge medije. Kina je bila idealno mjesto da joj se vrati, saznala sam zašto. “Fotografirao sam, primjerice, prvu školu za tjelohranitelje u Kini – s porastom srednje i više klase, elita je počela slati djecu u škole u kojima imaju osobne zaštitare, što je bilo prilično nadrealno. Zatim školu bontona u kojoj su učili kako pravilno izgovarati Versace, Louis Vuitton ili Dior te kako koristiti pribor za jelo kad imaš pet vilica i tri noža. Bilo je fascinantno promatrati Kinu u razvoju”, prisjeća se i dodaje još činjenica koje mi je bilo jako zanimljivo za čuti. “Fotografirao sam i prve kineske surferice; u to vrijeme to je bila potpuna novost, a danas već imaju predstavnice koje se natječu na Olimpijskim igrama, što jasno pokazuje koliko se brzo zemlja razvila. Radio sam i priče o tzv. kineskom Hollywoodu, nevjerojatnom gradu prepunom filmskih setova, uključujući Zabranjeni grad u omjeru 1:1, gdje sam imao priliku biti na snimanju s tisućama statista.”

S druge strane, Matjaž je zaronio i u komercijalni svijet, gdje je radio s gotovo svim luksuznim brendovima – Versaceom, Louis Vuittonom, Pradom, Diorom, kao i s Appleom, Porscheom i Ferrarijem. “Upravo mi se to svidjelo u Kini: bila je iznimno inspirativna za osobne i dokumentarne projekte, ali je istovremeno nudila i onu drugu stranu – komercijalnu, grandioznu i luksuznu. Tako sam jednog dana mogao fotografirati rudare ugljena u Shanxiju, a već sljedećeg snimati Bernarda Arnaulta iz Louis Vuittona na predstavljanju nove kolekcije u Pekingu. Ili Donatellu Versace na otvorenju hotela u Macauu, uz privatni koncert Johna Legenda, kao i Lewisa Hamiltona i Tommyja Hilfigera – samo neke od ljudi koje sam imao zadovoljstvo fotografirati.”

Razgovor je tekao dalje, a zanimljivosti kod Matjaža nije nedostajalo. Kako smo se oboje oduševili činjenicom odakle smo (usred tog velikog Šangaja), rekao mi je kako je baš ljetos bio u Hrvatskoj (i utažio moju znatiželju informacijom koliko često dolazi u naše krajeve). “Intenzivno sam radio na projektu o dabrovima u Sloveniji i Hrvatskoj. Dabrovi su ponovno uvedeni u Hrvatsku 1996. godine i od tada su se proširili u Mađarsku, Sloveniju i Austriju, tako da danas gotovo da nema rijeke bez dabrova. Taj me projekt ponovno odveo na predivna mjesta, primjerice u područje oko Karlovca, uz rijeke Dobru, Kupu i Mrežnicu – krajeve u Hrvatskoj, blizu Slovenije, koje prije nikada nisam posjetio”, pričao mi je Matjaž i dodao: “Volim se vraćati kući, volim cijeli Balkan”.

I za kraj, otkrio mi je da sada, nakon 13 godina, razmišlja i o promjeni. “Vidjet ćemo što dolazi dalje. No kako smo se upoznali u Šangaju, vidiš da je to i dalje moj drugi dom. I dalje se želim vraćati, bilo zbog osobnih ili komercijalnih projekata. Ne zatvaram kinesko poglavlje u potpunosti, samo ga malo osvježavam. Recimo to tako.” Koji dan nakon našeg razgovora otvarala se izložba u Parizu, Sex and Politics, kustosica Slavice Veselinović i Danile Tkachenko, u sklopu koje je izlagao i Matjaž, a do finalnog završetka ovog teksta Matjaž je već sletio u Ljubljanu na praznike.

I dok još uvijek razmišljam o svim dojmovima iz Kine i činjenici da život uvijek nekako nađe način da me iznenadi, čekam nastavak Mars on Earth, definitivno jednog od zanimljivijih projekata za koje sam čula ove godine.