Arts
Ne volim kasniti. No tog mi je petka bilo drago da sam „mrvicu“ zakasnila. Gomila s otvorenja izložbe u galeriji Trotoar taman se bila preselila u obližnji wine bar, a trenutak kad sam stigla (uvjerena da ću čestitati umjetnici Martini Grlić), pospremanje posljednjih čaša i ostataka slavlja bilo je u tijeku. Tišina nakon bure, koja me dočekala, bila je savršen trenutak da razgledam nove radove slikarice koja već nekoliko godina nije izlagala u Zagrebu, a zadnju je samostalnu izložbu imala prošle godine u New Yorku, u Fragment Gallery.
Saccharine Idyll (Ušećerena idila) Martine Grlić me odmah nježno povukla unutra. Pogled na njezine radove budi nešto ugodno, oku privlačno, dominantna ružičasta u tome pomaže, a osjećaj je kao da trgate komadiće šećerne vate koji se potom otapaju nježno u ustima, dok pritom sjedite na oblaku. Kažem vam, događa se neka ugodna vizualna magija, što je i autorica uvodnog teksta Martina Rodrigues, zapisala: Ušećerena idila Martine Grlić privlači nas poput slatkog mamca. Nudi osjećaj sigurnosti i utjehe, prizore sitnih radosti i toplih sjećanja. Sve djeluje poznato, bezazleno, pa tonemo u vlastite uspomene.
Moje prvo pitanje za Martinu kada sam je posjetila u njezinom ateljeu, u Tvornici olovaka Zagreb (TOZ), nekoliko dana nakon otvorenja zagrebačke izložbe, bilo je da mi objasni tu kombinaciju slatkoće i idile koja mi se motala po glavi kao impresija. “Naslov Saccharyn Idyll predstavlja genijalnu fuziju koju je osmislila Martina Rodrigues, autorica pratećeg teksta, i ne samo što je poetski precizan već me odmah osvojio svojom dvosmislenošću. Ponekad je upravo taj vanjski impuls ono što radu daje novu dubinu. Saharin je umjetno sladilo, dakle ono što oponaša pravu stvar, nešto artificijelno, lažna idila. U mom slučaju, ta iluzija slatkoće postaje metafora za osjećaje koje idealiziramo, ali koje vrijeme i iskustvo neizbježno iskrivljuju”, govorila mi je Martina i produžila u smjeru motiva kojima se bavi u svom radu. “Centralni motiv, fragment ružičastog grma s obiteljske fotografije postaje svojevrsna metafora majčinske, izvorne ljubavi: vječne, nepresušne, one za kojom uvijek tragamo kao za izgubljenim utočištem. Sada taj grm više nije samo sjećanje na fotografiju; postaje kulisa za imaginarno, fantastično mjesto – viziju sigurnosti i doma koju je vrijeme preoblikovalo u nešto nestalno, ali i u temelj za sve ostale oblike ljubavi”, objašnjavala je fragmente kojima se poigrava, prikazujući naizgled banalne motive iz svakodnevice i popularne kulture s dozom ironije, romantike i humora. “Ženskost je tu sveprisutna – ne kao kliše, već kao fascinacija, razmišljanje o tome kako se ono što je ‘slatko’ može pretvoriti u duboko, slojevito iskustvo.”
Ono što se isprva čini kao nježna ružičasta idila (u kojoj sam se i sama zapetljala u vlastite misli o ženskosti), postaje drugačiji prizor kada se približite radu i primijetite pikselizirani detalj koji je Martina ubacila, i počinje smetati onoj idili s početka priče. Taj je detalj ekstrahiran s neke od fotografija obiteljskog albuma, ubačen kao komadić prošlosti, kojom se Martina u svojim radovima redovito bavi. Zašto ju privlače sjećanja, memorija, prošlost, odgovorila mi je. “Teško je točno definirati zašto baš prošlost, ali mislim da to počinje od djetinjstva.
Oduvijek sam bila fascinirana starim predmetima, onim što više nema svoju izvornu funkciju, ali se neprestano ponavlja u sadašnjost i budućnost. Osjećaj da prošlost nije mrtva, već živa sila koja nas oblikuje, čak i kad je zaboravimo. U srži sam egzistencijalist, intrigira me nepredvidljiva priroda života, fluidnost identiteta i iluzorna suština stvarnosti.“
U tom trenutku, dok sam stajala pred velikim prozorima zbog kojih je u ateljeu bilo ugodno i sunčano, a razgovor je lagano klizio uz Spotify random playlistu u pozadini, u ruke sam primila ključan detalj našeg razgovora – stari album s fotografijama, onakav kakav poznajemo mi djeca iz osamdesetih – fotografije fotkane na film, obiteljski prizori s ljetovanja na Jadranu, slavlje rođendana, naši roditelji dok su bili mladi…Pitam Martinu koliko duboko kopa po albumima, i koji ju tipovi fotografija potaknu na rad. “Zapravo, trošim nevjerojatno puno vremena na prikupljanje materijala. Najviše me zanima period zadnjih dvadeset godina 20. stoljeća, otprilike od 1980. do 2000., ta estetika, s mekim bojama, spontanim kadrovima i suptilnom melankolijom. Sadržajno je to razdoblje meni beskrajno blizu, ono odražava prijelaz između analogne topline i digitalne hladnoće. To su redovno amaterske fotografije, one s greškama, bliske životu, autentične u svojoj nesavršenosti, hvataju trenutke koji nisu postavljeni za publiku, već samo za sjećanje. Za razliku od današnjih fotografija koje su često previše savršene, poput privida idealnog života u virtualnom svijetu.”
