Je li Materialists zaista broke man propaganda ili je online zajednica opet izgubila kompas?

Prošlog tjedna konačno sam pogledala dugoočekivani film Materialists. Romantična drama, čiji je glavni fokus ljubavni trokut između Dakote Johnson, Pedra Pascala i Chrisa Evansa, zvučala je kao savršen, lagan film koji sam jedva čekala pogledati. Jako mi se svidio – ali uopće nije bio toliko lagan koliko sam zamišljala. Iako dramatičan, Materialists ostaje ukorijenjen u stvarnosti, a savršeno je odgovorio duhu vremena – ne samo glumačkom postavom koja se sastoji od nekih od trenutno najpopularnijih glumaca koje svi volimo, nego i tematikom koja, kroz prizmu romantičnih odnosa, preispituje klasizam, feminizam i moralne vrijednosti. Možda bih se i zapitala zašto je Celine Song za svoj drugi film odabrala baš ovu tematiku da mi društvene mreže nisu ekspresnom brzinom pružile odgovor koji potvrđuje da je upravo sada vrijeme za otvaranje ove rasprave.

U filmu, Lucy, matchmakerica koju igra Dakota Johnson, vrlo je odlučna da će se udati za bogatog muškarca. Brak je za nju pitanje ekonomije, financijski smislena odluka dvoje odraslih ljudi. Taj hladan stav, ni po čemu baziran na emocijama, čini je sjajnom u njenom poslu. Romantične spojeve vidi kao matematiku, potragu za drugim komadićem slagalice. I ide joj sjajno. Također, mislim da je savršeno racionalno da ona zna što želi, kako zamišlja svoj život i da stremi ka tome. Međutim, u trenutku kada treba donijeti tu odluku za sebe, Lucy biva rastrgana. S jedne strane ima financijski promišljenu, u svakom smislu racionalnu odluku da izabere Harryja (Pedro Pascal), izuzetno bogatog i privlačnog čovjeka koji je tretira kao princezu, dok s druge strane ima čovjeka za kojeg misli da je „vjerojatno“ njezina srodna duša, Johna (Chris Evans), s kojim je prije nekoliko godina prekinula jer joj nije mogao pružiti ono što je željela. Spoiler alert: Lucy na kraju bira čovjeka kojeg iskreno voli, Johna, žrtvujući odmor na Islandu i njujorški penthouse (i izgled Pedra Pascala). Ova odluka redateljice razljutila je korisnike društvenih mreža. Od platformi za recenzije poput Letterboxda, pa do Instagrama i TikToka, počeli su kružiti komentari koji film optužuju za „broke man“ propagandu, te razne šale na račun Johna koji je „broke“ i zbog toga, po njima, ne zaslužuje Lucy (ili bilo kakav oblik sreće). „Broke people should never laugh“, glasio je jedan od njih.

Courtesy of A24

„Mene to ne zabavlja, razočaravajuće je“, rekla je redateljica Celine Song na ove komentare u jednom sada viralnom intervjuu. „Siromaštvo nije krivnja siromašnih. Mislim da je vrlo zlobno referirati se na Johna – lika koji voli Lucy, divnog lika kojeg sjajno tumači Chris – s tako groznim terminima poput broke boy ili broke man. Mislim da je to vrlo uznemirujući rezultat toga kako su imućni ljudi ušli u naša srca i uvjerili nas da si sam kriv ako si siromašan, ili da si loša osoba ako si siromašan.“ Redateljica potom ističe da ju je čak i zabrinulo što gledatelji koriste takvu klasističku terminologiju kada govore o njezinim likovima. I to s punim pravom. U filmu, jedina Johnova „greška“ ili „mana“ je činjenica da nema novca. Živi u propalom stanu s cimerima i pokušava postati glumac. No on je prva osoba koju Lucy zove kada joj je potrebna pomoć, on je netko tko je najbolje poznaje i očito joj je s njim ugodnije. Hoće li njezin život s njim biti manje glamurozan od onog koji bi joj Harry mogao pružiti? Svakako, ali cijela poanta filma je da Lucy shvaća kako prava ljubav nije matematika, nije logična i ne može se kontrolirati ili kupiti. Na kraju, ona ne želi raskoš, želi samo nekoga tko je iskreno voli i razumije. Zbog toga meni njezin izbor ni u jednom trenutku nije bio upitan.

Odrasla sam u uvjerenju da, u 21. stoljeću, kada žene imaju više prilika da se ostvare u karijeri nego ikada prije, trebam imati svoj posao i svoj novac. To je nešto u što su vjerovale moje bake, moji roditelji i u što vjerujem i ja. Autonomija nad novcem nešto je što smatram iznimno važnim, a teško je imati autonomiju nad novcem koji nije vaš. Također, ruku na srce, sumnjam da bi ijedan muškarac želio trošiti novac onako kako ga ja trošim. S tim na umu, nikada mi nije palo na pamet da bih se trebala udati za nekoga samo zbog financijske koristi. Zašto, kada novac mogu zaraditi sama? Zar mi to ne daje veću autonomiju? Ili je udati se za bogatog čovjeka možda najveći feministički čin? (Ovo posljednje je, u mnogočemu, tema koju proučava i sam film.) Svog dečka sam, valjda srećom, upoznala u razdoblju kada nijednom od nas posao ili novac nisu bili ni na kraj pameti, pa je sve što mi je bilo važno bilo to da me lijepo tretira i da mi je s njim ugodno. Što je upravo način na koji je i Lucy donijela svoju presudnu odluku.

