Od Balkana do Japana: Razgovor s OKO povodom izložbe u Tokiju

Ponekad mi je nezgodno otkrivati koliko dugo poznajem sugovornika, čisto iz razloga što nam otkrivam dob. Ok, nismo stare, ali nismo niti u cvijetu mladosti. Osim kada se radi o Marini Mesar tj. OKO. Ova umjetnica jednostavno ne stari. Njezin entuzijazam ne stari, njezina energija ne stari, njezina snaga ne stari. Njezina umjetnost ne stari. Dobro, sazrijeva. Ali to je nešto posve drugačije, i pozitivno.

OKO je osoba zarazne energije, osoba koja vas odmah usiše u svoj svijet izmiješan od duginih i neonskih boja, najšarenijih i najjarkijih nijansi. Ne možete ne gledati u njega, a opet istovremeno ne možete ga samo – gledati. On tjera na akciju i reakciju. Možda bi najbolje bilo kazati da vas tjera da sami nešto stvarate. OKO je osoba poticajne energije. Ona tjera na razmišljanje, razgovor i djelovanje. OKO je umjetnica koja stvara i samo – ide. A ovog puta ju je ta njezina silna energija odvela u Japan. Pa naravno, gdje drugdje, nego u Japan! Zašto ne bi išla na drugi kraj svijeta, kada je taj drugi kraj svijeta već ovdje i postoje avionske karte u njegovom smjeru. OKO je spakirala jednu manju putnu torbu (ona putuje lagano, uostalom, sve što joj treba ima, a ako joj nešto zatreba, može kupiti tamo), svoje radove i pravac Tokio, Japan. Nije otišla bezglavo, naravno. Iako je njezina energija silna i zarazna, nemojte je zamijeniti za stihiju i besciljno divljanje poput neke tasmanijske nemani. A ne! OKO uvijek ima plan. Iako, kada mi je kazala da ima izložbu u Japanu prvo sam pomislila da me zeza, no kako je sama kazala: Japan uvijek zvuči kao dobra ideja! Šalu na stranu, o čemu se radi, nastavila sam je ispitivati? Izložba u mograg gallery  u Tokiju je trebala biti održana 2020. godine i karte su već tad bile kupljene i sve spremno, ali su pandemija i sve ostalo što je došlo u paketu s njom odlučili zaustaviti čitav svijet na trenutak. Ovaj put ipak se sve dogodilo i – svi sretni. Naravno da je dobar osjećaj izlagati posvuda, iako mi je ovo prva izložba u Aziji.

Amerika i Brazil su već odrađeni, bilo je samo pitanje vremena kad će krenuti i Azija.

Zanimalo me kako izgledaju pripreme na izložbu u Japanu. Jesi li imala očekivanja; neka posebna ili ide prazne glave i čista srca, što bi se reklo?

Bila sam u Tokiju 2019. godine tako da sam već na neki način znala kako grad diše, iako je to s ovakvim megapolisom uvijek zanimljivo. Definitivno imaju potpuno drugačiju estetiku od nas i to je ono sto je vjerojatno i najzanimljivije. Natjera te da počneš razmišljati na neki novi način i da malo proširiš vlastito polje djelovanja. Imala sam ideju sta želim izlagati i na koji način, ali uvijek ostavljam prostora za promjene u slučaju da ipak nešto novo iskrsne. Primjerice, u ovom slučaju sam radila novu verziju, sličnog pristupa radu kao što sam izlagala u Londonu, printevi na svili, samo što su ovog puta dorađeniji.

Ostaješ neko vrijeme, nekoliko tjedana, što ćeš sve raditi, što sve radiš već tamo? Hoćeš li se baviti i svojom umjetnošću? Kako izgleda kada preseliš svoj studio na drugi kraj svijeta? Sve me zanima. 

