Dizajnerica viralnog šešira Sarah Jessice Parker pokazala nam je druge impresivne kreacije u svom atelieru

Prvo dolazi šešir. Ogroman šešir. Lebdeći čudovišni sufle s dvije noge. Zatim se iz njega začuje ženski glas – na engleskom. Bijela, pahuljasta perzijska mačka protrči kroz svijetlu starinsku sobu s visokim drvenim vratima – i slike u ružičastoj i crvenoj boji sjaje sa zida, prikazujući piramide od voća, bijele čipkaste ovratnike i siluete žena. Konačno, šešir se podiže i pojavljuje se blistavo lice Maryam Keyhani. Maryam je vizualna pjesnikinja, performans umjetnica i kiparica magične, gotovo dječje galaksije usred Berlina. Ona privlači posjetitelje u svoj bajkoviti svemir, uvodeći ih u paralelni svijet daleko od užasa ove zemlje i svakodnevnih teškoća.

Maryam Keyhani je svoje umjetničke početke imala na umjetničkom fakultetu u Torontu

“Sve što želim je umjetnost,” kaže ova 42-godišnjakinja i objašnjava kako je konačno pronašla svoju srodnu dušu na umjetničkom fakultetu u Torontu nakon što je završila školu u Kanadi. Kaže mi da je ljepota ključna za život i da želi samo jedno: “Mali posao i spor život.” Što duže slušate njezine riječi, to više žalite što nema više ljudi poput nje, koji šetaju gradom u haljinama nalik balonima, trebaju svoj kovčeg samo za šešir na putovanju u Rim i nose karirane sunčane naočale koje podsjećaju na Peggy Guggenheim. Umjetnica, rođena u Teheranu 1981., pronašla je svoj put preko Kanade, Pariza i Buenos Airesa do društvenog ekosustava tipičnog za Berlin u Prenzlauer Bergu putem koji je uvijek imao veze s umjetnošću. Imala je 13 godina kada su njezini roditelji – slikar i socijalna radnica – odeselili s njome iz njihove domovine u Toronto. “Bila je to potpuna dezorijentacija,” kaže Maryam Keyhani prisjećajući se svog prisilnog preseljenja. “Dolazak u Kanadu bio je potpuno šok za mene, jer nisam znala ni riječ engleskog a odmah su me poslali u srednju školu,” prisjeća se. Danas ne može objasniti kako je uspjela svladati apstraktne, znanstvene predmete na stranom jeziku. “Ali nisam imala izbora.” Ipak, šok u njezinom životu ublažio je njezin trenutni prijem u veliku iransku zajednicu. “Ovaj mjehurić dao mi je osjećaj da nikada nisam stvarno napustila Iran,” kaže Maryam Keyhani. Nakon teškog početka, snašla se – ali uvijek se osjećala nekako drugačijom. “Uvijek sam bila drugačija od druge djece.”

To nije bilo zbog njezine različite kulture podrijetla – Kanada je zemlja imigranata s više od 70 nacionalnosti – već zato što je uvijek bila umjetnica u duši. Međutim, to je otkrila tek kad je otišla na OCAD University u Torontu studirati crtanje i slikanje nakon kratkog studiranja psihologije. “Umjetnička škola bila je prvi trenutak u mom životu kada sam pomislila da sam pronašla svoje ljude,” kaže. “Nisam znala da postoje ljudi poput mene, iako je moj otac bio slikar, jer je on bio jedini umjetnik kojeg sam znala!” Njezin otac slikao je klasične slike u impresionističkom i predrafaelitskom stilu i uspio je uzdržavati obitelj. “Za njega je slikanje bilo poput posla od devet do pet, povukao bi se da slika, radio, zarađivao novac, bilo je nevjerojatno.”

Nakon umjetničke škole, Maryam Keyhani prvo je radila kao dizajnerica nakita – također u Parizu i Buenos Airesu – “ali taj svijet mode nije za moj živčani sustav”. Vratila se svom svijetu skulpture i umjetnosti i osmislila svoje danas prepoznatljive šešire. Kako je to uspjela? “To je nešto na osobnoj razini,” objašnjava. “Postoje ljudi koji nose šešire i oni koji ih ne nose.” Maryam je oduvijek nosila šešire kao mlada djevojka i zaljubila se u vintage modele u Parizu u svojim ranim dvadesetima. Većina šešira koji su joj se svidjeli obično su bili previše skupi za njezin budžet. Zato je počela dizajnirati svoje vlastite. Kad su je sve više počeli pitati o njezinim neobičnim dizajnima, počela je proizvoditi šešire za kupce. I odjednom je to postao posao: “Raditi umjetnost i izrađivati šešire.” Njezin ekscentrični svemir – nadrealan, minimalistički, teatralan u isto vrijeme – podsjeća na kreacije modne dizajnerice Else Schiaparelli iz 1930-ih, oblike njezinih skulptura na kipara Constantina Brâncușija, njezinu odjeću na neobaroknu raskoš. Postoje šeširi koji izgledaju kao da su naslagani jedan na drugi tvoreći tornjeve ili sjede na njezinoj glavi poput debelih oblaka. Remenje u obliku ruku koji se omotavaju oko struka poput ruku prijatelja i trake za kosu s Napoleonovim kapama. Također dizajnira dramatične haljine od svilenog moarea i prugaste kaftane s sjajnim efektom lureksa.