Courtesy of A24

Međutim, u posljednje vrijeme, u online svijetu u kojem sam prisutna i više nego što bih željela, primjećujem sve više narativa koji u fokus stavljaju činjenicu da nikada, ali baš nikada ne treba birati „broke men“, muškarce koji neće financirati cijelo vaše postojanje i plaćati vam manikure kao što plaćaju račun za struju. Kada neka djevojka na društvenim mrežama objavi da je kupila dečku neki skup poklon, platila mu kavu ili – ne daj Bože – plaća pola kredita za njihov zajednički dom, u komentarima se nađe ogroman broj žena koje će prokomentirati: May this kind of love never find me. Ili, moj omiljeni: I’m too Slavic for this. Uvijek se zapitam što točno ove djevojke, najčešće mlađe od mene, ne žele da ih pronađe. Fer partnerstvo? Uzajamna ljubav? Kada god upadnem u vrtlog ovakvih objava i komentara na društvenim mrežama, pokušavam se tješiti činjenicom da to vjerojatno pišu tinejdžerke i mlade djevojke koje još nisu osjetile kandže stvarnog života i ekonomije u kojoj su vam zaista potrebne dvije dobre plaće da biste mogli živjeti iole ugodno, a pronaći bilo kakav posao djeluje kao najveći podvig. Međutim, komentari na Materialists dokazali su mi da je ovo stav i starijih djevojaka i žena, te sveopći trend u našem društvu: klasizam je živ i zdrav, a da Karl Marx nije već mrtav, sigurno bi se barem onesvijestio kada bi jednom proscrollao  TikTok feedom.

Htjela bih naglasiti da kada društvene mreže nekog muškarca nazivaju „broke“, ne misle samo na neambiciozne i nezaposlene muškarce koji žive u svojoj sobi iz djetinjstva i oslanjaju se na majku da im skuha svaki ručak – koji su, iskreno, i moj najveći strah – već na svakog dečka koji ne zarađuje dovoljno da pokrije sve svoje troškove i troškove svoje djevojke. A Louis Vuitton torbice kao poklon za prvi mjesec zabavljanja samo su bonus. Većini ljudi jasno je da su u pitanju ogromna primanja, onakva o kakvima mnogi ljudi u dvadesetima i ranim tridesetima ne mogu ni sanjati – osim ako nisu naslijedili bogatstvo ili pokrenuli vlastiti biznis. Što je odlično, ali ne zaboravljamo li pritom da danas, kada je najtraženiji dečko A man in finance. Trust fund. Six five. Blue eyes., malo ljudi zaista spada u ovu grupu ekstremno bogatih? Ne želim nikome rušiti snove, ali Harryja u Materialists nisu bez razloga zvali unicorn.

Courtesy of A24

Već odavno znam da smo ušli u razdoblje u kojem je kapitalizam prevladao svakim dijelom naših života, a uvukao se čak i u naša srca, diktirajući nam koga trebamo voljeti, ili, preciznije, tko zaslužuje da ga volimo. Prema online standardima, to nije dečko kojem možete reći sve i koji vas voli čak i kada niste zajedno, već onaj koji vam može platiti putovnicu i povesti vas na Island. Kako bi TikTok rekao: If he wanted to, he would. S jedne strane, vjerujem da ovakva uvjerenja proizlaze iz želje za financijskom sigurnošću u vremenu kada je nevjerojatno teško pronaći ikakav posao, a raditi ono što volimo djeluje kao najveći luksuz na svijetu. Također, u kapitalističkom sustavu koji nas od rođenja trenira da vjerujemo kako moramo provesti život akumulirajući kapital po svaku cijenu, ovakav stav djeluje gotovo prirodno. Svakodnevno provodimo sate i sate gledajući raskošne živote zvijezda i influensera, nesvjesno u mozak ubrizgavajući stotine reklama, a to je samo jedan djelić toga kako se kapitalizam integrira u naše misli, govoreći nam da apsolutno moramo biti bogati. I iako danas možemo raditi i biti samostalne, ženama je i dalje znatno teže da postanu imućne. Znate li kako je, nažalost, većina najbogatijih žena na svijetu stekla svoje bogatstvo? Razvodom. Ili su ga naslijedile od oca. Dakle, ako nismo rođene u imućnoj obitelji, bogat muž je i dalje najjednostavniji način da dođemo do života kakav želimo – ili kakav nam je Instagram rekao da želimo. Kako kaže Lucy, to je samo matematika.

Zovite me ludom romantičarkom, vičite May this kind of love never find me sa zgrada, ali novac, iz moje perspektive, nikada nije bio mjerilo ljubavi. Ne samo da se slažem s Lucy, već bih Johna izabrala već one prve večeri, kada joj je pročitao misli i servirao Coca-Colu i pivo prije nego što je išta naručila. Istina, za djevojke poput Lucy i mene bit će teže doći do jahte, a čak i ako je ikad zaista kupimo, vjerojatno ćemo je i same platiti, barem djelomično. Ali to uz nekoga kome vjerujete nikada neće biti problem. Ne tvrdim da je moje mišljenje jedino ispravno, ali iz Celininih zaista lijepih riječi zaključujem da je mnogo gledatelja potpuno promašilo poantu ovog filma, što samo dokazuje da je njegova tematika danas važnija nego ikada. Materialists je meni poslužio kao lijep podsjetnik da, u vrijeme kada je moguće kupiti sve što poželimo, ljubav zaista ostaje jedina dragocjenost vrijedna pažnje.