Možda najiskreniji ljubavni roman koji smo pročitali je zadnja knjiga Marka Tomaša

Marka Tomaša sam preko papira i otisnutih riječi upoznala kao pjesnika. Pjesnika nihilizma, onog aktivnog. Njegov prostor poezije prostor je obračuna, ironije banalnosti i besmisla, ispraznosti sadašnjosti. Protagonist(i) njegove poezije pokušava(ju) sam(i) sebe objasniti svijetu, društvu u kojemu živi(e) i u kojem pokušava(ju) stvoriti bolji, ljepši svijet.

“Knjiga za Maju” je roman. Kada sam uzela knjigu u ruke i počela je čitati, teško mi je bilo pojmiti da čitam – roman. Jer riječi, rečenice, sve što je Tomaš, protagonist, ovdje kazao, jer ovdje i slušamo, čitamo njega, čitala sam kao njegovu – poeziju. Nemoguće je othrvati se tom lirskom dojmu.

Tomaševe rečenice od samih svojih početaka su direktne, ogoljele, “udaraju u trbuh”. Kod njega nema računanja, kalkulacije, skrivanja, srama. “It is what it is.” Marko Tomaš je iskren i direktan pjesnik, pisac. I iako roman “Knjiga za Maju” čitam kao njegovu poeziju, iako sam u potpunosti pod tim lirskim dojmom, ne mogu se oteti dojmu da je autofikcija “njegov” žanr. I u pjesmama i u romanu. U autofikcijskom djelu, autor modificira, mijenja detalje i likove, koristi izmišljene situacije, zamišljene scenarije i likove iz stvarnog života, a sve kako bi išao u potragu za – samim sobom. Stvari su postavljene tako da piščevo djelo postaje tek dopuna njegove osobe.

“Knjiga za Maju” je autofikcijska proza, ljubavna proza, egzistencijalistička proza, roman u fragmentima… Ova knjiga je mnogo toga, no kao i sve prethodne njegove knjige, prvenstveno je izraženo “tomaševska” knjiga. Tomaš ovdje objašnjava svoju osobu, ili barem se trudi, pokušava, koliko god “plesao” između kontradiktornosti. No ovo poglavlje završava rečenicama koje ne mogu biti veća istina. Ne samo za Tomaša, već za sve nas, i tu leži njegova poetična snaga, tu ga (ako ga prvi put čitate) upoznajemo: “Nije pijanstvo problem. Problem je triježnjenje.” Upravo o cijelom tom isprepletenom putu između pijanstva i triježnjenja, stvarnog i metaforičnog, čitam(o) u ovoj knjizi.

Knjiga je podijeljena u fragmente. Svaki fragment djeluje kao zasebna, čak lirska, cjelina. Čitam ih neke i po nekoliko puta. Neke više, neke manje, dok ne pređem na sljedeći fragment, na sljedeću cjelinu. Tomaš nas kroz roman vodi kroz svoju obitelj, kroz svoje prijatelje, kroz svoje emocije i stanja, i možda najvažnije – kroz ljubav. Bez imalo patetike i pretencioznosti. Bez imalo naricanja, no s toliko emocija, s toliko velikim emocijama, da vas ošamare kada ih pročitate, i onda ih pročitate opet: “Negdje sam pročitao da svako remek-djelo mora sadržavati određenu dozu apsurda. U njenom životu to sam ja.”

Čitajte roman “Knjiga za Maju”. Potražit ćete se. Morat ćete.