Dizajnerica ne stvara samo neobične šešire – njezin repertoar je širok

Maryam Keyhani je sretna što ne mora raditi prema stvarnom modnom kalendaru sa svojim sezonama. “Kad imam ideju, realiziram je, ali nemam veliku zalihu, radim prema vlastitom ritmu.” Osim slika, šešira i haljina, također prodaje naočale, keramiku, sunčane naočale, torbe i pojaseve online. Od 2022. godine vodi malu trgovinu na Choriner Straße. Njezini šeširi se proizvode u Firenci, a žene u Philadelphiji već 20 godina šivaju njezine svilene kaftane i ogrtače. Keramičari i staklari rade u Berlinu. “Možda to nije idealan poslovni model za slanje tekstila i šešira u Europu, ali vjerujem u dugoročne odnose među ljudima koji stvaraju ljepotu.” Za Maryam, svakodnevno uranjanje u svijet umjetnosti je oslobođenje. “To je jedino mjesto gdje znam kako se snalaziti,” objašnjava. Kada govori o svom mužu Ali Karbassiju, puna je ljubavi i zahvalnosti jer je on potpuno razumije i podržava kao osobu. “On već 20 godina živi na planetu Zemlji, dok sam ja negdje drugdje, ali omogućuje mi da živim u svom svijetu dok on brine o mnogim zemaljskim stvarima,” kaže. “On je sjajan otac, preuzima mnoge moje zadatke s dvoje djece i vjeruje u mene – što nije uobičajeno za muškarca rođenog u Iranu.” 

Kako uspijeva stvoriti svoje kreacije usred obiteljskog života s osmogodišnjim Rumijem i šestogodišnjim Delijem? Kako slikati dvanaest sati u jednom danu? “Iskreno, nemam odgovor na to, stalno se borim s tim, ali Berlin mi pomaže,” kaže umjetnica. “Berlin mi daje mir, i ovdje mogu nastaviti jer imam prostor koji mi treba,” objašnjava. “U Berlinu nije važno što radite, ljudi vas ne svrstavaju u društveni kontekst kada vas upoznaju,” kaže. “Ovdje je dovoljno ono što imate i nije važno tko ste. Ne morate uvijek imati više i više.” Za razliku od Toronta, grada gdje su posao, karijera i novac bitni, u Berlinu se osjeća – dovoljno. “Zahvalna sam Kanadi, ali Berlin ima tu energiju koja mi odgovara.” Penjanje po karijernim ljestvicama radi novca – nije za nju, iako, od kada ima djecu osjeća veću potrebu da cijeli posao materijalno odražava i više prodaje. Njezina velika radost je što gotovo sve njezine slike kupuju žene, u vrijeme kada je tržište umjetnina sa svih strana dominirano muškarcima. “Na početku je bilo nevjerojatno vidjeti žene kako kupuju moje slike za sebe, za rođendan ili nakon razvoda, na primjer.” Kako početne cijene njezinih slika iznose nekoliko stotina eura, prag za kupnju nije jako visok. Maryam Keyhani je uvjerena da slike biraju svoje buduće vlasnike – i ne obrnuto. Priče koje povezuju njezine objekte s njihovim vlasnicima također je ne prestaju fascinirati. Na primjer, jedna američka odvjetnica kupila je nekoliko njezinih upadljivih šešira Cloud (“Kada ih nosi?”) – ili doktorica iz organizacije za eutanaziju koja posjećuje pacijente na kraju života sa svojim prevelikim šeširima kako bi im donijela radost. Maryam je izvorno dizajnirala Cloud Hat – jedan od svojih zaštitnih znakova i bestselera – za sebe. Ugodan je, mekan i predmet ispod kojeg se možete sakriti.

Maryam sama nikad ne izlazi iz kuće bez šešira – bilo da je u Berlinu, Parizu, Rimu ili šeta plažom. Za nju, šeširi su mnogo više od dodatka, već početak poetične izvedbe, emocionalnog projekta. “Sviđa mi se što unosim toliko radosti u svoju okolinu kada nosim svoje šešire – uljepšavam nekome dan!” Za nju je zabava univerzalni jezik, kolektivna radost. “Mogu ići okolo i usrećivati ljude.”

Šeširi daju Maryam Keyhani samopouzdanje

Činjenica da je ljudi gledaju i upiru prstom u nju dio je toga. Za umjetnicu, nošenje šešira je način da se osjeća samouvjereno i izrazi svoju osobnost. “Volim pažnju, zapravo sam glasna osoba, ali ne mogu biti toliko pod stresom zbog života.” Posljednji put je bila u Iranu prije 15 godina. “Nedostaje mi zemlja, ali je imam u sebi, i također živim Iran sa svojom djecom, u jelima koja im pripremam i u glazbi koju slušamo.” Svoje sunarodnjake smatra umjetnicima sreće. “Iranci imaju dar pronalaska radosti i sreće u najapsurdnijim situacijama,” kaže. Priča o tome kako, unatoč strogim zabranama, iranske žene, prekrasno dotjerane, odlaze kod prijatelja noću, rade piknike na malim zelenim površinama tik uz autocestu ili uživaju u veličanstvenoj prirodi zemlje. “Ljepota je suština perzijske kulture,” kaže umjetnica strastveno. “Ljepota u poeziji, prijateljstvu i vizualnim umjetnostima – i živi, iako nosimo težinu svijeta na svojim srcima u svojoj boli.”

Ovaj tekst je izvadak iz knjige “Iranske kćeri”. U njoj, autorica Stefanie von Wietersheim i fotografkinja Neda Rajabi predstavljaju 20 žena u osobnim portretima, uključujući, na primjer, vlasnicu galerije Anahitu Sadighi, DJ-icu Paramidu i voditeljicu Natali Amiri. Urednica je modna dizajnerica Leyla Piedayesh, a izdavač Callwey.

vogue.de