Ostajemo tri tjedna i to je dovoljno da dosta dobro upoznaš grad, ne radim fizički nove stvari za buduće izložbe, ali zato mi mozak sprema milijune informacija koje sakuplja oko sebe. Definitivno neke nove ideje i smjerovi gdje bi voljela ići u budućnosti što se tiče vlastite umjetnosti.

Uglavnom se krećem kroz grad i promatram ljude i njihov dnevni život, to je ionako uvijek najfascinantnije. Kad se krećeš kroz dućan i vidiš tisuće proizvoda koje nisi niti znao da postoje, i zamišljaš na koji način oni žive svoje dnevne živote. Kontrast tome su opet parkovi i hramovi, toliko mira i različitosti, nakon te vreve ljudi a opet u isto vrijeme se osjećaš i potpuno povezan sa svijetom, koliko se jako osjeti da ovo nije tvoje podneblje. Sve je drugačije, estetika izgradnje, slova, znakovi, a bome i samo bilje. Muzeji su im ogromni, i evo recimo jučer smo bili na izložbi u MORI muzeju koji se nalazi na 52 katu ogromne zgrade bez kraja. Super je osjećaj razgledati umjetnost koja se proteže čitavim katom zgrade, a nakon tog pogledaš kroz stakleni zid i vidiš prostranstvo grada bez kraja. Razgovor s drugim umjetnicima koji žive ovdje je zakon iskustvo, nekako vidljiva je razlika u kulturi a opet koliko svi umjetnici imaju univerzalno slične brige.

Marina koju ja poznajem je brza, poduzetna, agilna, ništa joj nije teško, ničega se ne boji. Takav dojam odmah, isprva odaje. Jesi li možda imala sada tremu? Javlja li ti se trema inače?

Ma istina je, jurim ja okolo, proživljavam strahove, a onda opet nekako se tjeram da me oni ne zaustavljaju. Tremu nemam vezanu za izložbe, prije jesam, sad sam prihvatila da je sve u životu, pa tako i izložbe i umjetnost, samo trenutak vlastitog rasta. Tako da i kad izvedemo pogrešku mislim da je to OK, bitno je naučiti i ići dalje s tim znanjem u neke nove, bolje stvari. Čini mi se da se svi previše osuđujemo i onda nas ta vlastita panika potpuno blokira. Nisam imala kreativnu blokadu zapravo nikad, možda baš zato je l’ sam u stalnom naletu prema naprijed i zato što ne stižem, niti ove stvari koje želim raditi, izvesti sve. Jedina trema koju sam osjetila je od dugog leta avionom, 13 sati leta. Obožavam letjeti i obožavam taj osjećaj kad si iznad oblaka, daje ti neki dojam spokoja. Ipak je sve prošlo OK i mozak već kreće smišljati scenarije za neke nove gradove, Seoul, Hong Kong, Šangaj… velika je Azija i sad kad smo krenuli najbolje je ne stati.

Japan je poznat po svojoj kolorističkoj kulturi i po istovremenom minimalizmu, čistim i jasnim linijama, i po animama te childlike estetici. S obzirom na to kakvu umjetnost sama stvara zanimalo me je sviđa li ti se nešto od toga? Podliježeš li estetskim utjecajima prostora i društva u kojemu boraviš, kao na primjer – sada?

Ma, ja sam odrasla na anima crtićima, “Akira” i “Ghost in the shell” su nam bile osnova u srednjoj školi, a uostalom totalni sam fun PlayStation gaminga, tako da je i moja najdraža igrica Final fantasy, s ovih područja. Zapravo, kad sam dolazila 2019. je bilo totalno dječje uzbuđenje, sad 2024. je već neki osjećaj da dolazim na svoje. Prirodno mi je ovdje; zato i je toliko fascinantno shvatiti koliko brzo ti nešto postane normalno. Koliko mi je normalno da svi oblici prijevoza jure na sve strane i da se zapravo krećeš u gradu u kojem obitava 40 milijuna ljudi. Vjerojatno će biti čudno prvih par dana nakon što se vratim u Zagreb, a onda opet.. dnevna rutina i posao u ateljeu opet te vrate u neki ritam života.

