U njujorškom domu Marka Ristića - između uređenosti i kaosa

Naselje Gramercy Park na Manhattanu s neboderima iz devedesetih nije mjesto na kojem biste očekivali slikarski atelje. Dok umjetnosti obično treba više slobode da se bude bučan i neuredan, ovdje su uglavnom smještena sjedišta firmi i skupi i svijetli stanovi u zgradama s portirom. Tu, u jednom novijem soliteru, u stanu s nižim plafonom, izuzetnim prirodnim svjetlom i spektakularnim pogledom, kakvi su uvijek u ovakvim kondominiju, nalazi se i mala soba crvenkastih zidova, atelje slikara Marka Ristića. Iako u njegovim slikama trodimenzionalni prostor ne postoji ili je tek u naznakama, razgovarali smo baš o njegovom odnosu prema prostoru – za rad i za stvaranje, o počecima, procesu, uzorima i o gradu.

Marko Ristić je američki slikar srpskog porijekla, bivši sportaš i model. O slikanju govori kao o pisanju dnevnika, a sklonost prema umjetnosti naslijedio je od obitelji: njegov otac je arhitekt s uspješnom praksom u New Yorku, sestra je beogradska slikarica Kristina Ristić, a djed je bio snimatelj Jugoslovenske narodne armije. U svijet umjetnosti ušao je, međutim, tek u kasnim dvadesetim godinama i to neformalno, da bi ubrzo razvio uspješnu umjetničku praksu.

Biti Srbin, biti Amerikanac

Rođen je u Daytona Beach, Florida, a odrastao na Long Islandu, u predgrađu New Yorka. Imigrantsko iskustvo njegove obitelji, koje stvara dileme u osjećaju pripadnosti, u djetinjstvu mu je teško padalo. “Ideš u školu u Americi, a kod kuće si Srbin, Jugoslaven. U nekom trenutku imao sam potrebu presjeći to, poželio sam se smatrati Amerikancem jer su svi moji prijatelji školi bili Amerikanci koji su ovdje generacijama, bio sam zbunjen… Kada sam konačno posjetio Beograd, bilo mi je jasnije što znači biti iz Amerike, a što znači biti iz Srbije. Počeo sam cijeniti sve što mi je ova zemlja dala, meni i mojoj obitelji, bolje sam razumio što je to što me veže za Srbiju. Identificiram se prvenstveno sa srpskom kulturom i običajima.”

Umjetnički svijet liberalne Amerike opsjednut je pitanjem identiteta. Kroz grantove, portfolije, galerije on od umjetnika očekuje jasan stav po pitanju vlastitog identiteta i načina na koji on sudjeluje u umjetničkom radu. Marko pronalazi vezu između svog nasljeđa i životnog iskustva te svog rada u utjecaju oca arhitekta koji i sam crta i izrađuje predmete od drveta. “Naša kuća je oduvijek bila jedno genijalno gradilište, on je uvijek donosio stvari, razne alate. Kada sam u Beogradu upoznao njegove prijatelje, sve te manijake, slikare, arhitekte, kipare, shvatio sam koliko sam svemu tome bio izložen u djetinjstvu, i koliko se njegove skice i palete boja odražavaju na moj rad.”

Potraga za osjećajem prisutnosti

I pored toga, Markov ulaz u svijet umjetnosti bio je nekonvencionalan. Do njega nije došlo kroz formalno obrazovanje, već kroz traženje autentičnijeg izraza u kasnim dvadesetim. “Prije toga, od devetnaeste do dvadeset sedme, bavio sam se modelingom, i onda sam počeo slikati. Tražio sam nešto… Sport vam, na primjer, daje priliku da se osjetite jako prisutno, postoji rutina; sport je i osobni izraz na neki način. I onda je došlo slikanje, kao nekakav odgovor. Ne osjećam se u drugim prilikama ovako. Ovo prisustvo ili adrenalin koji mi rad pruža baš je poseban. Nasuprot toga, u modelingu se ne osjećaš prisutno, već otuđeno.”

Od tog trenutka neplanirano je razvio novo zvanje: “Sve se dogodilo jako brzo. Prijatelj iz djetinjstva upoznao me s Tylerom Santangelom koji vodi galeriju ‘Allgorithim’ iz Los Angelesa i koji mi je potom dao rok za samostalnu izložbu. Bilo je baš neobično odjednom vidjeti slike koje sam slikao u svom stanu ili u garaži mojih roditelja na zidovima galerija i u kućama kolekcionara.”

