S Marinom Abramović o počecima i krajevima, Ljubljani i Slavoju Žižeku, partnerstvima i opraštanju

LOVE. HATE. FORGIVENESS. Ove tri riječi zatvaraju krug kompleksnog odnosa između Marine Abramović i Ulaya, a isto se može reći i za izložbu koja se otvara u studenom u Ljubljani. 

Kada sam jednog rujna, prije nekoliko godina, kupila knjigu Radikalnost ljubavi Srećka Horvata, na prvoj stranici ostavila sam samoj sebi posvetu: You’ve left the stain on every single hour, all the treasures find will vanish with the tide, stih iz pjesme koju sam tih dana slušala na repeat. Pored toga što mi se ova poruka očigledno činila odgovarajućom uz naslov knjige, poznavajući svoju romantičnu prirodu uvjerena sam da je to imalo veze i sa nekom konkretnom osobom za koju sam tada vjerovala da me je duboko obilježila, samo što se danas nikako ne mogu sjetiti tko je bio u pitanju. Nisam sigurna je li to smiješno, simpatično ili pomalo tužno, ali s određenim vremenskim odmakom većina velikih ljubavi zapravo i nije baš tako velika. Ipak, ono što je evidentno jest da je dvadesetpetogodišnja ja smatrala da se radikalnost ljubavi ogleda isključivo u krajnostima između nečijeg apsolutnog prisustva i njihovog odsustva. Tridesettrogodišnja ja se slaže da je to stvarno surovo, ali je također naučila da je ljubav sama po sebi dovoljno radikalna.

Odnedavno sam sasvim sigurna da biti voljen znači biti trajno promijenjen, bili mi spremni na to ili ne, i to na načine koje ni sami ne možemo predvidjeti. Nije čudno što Horvat tvrdi da, kada bismo revoluciju stavili u kontekst odnosa, ona nije seks za jednu noć, nije ni prolazni flert, nije ni situacijski odnos, već isključivo prava ljubav koja je toliko silovita da je često izjednačavana s nasiljem. Ljubav je zasigurno najmoćnija sila u svemiru, transformativna i „lijepa kao revolucija”, ali istovremeno krajnje silovita i hirovita. Ne čeka da budeš spreman za nju, niti da je prizoveš u svoj život; ne pita te je li sada pravi trenutak, ne zanima je možeš li podnijeti sve što donosi i što uzima sa sobom, ne pokazuje nikakvo zanimanje za stanje u kojem te ostavi kad ode. Zahtijeva vrijeme, energiju, pažnju, i ukratko rečeno, ljubav je priličan siledžija kojem se svaki put iznova prepuštamo, iako znamo kako se sve to završava. Jer kad se Susret dogodi, sve drugo postaje manje važno, i poput neke male smrti, kada je Ljubav tu, ništa drugo nije.

Takvi Susreti se ne događaju često, niti svima. Mi koji imamo malo sreće možemo se nadati da ćemo, ako smo jednu šansu propustili (ili upropastili), možda dobiti priliku za popravni; one koji je nemaju, može u potpunosti zaobići, a oni koji imaju baš puno sreće dožive da njihova ljubavna priča postane veća i od njih samih te uđe među legende. U ove posljednje svakako spada priča između Marine Abramović i Ulaya, i ne znam gdje bi trebalo da netko živi da ne poznaje svu problematiku i dubinu ovog odnosa. Ove godine, četiri nakon smrti Ulaya i gotovo točno pedeset od njihovog prvog susreta, u kojima se dogodilo sve, od ljubavi, suživota i niza zajedničkih performansa, preko epskog rastanka na Kineskom zidu, pa godina bez komunikacije, do kontakta kojem je ukupno nekoliko desetina milijuna ljudi na YouTubeu i uživo djelomično svjedočilo gledajući Marinin performans u MoMA-i, pa zatim novog kruga rasprava, mržnje i tužbi, te na kraju pomirenja – otvara se jedno novo poglavlje koje ni oni sami nisu mogli predvidjeti. Djelomično zato što im zajednički manifest Art Vital nalaže da nema predviđenog kraja, a djelomično zato što je pomirenje bilo nezamislivo. Ipak, njihov ljubavni i profesionalni odnos dobit će svoj nepredviđeni epilog u vidu izložbe “ART VITAL — 12 Years of Ulay/Marina Abramović””koja se otvara na njihov rođendan, 30. studenog, u Cukrarni i posvećena je njihovim zajedničkim godinama, ljubavi i stvaralaštvu. Ujedno, to je prvi put da se ne samo svi njihovi radovi nego i arhiva fotografija nalaze izloženi na jednom mjestu.