Sjetim se i jedne rečenice iz uvodnog teksta koja mi se urezala u pamćenje: Simboli koje poznajemo – bijela vjenčanica, Kupid, blještavi nakit – istodobno prizivaju obećanje i prijetnju… Je li stvarnost doista tako varljiva, pitam Martinu. “To su simboli koji nas mame obećanjem vječne sreće – bijela vjenčanica kao znak čistoće i početka, Kupid kao glasnik strasti, blještavi nakit kao svjetlucava obećanja bogatstva i privlačnosti. Ali oni pod površinom nose razočaranja, pritisak savršenstva, ili čak gubitak sebe u tom idealu.
Stvarnost je varljiva, ona nije crno-bijela; ona je poput tog umjetnog zaslađivača u naslovu, slatka na jeziku, ali s gorčinom koja dolazi kasnije. Simboli obećavaju idilu, ali nas podsjećaju na pukotine – na to kako ljubav može biti kavez jednako koliko i oslobođenje, kako se ženska snaga skriva iza tih blistavih fasada.“
Odgovore za svoj rad Martina često pronalazi u filmu ili kod pisaca, pripovjedača koji su već istražili teme koje je privlače. “To mi pomaže da dešifriram vlastite motive, da ih artikuliram i transformiram u svoj vizualni jezik”, govori dok kao primjer uzima roman The Brooklyn Follies, Paula Austera koji je kreirao pojam “Hotel Existence”. Jako mi se dopala ta poveznica. “To je imaginarno mjesto koje on stvara kao vrstu utočišta za svoje likove, bijeg od stvarnog svijeta, u nemogućnosti suočavanja ili pronalaska takvog mjesta u realnosti. Ta ideja imaginarnog ‘sigurnog’ mjesta, koje nastaje kroz prizmu sjećanja i nostalgije, gdje se fikcija i stvarnost isprepliću, bila mi je osnovna inspiracija dok sam stvarala ove radove. Izmišljeni Hotel postao je metafora za moj ružičasti grm – prolazno utočište koje se gradi i ruši, ali uvijek ostaje sidro za introspekciju.”
Photo: Mateo Mučnjak
Postoji nešto zanimljivo, privlačno, melankolično u Martini, kao i u njezinim radovima, kaže mi kako obožava kopati po starim časopisima i pokazuje mi jednu hrpicu koju je nabavila dok je živjela u Leipzigu tijekom umjetničke rezidencije. Promatranja prošlosti u njezinim posljednjim ciklusima istražuju odnos osobnog i kolektivnog pamćenja, spominju se nostalgija, ideologija i društveni obrasci, pitam ju gdje je stigla s istraživanjima?
“Mislim da sam se približila razumijevanju da pamćenje nije samo arhiv prošlosti, već živi organizam: ono se stalno rekonstruira, mijenja pod utjecajem onoga što doživljavamo danas, i postaje most između “ja” i “mi”.
U zadnjim radovima, poput onih u Hypermnesia i Saccharyn Idyll, vidim kako se kolektivno pamćenje – ti ideološki slojevi, poput hladnoratovskih nasljeđa ili potrošačkih mitova filtrira kroz moju osobnu prizmu, otkrivajući kako nostalgija može biti i utjeha i zamka. Stigla sam do točke gdje shvaćam da ovi obrasci nisu statični, oni se perpetuiraju, ali ih možemo preoblikovati kroz ironiju i introspekciju, pretvoriti ih u alat za oslobađanje.”
Otkriva mi i kako je posljednjih godina svoj rad usmjerila prema introspekciji gdje osobna sjećanja postaju polazište za stvaranje univerzalnih značenja. Pitam ju i što zna danas, a nije znala ranije? “Strpljenje je ključ, zamor koji ponekada osjećam nije znak slabosti, već dio procesa. Učim se osloboditi samonametnute napetosti i velikih očekivanja, tog osjećaja da moram izmisliti vlastitu ‘zadanost’ samo da bih opravdala stvaranje. Moj profesor na Akademiji znao je reći kako je slikarstvo maraton a ne sprint, zahtijeva ne samo upornost, već i neku vrstu slijepe religije. Umjetnost je medu ostalim vještina imaginacije ali i usuditi se sanjati i realizirati taj san, čak i kad otkriva vlastita ograničenja.”
Martina je jedna od naših najznačajnih slikarica mlađe generacije, brojne su međunarodne skupne i samostalne izložbe iza nje, i evo jedna u tijeku koju možete pogledati do 8. studenog u galeriji Trotoar. Pitam ju za kraj kakvi su joj planovi. ” Vraćam se u svoju redovnu rutinu, atelje, slikanje, šuma. U nekoliko posljednjih radova osjetila sam sitne pomake na kojima sada želim dalje raditi.”
Photo: Mateo Mučnjak
VOGUE RECOMMENDS
