Razgovarali smo s Marlene Dumas čija je slika najskuplje djelo žive umjetnice ikada prodano na aukciji

Ne postoji clickbait naslov za kojim bih radije posegnula od onog koji promiče žensko osnaživanje u umjetnosti i kulturi. Prije svega zato što ovdje ekonomija još uvijek funkcionira po pravilima koja sputavaju žene — u tišini, bez velikih brojki, medijske pažnje i otvorenih prostora za sve rizike koje njihova istina nosi. Nedavno objavljena vijest da je Marlene Dumas postala “najskuplja živa umjetnica na svijetu” odmah mi je privukla pažnju. Njena slika Miss January iz 1997. godine prodana je za 13,6 milijuna dolara na večernjoj aukciji kuće Christie’s, čime je oborila prethodni rekord umjetnice Jenny Saville.

Ovo zapravo nije prvi korak (ka ravnopravnosti). Prije mene bilo je mnogo onih koje su napravile neke druge umjetnice. Ali svakako jest jedan od koraka. Želim reći da je umjetničko tržište samo jedno od mjesta priznanja, ali ne nužno i ono najvrednije. Ako su drugi umjetnici koje poštujem dirnuti mojim radom, to je za mene najveći kompliment. Ali priznajem i da cijena nečega može biti važan alat za postizanje stvari. Ratovi, na primjer, mogu završiti ako se prekine dotok novca agresoru, kaže mi odmah na početku Marlene. I zaista, vrtoglave cifre ne moraju odražavati umjetničke vrijednosti, i obrnuto, ali mogu biti pokazatelji u kojem smjeru tržište razmišlja. S druge strane, uspjesi na aukcijama nesumnjivo donose vidljivost te otvaraju vrata muzeja i galerija, što je posebno važno kada uzmemo u obzir nevidljivu poziciju žena u umjetnosti.

Marlene Dumas with two recent works: Phantom Age and Old, 2025

Ako ste sumnjičavi prema ovim tvrdnjama, možda će vam značiti informacija da, iako je djelo Marlene Dumas najskuplje prodano od strane jedne žene ikada, ono nije ušlo ni u pet najskuplje prodanih te tjedne: njih, naravno, potpisuju muškarci — Claude Monet, Pablo Picasso, Alberto Giacometti, René Magritte i Piet Mondrian. Čak i ako se osvrnemo na žive umjetnike, rekorde s velikim razlikama u cijeni drže oni poput Damiena Hirsta, Christophera Woola i Eda Ruscha, čija je slika benzinske pumpe Standard prošle godine prodana za čak 68,3 milijuna dolara. Dakle, tržište još uvijek ima mnogo posla pred sobom jer, bez obzira na ista dostignuća, priznanja i hvalospjevne kritike, umjetnice su kao pravilo manje vrednovane u odnosu na muške kolege.

50+ by Marlene Dumas, photo: Ruijgrok Piezografie

U svojim radovima Marlene Dumas prikazuje ranjivost kako bi ogolila ono što se u svakodnevnom životu potiskuje ili ne vidi. Ona nije samo umjetnica, ona je umjetnica čija je umjetnost o ženama. Miss January postavlja niz teških pitanja o aproprijaciji i voajerizmu, a ovo djelo čuvala je poznata kolekcionarska obitelj Rubell čak 25 godina prije nego što ga je prodala na Christie’s aukciji. Nikada ne pravim djelo s jednom jedinom idejom na umu. Kada je nastala ‘Miss January’, bila sam fascinirana različitim tipovima žena i pozama koje se koriste u pin-upovima, porno, seks i modnim časopisima – kako se razlikuju, prepliću i utječu jedni na druge. Ono što je u nekom trenutku smatrano seksi, erotičnim ili privlačnim, u drugo vrijeme može djelovati smiješno. Izvorna slika za ovo djelo bila je središnja fotografija jednog januarskog Playboy izdanja iz devedesetih. Bila je to plavuša, djelomično odjevena za zimske sportove, sa skijama i jednom roza čarapom navučenom, a drugom skinutom. U vezi s njenim atributima, na slici sam ostavila samo čarape. Uživala sam dok sam je slikala. Djelo mi je djelovalo kao da prikazuje neko čudno biće. Neku vrstu džinovske žene ili Amazonke, koja je veća od nas običnih ljudi – kao što to znaju biti i supermodeli, kaže Marlene za Vogue Adria. Iako inspiriran Playboyem, ponuđeni prizor ne potiče erotske fantazije: žena nosi šminku nalik na drag, prozirnu bluzu i jednu rozu čarapu, potičući nas da zagrebemo dublje ispod toga što znači biti ženski voajer bez osjećaja krivice. Slika je visoka oko tri metra, što je čini značajno dominantnom u odnosu na onoga tko je promatra.

Leather Boots by Marlene Dumas, photo: Peter Cox, Eindhoven

Njezine figurativne slike, mnoge u blijedosivim tonovima, odavno su popularne na tržištu, a za to ima i službene institucionalne potvrde. Godine 2008. bila je dio retrospektivne izložbe u poznatom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA), a na Venecijanskom bijenalu 1995. predstavljala je Nizozemsku, zemlju u kojoj živi sa svojim južnoafričkim podrijetlom. Iz tog razloga vrlo se često predstavlja kao netko tko nigdje ne pronalazi svoj dom, jer svugdje ponavlja da nije odavde. Pitam je je li joj umjetnost dom, no ona kaže da je umjetnost za nju ipak nešto poput paralelne stvarnosti. Slikati znači ući u neki drugi svijet. To nije dom, već neka vrsta vremenskog tunela, ili, točnije, zaboravljanje na vrijeme. Uvijek završim radeći kasno u noć jer mi je teško započeti, ali kad počnem, teško mi je stati. Sudjelovala je na četiri glavne izložbe na Venecijanskom bijenalu i na dvije Documente. Godine 2022., jedan od najbogatijih ljudi na svijetu i kolekcionar umjetnina François Pinault posvetio je jedan od svojih muzeja u Veneciji njezinom radu. Ovoga ljeta svi putevi vode u Atenu, gdje će od 5. lipnja do 3. studenog biti otvorena njezina izložba Cycladic Blues u Muzeju kikladske umjetnosti.

Old by Marlene Dumas, photo: Peter Cox, Eindhoven

I za kraj, ostanimo optimistični: 2014. godine na popisu najskupljih djela prodanih na aukcijama nije bilo nijedne žive umjetnice u prvih deset, a samo je jedno djelo, slika Georgije O’Keeffe, prodano za više od 15 milijuna dolara. Danas popis izgleda sasvim drugačije, iako će nam trebati još mnogo borbi da se približimo ravnopravnom pogledu na umjetnost. Marlene Dumas kaže da voli citirati Nastassju Kinski, njemačko-poljsku manekenku i glumicu iz osamdesetih, kada je pitaju kako bi savjetovala mlade umjetnice da pronađu svoj glas u današnjem složenom svijetu umjetnosti: Najvažnije je da naučiš dobro upravljati svojim vremenom, rekla je nešto u tom smislu. I ja se slažem, umjetnosti je potrebna vaša potpuna pažnja, cijelo vrijeme. U suprotnom, nećete uspjeti pronaći svoj glas u toj preopterećenosti glasova u vlastitoj glavi. I na metafizičkoj razini — iskoristite ono što vas kod sebe plaši. Sjetite se što je Nietzsche rekao: Pazi da, istjerujući svog demona, ne otjeraš ono najbolje u sebi.
Oh, i molim vas — nikad ne izgubite smisao za humor!