Razmišljajući o svom velikom Susretu, gdje ni godinu dana nakon odluke o razilaženju ne znam hoće li se tako važna priča početi od početka ili od kraja, a ruku na srce, pomalo nervozna zbog razgovora s osobom koja će se za minutu pojaviti na mom ekranu, a čiji je rad unio smisao u moje studije, rekla sam Marini da ne znam odakle da počnem. Kako se uopće raspakirava legenda koja se zove Ulay i Marina? Od početka? „Uh, koliko imamo stranica? (smijeh). Nema potrebe da se vraćamo na početak, kako smo se upoznali, to ionako svi već znaju. Hajde da idemo unazad. Voljela bih da počnemo od knjige koju smo Lena i ja radile, a koja se zove ‘Love. Hate. Forgiveness’, zbog koje sam možda i najsretnija. Moj odnos s Ulayem imao je svaki aspekt onoga što jedna veza podrazumijeva: nevjerojatna ljubavna priča, rastanak, trenuci apsolutne mržnje i, na kraju, oprost. Ova izložba obuhvaća sve to. Četiri godine nakon njegove smrti mogu reći da ovo vjerojatno nikada ne bismo napravili zajedno, ali mi je izuzetno drago što Lena sudjeluje. Uostalom, ona nas je ponovno spojila.”

Nikada nisam bila sigurna kako je to točno teklo i jesu li se zaista prvi put nakon dvadeset i dvije godine sreli na Marininom performansu „The Artist is Present”, kada je došlo do pravog, iskrenog pomirenja, i gdje se tu onda uklapaju susreti u sudnicama. „To je bio prvi put da smo imali kontakt nakon dvadeset i dvije godine, ali mnogo ružnog se dogodilo i poslije. Nakon toga, nakon naših suđenja i nakon što sam izgubila sve, otišla sam u malu, skrivenu Ayurveda bolnicu u Indiji. Stigla sam nakon 36 sati leta, u šest ujutro, mrtva umorna, a on i Lena već su bili tamo. Potpuno slučajno. Nisu znali da dolazim, nitko nije znao. Oni su odabrali to mjesto da se odmore, ja sam odabrala da zaboravim na prethodni period suđenja koji je za mene bio izuzetno stresan. Kad sam ih vidjela, pomislila sam: ‘Što ću, jebote, da radim?’ Prva reakcija mi je bila da odem. Nismo uopće razgovarali, mrzili smo se, a trebali smo provesti mjesec dana tamo. Onda sam počela razmišljati da mora postojati neki razlog zašto je on tu, zašto sam ja tu, neki sinkronicitet, logika iza toga, sudbina — kako je moguće da u isto vrijeme budemo na istom mjestu? I zato sam ostala. Lena ima velike zasluge što je došlo do situacije da počnemo razgovarati, i tako smo nekako oprostili jedno drugom. Zato mi je jako važno da se o tome govori u vezi s ovom izložbom. Oproštaj je izuzetno lijepa riječ, ali je često koristimo olako. A zaista oprostiti nekome zahtijeva puno, vrlo je teško.” „Pogotovo za nekoga tko ima crnogorsko podrijetlo”, dodala sam, i shvatila da sam odjednom, zahvaljujući Marininoj nevjerojatnoj neposrednosti i direktnosti, prešla od prilično nervozne do potpune opuštenosti. „Upravo, pogotovo za mene. Crnogorci ništa ne opraštaju nikome (smijeh). Ali ovo je stvarno bio trenutak kada sam nekome oprostila sve i osjetila u svom srcu da je time sva negativna energija između nas nestala i da možemo biti prijatelji, da se stvarno izliječimo od mržnje i nastavimo sa životom.”