Divno mi je jer znam da kad se vratim u atelje da mi je mozak pod dojmom gomile imputa sa svih strana koji će vjerojatno biti vidljivi kroz vrijeme kad krenem stvarati nove stvari. Fotografiram si sve što mi je zanimljivo ili zapisujem ideje za budućnost. Kako god bilo, lijepo mi je ovdje iako jedva čekam vratiti se u atelje i nastaviti stvarati nove stvari.

Sprema se dosta novih projekata i samostalna izložba u Zagrebu, tek onda neću imati vremena stati.

Marina ostaje u Japanu nekoliko tjedana. Zanimalo me, posebno jer je odlično spojila poslovno s privatnim, i još k tome otputovala s najnužnijim stvarima. Što si sve planirala u Japanu raditi? Što si zadala da moraš napraviti dok si tamo?

Nisam si zadavala nikakve obaveze, sam grad je toliko ogroman da je tako vjerojatno i bolje. Vjerojatno ćemo posjetiti i Kyoto, jer je potpuno različit estetikom, pa da dojam bude potpun. Najbolje je bez puno predrasuda samo promatrati okolinu i vidjeti i naučiti od njih neke nove stvari, a to te već sad dogodilo. Svaki put kad odem na put bilo gdje, vratim se nekim djelom ipak kao promijenjena osoba.

Kada se već dotakla povratka, zanimalo me što će raditi na povratku doma. Koliko će Japana donijeti u Hrvatsku, realno i metaforički?

U Zagrebu me čeka nekoliko projekata koji su dosta bitni i zahtijevaju da im se posvetim s punom pažnjom, tek onda će nakon povratka biti najbitnije napraviti dobru listu prioriteta i rješavati jedno za drugim. Kako se sprema nova samostalna izložba neke stvari su započete prije nego sam otišla na put, a neke će se tek raditi sad kad se vratim, i mene osobno zanima koliku promjenu će ostaviti ovo putovanje na stvaranje novih stvari.

Mislim da je najbitnije promatrati okolinu u kojoj se nalaziš, onaj dnevni život koji žive ljudi u njoj i onda ćeš zapravo najviše naučiti o prostoru gdje jesi. Tako da zapravo najviše promatram dnevnu vrevu oko sebe. Super je kad naučiš od drugih kultura neke logične stvari u dnevnom životu koje mi možda ne koristimo i to su znanja koja najviše sirim prijateljima kad se vratim. Sitnice, kako nešto raditi ili kako imati logično rješenje za nešto. Uključujući kuhinju i recepte. Iz Japana se sad želim vratiti barem s 2-3 nova jela.

Posve je mogu zamisliti kako sljedećih par mjeseci samo japanska jela isprobava i nudi gostima na kućnom druženju. No da se vratimo na umjetnost. O čemu se na izložbi radi? Što izlažeš? Hoćemo li to i doma vidjeti?

Izlažem crteže izvedene perom i crnim tušem što je blisko njihovoj kulturi sto se tehnike tiče i tu se odmah osjetila povezanost sa svim ostalim umjetnicima kad su vidjeli radove. Printeve na svili koji imaju slične motive i likove namjerno sam izvela kao kontrast grafičkim crtežima. Tema je univerzalna i zapravo svima shvatljiva. Nacrtala sam likove koji su pripadnici jednog plemena. Pri tome mislim da unutar nas samih postoje različite emocije, ako svaku emociju zamislimo kao odvojeno pleme, životni cilj nam je pokušati održavat ii imati balans između svih. Ekstrem bilo koje vrste nije dobar ni u čemu. Željela sam naglasiti koliko je bitno osvijestiti da posjedujemo različite emocije, i da ih se ne treba, niti bojati, niti bježati od njih. Ponekad nas one plaše, kao emocije straha, panike ili sličnih, ali ako ih shvatimo kao samo još jedan narod unutar nas samih, trebamo ih poštovati i obratiti pažnju na njihove potrebe.