Prostor za život i slikanje

Umjetnički studiji, ateljei i radionice u New Yorku obično se nalaze u četvrtima Sunset Park ili Gowanus, industrijskim zonama gdje se za pristupačne rente mogu nabaviti veliki prostori koji su često bučni i prljavi. Međutim, Markov studio, u kojem također i živi, namjerno je smješten izvan standardnih “umjetničkih” četvrti. “Imam prijatelja koji živi u ovoj zgradi, to me ovdje dovelo… Pasalo mi je biti u netipičnom prostoru ateljea i da ne moram stalno razgovarati o umjetnosti. Moji prijatelji su u potpuno drugim sferama.”

Prije ovog stana, Marko je uglavnom živio u stanovima s minimalnim uvjetima, ali ovog puta imao je pomoć. “Moj prijatelj Anthony Giovanni Deane je odličan dizajner interijera i pomogao mi je da se ovdje smjestim kao odrasla osoba. Boje namještaja su one koje su često na mojim slikama… Mada nisam siguran koliko će ovo trajati, ne volim skroz namještene stanove.” Njegov studio je naizmjenično prostor reda i prostor kaosa: “Ponekad je besprijekoran, kao u nekom svetom mjestu, ponekad više sliči na smetlište, a nikad nešto između.”

Cijela ideja preklapanja prostora za život i umjetnički rad jako je zanimljiva i, kroz povijest, puna romantiziranja. Tijekom pandemije korona virusa svi smo imali prilike iskusiti čari i nevolje neodvojivosti života od rada. Marko se ipak trudi uspostaviti tu odvojenost, ne samo na nivou stana, kroz odvojene sobe, nego i kroz niz dnevnih rituala. “Lakše mi je živjeti u prostoru u kojem radim. Disciplina koju namećem sebi je ekstremna. Budim se, popijem tri kave, odradim vježbe, i onda radim satima. I točno je da je teško kada se ne možeš distancirati od rada. Ne volim, na primjer, biti okružen svojim slikama, čak ni onima kojima sam isprva zadovoljan. Mislim da je svaka slika kao stranica dnevnika. Nekad ti je to što si napisao odbojno, pa ga baciš, nekad mu se vratiš kroz nekoliko dana i budeš zatečen time kako si se izrazio. A nekad, naprosto, prođe dosta vremena, i ti više ne znaš tko je bila ta osoba.”

Od zagrljaja do katastrofe

Kod slikara uvijek intrigira to kako se suočavaju s bijelim platnom, od čega kreću. Marka je taj izazov i privukao. “Veliki ulozi. U sportu sam bio golman, jer je sve na tebi… U slikarstvu sam odmah počeo s jako velikim platnima (otac je mislio da sam lud). On me je naučio kako da razvučem platno, napravim drveni okvir, i tako dalje… Izbor boja mi dolazi prirodno i primijetio sam da se mijenja u odnosu na lokaciju. U New Yorku koristim tamniju paletu nego na primjer u Miamiju ili Los Angelesu. Koristim uljane boje, slikam prstima. Kada sam tek počeo, osjećao sam se kao da dobro znam što radim, ali istovremeno i nemam pojma što radim. Obično slikam ljudske figure, portrete članova obitelji, prijatelje, ili strance koje sam prethodno uhvatio na kameri.”

Pred kraj razgovora vratili smo se uzorima i inspiracijama. On je tada iznio dvije kamere djeda Mileta Pušeljića, filmskog snimatelja Jugoslavenske narodne armije, i autobiografiju florentinskog kipara Benvenuta Cellinija koju je ilustrirao Salvador Dalí, poklon od oca. Marko ističe da na njegovo slikarstvo rijeđe utječu drugi slikari, a mnogo više umjetnici drugih medija kao što su filmski redatelji John Cassavetes, Andrei Tarkovsky, Elaine May, Andrzej Wajda, Seijun Suzuki, Emir Kusturica i pisci Charles Bukowski, John Fante, Henry Miller, i William S. Burroughs (ali prije svega Miller). “Ti ljudi se ne dodvoravaju publici. Njihov rad je iskren, jednostavan i sirov. Mislim da to nije nešto što se može postići pokušavanjem.”

Razgovor završavamo u kuhinji, sjedeći za malim stolom za kavu, gledajući panoramu prema istoku. Komentiramo kako će ona sigurno za par mjeseci izgledati drugačije. To je barem uvijek sigurno s New Yorkom. Ovaj grad je permanentno gradilište, pun proturječnosti na svakom koraku i to je vjerojatno ono što najviše privlači ljude – ideja da se uvijek sve može izgraditi ispočetka, pa čak i mi sami. S druge strane, upravo ta svijest o količini proizvodnje, i umjetničke i sve druge, osobu može preplaviti i blokirati. Ipak, za Marka i njegovo slikarstvo, New York je uzbudljiva i poticajna sredina, nezamjenljiva za njegovo stvaralaštvo upravo zato što ga u istom danu može voditi, kako kaže, “od toplog zagrljaja do katastrofe”. Mislim da su to odgovarajuće riječi za ovaj grad.

Styling: Rocco Valentine