Ekskluzivno za Vogue Adria razgovarali smo s Martinom Parrom, jednim od najuspješnijih fotografa današnjice

Lica su me oduvijek fascinirala. Čak i najmanji trzaj kuta usana ili podizanje obrve privlačili su moju pažnju, navodeći me da pokušam pročitati nečije misli, njihov život, što im prolazi kroz glavu dok sjede u javnom prijevozu, čekaju u redu u banci ili gledaju u daljinu na plaži. Vjerujem da fotografija prelazi iz prosječne u izuzetnu onog trenutka kada uhvati te sirove, iskrene trenutke svakodnevnog života. Baš kao i u filmu, ono što me je oduvijek privlačilo fotografiji jest dokumentiranje nečega sirovog, situacija i scena koje svi prepoznajemo ili smo i sami bili njihov dio.

Prvi put kad sam vidjela fotografije britanskog fotografa Martina Parra, pomislila sam da gledam neka groteskna uljana platna i tijela uhvaćena u transu. Ali onda sam primijetila detalje, geste, sjaj u očima, ispucalu kožu, prorijeđenu kosu, oljušten lak na noktima, izblijedjele tetovaže, odbačeni otpad, igračke koje su ostale zatrpane pijeskom nakon dječje igre, pospane ljude kojima nije stalo do objektiva vještog fotografa koji obične trenutke uzdiže u sferu vrhunske umjetnosti. Trenutke poput onog obiteljskog kaosa u kojem mama pokušava obrisati sladoled s lica djece usred gužve na prepunoj turističkoj plaži, a koji postaje simbol stvarnosti, zauvijek zamrznut u tom kaosu i konzumerizmu. Galebovi koji navaljuju da zgrabe ostatke pomfrita na obali navode nas da pomislimo kako je Martin jednostavno uvijek tu, na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Martin Parr, England. Clacton. 2017.

Da stvar postane još složenija, a moj odnos prema Parru još kompliciraniji, pisala sam magistarski rad o njegovu stvaralaštvu. Njegove fotografije dale su mi ono što mi je u tom trenutku trebalo: nešto sirovo, nešto istinito, nešto što me natjeralo da se osjećam kao da sam putovala svijetom, nešto što me izvuklo iz dosadne studentske rutine. I danas na mene imaju isti učinak. Jednostavno rečeno, prikazuju dobre i loše strane modernog života, pri čemu Parr uvijek uspijeva uhvatiti krajnosti. Takve svakodnevne scene jednako je važno dokumentirati kao i bilo što drugo. Život na plaži, izložbe pasa, sladoled koji curi, obiteljski kaos čine naše živote i trebamo biti sigurni da buduće generacije u arhivima neće gledati samo ratne fotografije, društvene probleme ili Instagram selfije.

Vidimo i običan život, ponekad smiješan, ponekad nadrealan, ali uvijek nefiltriran pogled koji im Parr omogućava i njegovu specifičnu percepciju stvarnosti. 

Za razliku od starih majstora i njihovih fotografija koje mnogi nazivaju bezvremenskima, Parrove fotografije to sigurno nisu. Naprotiv, one su snažno određene trenutkom. Duboko su ukorijenjene u svoju eru, i to nije mana.

S Martinom sam razgovarala jednog vrućeg srpanjskog poslijepodneva, nakon njegova putovanja po hrvatskoj obali koje nije bilo samo privatno — usput mi je dao i nekoliko natuknica da bismo u budućnosti mogli dobiti jedan projekt s hrvatskog primorja, što me odmah razveselilo. Na pitanje je li mu bilo teško ovoga puta, zbog autobiografskog projekta, okrenuti kameru prema sebi, makar metaforički, dao mi je poprilično „britanski” i izravan odgovor: „Znao sam da ću ja biti jedina osoba koja je stalno tu“, objasnio je. „Kad smo išli u te studije, bilo je jasno da to moram biti ja. Nisam se smio smijati jer to slike čini nezanimljivima.” Nova autobiografija, fantastično i vrlo duhovito naslovljena Utterly Lazy and Inattentive, otkriva kako je njegovo stvaralaštvo sazrijevalo kroz godine. „Ova mi je knjiga pomogla vidjeti kako je sve povezano. U njoj se može pratiti razvoj mojeg rada, kako su se moji interesi izoštrili. Od fotografiranja turista do scena na plaži, te su teme uvijek bile prisutne“, objašnjava on.

Martin Parr, RUSSIA. Mosow. McDonalds. 1992.

Iako nije naišao ni na što što bi ga, u stvaranju ovog projekta, pretjerano iznenadilo o njemu samome ili o njegovim radnim procesima, retrospektiva vlastitog rada bila mu je važna kako bi mogao povezati sve dijelove i sagledati liniju svojeg umjetničkog puta: „Već sa četrnaest godina odlučio sam da ću biti fotograf. To je ono čime ću se baviti do kraja života, dok ne padnem mrtav. Znao sam to još dok sam bio vrlo mlad. Bila je to čvrsta odluka. Ne pitajte me zašto, jednostavno sam znao da je to prava stvar.” Naslov autobiografije potječe iz neobične, ali duhovite anegdote iz školskih dana, objašnjava mi Martin kroz poluosmijeh, kada mu je bilo dvanaest ili trinaest godina.