U periodu kada se javila ideja o zajedničkoj izložbi, Ulay je već bio bolestan i, iako je želja postojala, nije imao dovoljno energije da se nastavi baviti time. Ipak, Marina i on su uspjeli 2018. godine snimiti dokumentarac „No Predicted End” o njihovom odnosu, a nakon Ulayeve smrti pogled na priču s njegove strane donijela je njegova supruga Lena. Ona i Marina radile su na tome da zajednički ispričaju priču u knjizi „Love.Hate.Forgivness”, koja je i posvećena Ulayu, a koja se završava razgovorom između njih dvije. „Bilo je izuzetno zanimljivo raditi s Lenom jer se njezino viđenje Ulaya uopće ne podudara s mojim. Mi smo imale dvije drugačije verzije istog čovjeka s kojim smo obje živjele. Percepcije nam se jako razlikuju, a ona je imala i tešku ulogu, uložila je puno svog života i energije u brigu o njemu. Ovom izložbom zatvaram izuzetno značajno poglavlje.To je dvanaest godina života,koje ovako u cjelosti nikada nisu bile prikazane. Kad god imam izložbu prikažem nešto iz tog perioda, ali ja ipak stvaram već šezdeset godina i dvanaest godina je samo jedan period, jedna faza. Ulay je također tako radio. Tako da imati samo naše radove i arhivu, s katalogom i jedanaest pisaca koji pišu o našem radu sa sociološke, spiritualne, umjetničke i političke perspektive je nevjerojatno. Ova izložba mi je izuzetno važna i zato i ne želim početi od početka, nego od opraštanja. Zato se i ne želim fotografirati kao ja, ovo se ne tiče samo mene, već mene i Ulaya, i jedina fotografija koja se može naći na naslovnoj smo nas dvoje u trenutku kada smo se upoznali.To je jedino ispravno.”

Kimnula sam glavom jer se zaista slažem i obećala da se na početak uopće nećemo vraćati, ali da je nemoguće ne razgovarati o radovima kao što su „Imponderabilia”, „Relation in Time”, „Relation in Space”, „Rest Energy”, koji su u velikoj mjeri obilježili ne samo njihove karijere, nego i povijest suvremene umjetnosti. O razdoblju koje možda jest samo jedan djelić u većoj slici, ali čini obje karijere bogatijima, a njihov zajednički odnos produbljenijim i isprepletanim do razine koju mnogi ne mogu ni naslutiti. Raditi zajedno i voljeti se, vrlo je komplicirana stvar. “Radovi Ulaya i Marine Abramović, od kojih će velika većina biti predstavljena na izložbi „Art Vital”, pomicali su granice, šokirali i izazivali čuđenje, gađenje, iznenađenje, bijes, poštovanje i divljenje. Pet godina živjeli su u kombiju koji im je bio dom na kotačima, neprestano se krećući, putujući, tragajući, razgovarajući, osmišljavajući i živeći. Njihov nomadski duh, ogromna energija i otkrivanje povezanosti između njih dvoje i svijeta koji ih je okruživao bili su glavne pokretačke snage njihove posvećenosti umjetnosti. Bili su nezaustavljivi; bili su jedno. Jednostavno, za njih je život bio umjetnost, a umjetnost život”, rekla mi je Alenka Gregorič, kokustosica izložbe „Art Vital”, kada sam je pitala da mi barem malo otkrije što će pisati u uvodnom tekstu. „Točno!”, klima glavom Marina. „Jedan od razloga zašto sam ja njemu oprostila, a i on meni, jest taj što smo shvatili da je privatni život jedno i da tu ima mnogo gluposti, ali naš zajednički rad je važniji od toga. Stvorili smo tu posebnu kemiju, ispisali povijest performansa, ne možemo to poreći i tek tako zaboraviti na sve ono u što smo uložili toliko sebe. Pomislila sam: ‘Dosta je bilo gluposti, poštuj svoj rad.’”