Mislim da je najbitnija stvar kroz život naučiti uspostavljati balans sa svime, možda je to zato što se time i sama trenutno bavim unutar sebe.

Što se radova tiče, izložit će ih negdje u Hrvatskoj, samo s nekim preinakama. Marina inače ne ponavlja radove na izložbama, ali u ovakvim slučajevima joj je žao da ih ljudi u Hrvatskoj ili regiji ne mogu vidjeti samo zato što je predaleko geografski. Internet i fotografije nisu ono što svako doživi kad uživo stoji pred živim radom.

Prvi dan ljeta je svega za nekoliko dana, vrućine su sve veće i znam da je meni odmor i ljetovanje sve više na pameti. Kako se odmara i puni baterije ova energična umjetnica? Kako planiraš ljeto? Imaš li negdje u kalendaru zacrtan i odmor? I… što radiš kada se odmaraš? Nekako mi je teško to kod tebe zamisliti.

Voljela bi otići posjetiti prijatelje na moru, a možda i provesti neko vrijeme s obitelji, ali vidjet ćemo. Dosta posla me čeka, a vrijeme samo ide. Kao što sam rekla i sama radim na ovome da uspostavim balans u životu, ne ide mi baš najbolje. Vjerojatno zato što toliko volim ovo što radim da nikad ne prestajem, iako bi vjerojatno trebala. Odmor… Hm, pa za mene je odmor kad recimo slikam ili crtam po 8 sati pa te tijelo natjera fizički da uzmeš pauzu, onda se obično nađem s prijateljima i popijem neku finu kavu i malo pokušam umiriti misli koje divljaju u ateljeu.

Amerika, Japan, svi krajevi svijeta se nalaze u Marininoj putovnici. Gdje bi htjela izlagati, gdje bi još htjela raditi, putovati, samo… biti? Zašto?

Da, lagano se popunjava globus i nema veće sreće od tog, kad putuješ i kad shvaćaš da si potpuno nebitna na najbolji mogući način, osvještava ti to da smo svi dio jedne planete i da si ti samo jedan od gomile potpuno različitih duša koje žive na njoj. Volim taj osjećaj, jako je prizemljujući. Voljela bi ponoviti sve zemlje gdje sam bila do sad, možda čak malo više izlagati po Europi  neko vrijeme. Aziju kao sto sam rekla sam sad tek načela i mislim da bi je bilo dobro čitavu obići… A ostalo, a mislim ima tu još puno. Australija, Novi Zeland, Južna Amerika… Ma tko zna, vidjet ćemo… A do tad, samo radit u ateljeu i ići prema naprijed.

Ako bi morala odabrati mjesto/vrijeme gdje bi se teleportirala, gdje/kada bi to bilo i zanimalo me zašto?

Hmmm… dobro pitanje. Oduvijek sam voljela film „Back to the future“, kad idu bilo gdje i u budućnost i u prošlost. Teško se odlučiti, vjerojatno bi voljela vidjeti što više u oba smjera. Sigurna sam da bi neka iskustva bila sretna, neka tužna, ali bi me sigurno oblikovala. Dok sam u ateljeu i dok crtam, obično slušam audio knjige ili dokumentarce svih tematika, i na neki način shvaćam sliku svijeta u kojem živim. Super je osjećaj kad ti neka informacija napravi onaj neki AHA moment, i onda više nisi isti.

Za kraj razgovora zanimalo me gdje crpi inspiraciju… što sluša, gleda, čita sada? Daj nam malo tog začina tvoje inspiracije. Tražila sam je.  

Kako smo sad u Japanu, gledamo njihove programe iako ništa ne razumijem, ali je zanimljivo promatrati razliku u vizualnoj estetici u svemu. Od knjiga sam si pripremila gomile audio knjiga, koje nisam stigla niti upaliti otkad smo ovdje, samu sebe jurim po čitave dane… Tako ću i kad se vratim u atelje i krenem “full on” raditi na novim stvarima.