„Profesor francuskog jezika mi je to napisao na jednom od mojih zadataka. Moja majka ga uzrujano  izrezala na komadiće, a ja sam ga ponovo sklopio i od tada mi je to ostalo u sećanju.

„Kad smo birali naziv za moju autobiografiju, ja sam ga predložio i ostalima se jako svidio.” Ovaj je projekt ujedno i prvi na kojem surađuje sa spisateljicom Wendy Jones, koja je snimala njegove fotografske priče i uređivala ih u koherentan narativ. „Ona je imala diktafon, ja sam govorio o fotografijama, ona je sve transkribirala i uredila, spojila u cjelinu koja prati moj život kronološki.”

Odmah su mi u glavi počele izranjati neke od njegovih najpoznatijih fotografija za koje sam sigurna da smo ih svi barem jednom vidjeli, možda i ne znajući da iza njih stoji upravo Martin Parr. Ono što je karakteristično za sve njegove radove jesu jarke boje i upotreba blica, što je postalo svojevrsni zaštitni znak Parrova vizualnog identiteta.

S tim na umu, pitala sam ga kako mu njegov vizualni jezik pomaže da istraži sebe, služi li mu fotografija i kao neka vrsta samospoznaje. Odgovorio mi je jednostavno, ali efektno: „Kreiram fotografije koje odražavaju moj pogled na svijet. Oduvijek volim jarke boje i blic. To sam uzeo iz komercijalne fotografije, shvatio da mi se sviđa i da oslikava način na koji ja vidim svijet – i primijenio kod sebe.”

Ta njegova iskrenost pokazuje koliko je fotografija za njega osobni izraz, ali i način da jasno prenosi ono što vidi i osjeća te uvijek ostaje u skladu s vremenom. A za suvremenu umjetnost to je zasigurno jedna od najvećih kvaliteta, ali i izazova.

England. Martin Parr. Age 5. 1957.

Zanimalo me i kako on vidi razliku između selfija i autoportreta, s obzirom na današnju opsesiju selfijima na društvenim mrežama. Smatra li uopće da ta razlika postoji? Uz blagi osmijeh i kratku stanku za promišljanje, započinje: „I da i ne. Ja komuniciram kroz fotografiju, a o njima zaista rijetko govorim. Trudim se da budu zabavne i da privuku ljude, a ako žele, mogu u njima tražiti politiku i značenje, ali im to ne namećem.”

Njegova rana djela, poput serija The Last Resort i Small World, nosila su snažan socijalni komentar. „Ono što radim sada samo je nastavak i proširenje svega toga”, kaže Martin. „Nikada neću prestati s tim temama. Upravo sam se vratio iz Hrvatske, fotografirao sam na krstarenju. Mjesta poput Splita prepuna su turista, što je savršeno za moj stil (smijeh).”

Morala sam ga pitati o samom apsurdu i o ravnoteži između empatije i dokumentiranja tog apsurda jer to vidim kao jedan od najznačajnijih aduta njegove fotografije. „Ne kontroliram ništa. Samo fotografiram. A drugi ljudi, istraživači, novinari i povjesničari umjetnosti donose zaključke (smijeh). Moj je posao napraviti fotografije koje su mi u tom trenutku zanimljive, a ako netko želi, kasnije u njih može učitati što god.”

Unatoč digitalnoj eri i novim estetikama društvenih mreža, Martin vjeruje da je njegov pristup relevantniji nego ikada. „Sve više ljudi putuje na odmor, posebno nakon covida. Mjesta poput Rima i Venecije sada su prepuna ljudi, i to daje mojoj fotografiji smisao.”

Na kraju, njegov odnos prema rodnoj Britaniji i dalje je složen. „To je love–hate odnos. Svi volimo zemlju iz koje dolazimo, ali politika me frustrira, naročito rast desnice. Ipak, volim one jednostavne stvari – Britanci imaju dobar smisao za humor, televiziju, radio.”

Martin planira i novu knjigu o Britaniji i kaže da će je sigurno izdati u narednih pet godina, ali to je zasad sve što može otkriti. „Sve je već tu, lako ćemo nešto izdvojiti.” Na pitanje o budućim projektima, otkriva da ovoga ljeta planira fotografirati sjever Engleske, temu kojom se do sada nije mnogo bavio.

I dok govori o Balkanu, ne krije zadovoljstvo hranom i kavom, ali mu ambivalentan odnos s gužvom koja, kako kaže, „možda nije ugodna, ali je dobra za moju kameru”, ipak donosi specifično zadovoljstvo.

Svatko tko zna iole o stvaralaštvu ovog velikog britanskog fotografa zna da on ne bilježi samo ljude i mjesta, već hvata način na koji živimo – sa svim nesavršenostima i paradoksima koji nas okružuju. Njegov rad nije floskula o ljepoti niti kritika stvarnosti, već iskrena refleksija o tome kako život izgleda sada, u svojoj naizgled kaotičnoj formi. U svijetu koji je sve filtriraniji i konstruiraniji, Parr nas podsjeća da umjetnost može postojati upravo u toj neposrednoj, nesavršenoj i često neuglednoj biti. Njegova sposobnost da s empatijom i pronicljivošću zabilježi te trenutke čini njegov rad trajnim, jer ne nudi pobjede ni poraze, već iskrenu sliku nas samih.