Ipak, do te faze je uvijek teško doći, prvenstveno zato što svaka velika ljubav, kao i revolucija, zahtijeva da damo sebe. Da bi se dogodile nevjerojatne stvari, potrebno im se nevjerojatno predati, a kada najljepši i najplodniji odnos dođe do točke u kojoj sve postaje samo povređivanje, iz koje se ne može ni naprijed ni natrag, teško je pronaći sredinu. Nakon velike ljubavi obično ne ostaje ništa, osim vraćanja na početnu točku odakle je sve počelo. Biti jedno drugom stranac. Tako je i za Marinu i Ulaya bilo nemoguće da ostanu zajedno, ali i da postoje zasebno, a ipak ostanu ikako povezani. Godine 1983. Abramović i Ulay objavili su da će raditi svoj posljednji zajednički rad „The Lovers”. Bit će prvi ljudi koji će prehodati Veliki kineski zid i vjenčati se tamo gdje se sretnu. Bilo je potrebno pet godina da se dobiju dozvole, ali i da veza finalno pojede samu sebe. Započeli su svoj hod 30. ožujka 1988. godine, sa suprotnih krajeva Kineskog zida, koji se naziva i „Uspavani zmaj”. Abramović je krenula prema zapadu od zmajeve glave na Bohajskom moru, produžetku Žutog mora između Kine i Korejskog poluotoka, a Ulay od zmajevog repa duboko u pustinji Gobi. Nakon 90 dana hoda, sreli su se, zagrlili i rastali. U Amsterdam su se vratili odvojenim letovima, a nakon godina potpunog prožimanja nastupile su dvadeset i dvije godine apsolutne tišine. Svako tko je to doživio zna da je jedino više od uzbudljivog i zastrašujuće biti na novom početku. Čitajući o ovom radu iznova i iznova, uvijek sam razmišljala o tome je li tada, sjedeći u avionu za Amsterdam, osjećala slobodu ili strah? „Apsolutni strah, bila sam zaleđena, ničega slobodnog i uzbudljivog tu nije bilo za mene. Kada smo odlučili živjeti i raditi zajedno, bila sam spremna to raditi do kraja života. Stvarno jesam. Imala sam ideju da ćemo postojati zauvijek. Ali život je imao druge planove za svakog od nas. Rastali smo se na Kineskom zidu, a ja sam nakon toga bila u dubokoj depresiji. Imala sam četrdeset godina, svi moji performansi su rađeni u dvoje pod našim zajedničkim imenom, ostala sam istovremeno i bez čovjeka kojeg volim i bez svog rada. Užasno strašno je to bilo Inače, kad god mi nešto pođe loše, okrenula bih se svom radu. Sada to nisam mogla, jer ga nisam imala. Morala sam osmisliti potpuno novi pristup. Shvatila sam da mi je publika izuzetno važna i tako su počeli ‘Transitory Objects’, serija radova koji pozivaju promatrače da postanu aktivni sudionici, a nakon toga sam se polako vratila na svoj performans. Nakon mnogo godina u MoMA-i, sve se to objedinjavalo, i umjesto Ulaya, preko puta mene je bila publika.”

Upravo zbog te prožetosti, kada se govori o njihovom odnosu i radu, često se koriste riječi poput Alenkinih: „Bili su nezaustavljivi, bili su jedno.” Međutim, u tom sjedinjavanju leže najveće opasnosti, i za umjetnika, i za pojedinca, i postavlja se vječno pitanje: kako biti i svoj i nečiji u isto vrijeme? One s kojima se nadopunjujemo prepoznamo čim se pojave u našem životu, ali nije jednostavno pronaći tako fino izbalansiran zajednički jezik. Kako stvarati zajedno, a da ne ugroziš ni sebe ni drugog? „Bilo je jako teško. Kada smo počeli raditi, imali smo tu auru idealnog para koji živi zajedno i radi zajedno. U tom trenutku bilo je puno parova koji su tako stvarali, ali nakon nekoliko godina se razdvoje. U mojim godinama eto jedino Gilbert & George još uvijek rade. Tako da je dvanaest godina prilično dugo. Mi smo se rastali zbog gluposti, ljubomore, nevjere… Ali to pitanje kako smo radili zajedno je jako važno. Zaista smo spojili najbolje iz mog i iz njegovog rada. Znaš, to što smo rođeni istog dana nije slučajnost. Imamo isti DNK na mnogo načina, i jedna od važnih stvari je kako kontroliramo svoj ego. Jer svaki umjetnik ima ego velik kao planina i morali smo raditi na tome kako ga sputati. Imali smo dogovor da nikada ne kažemo čija je bila početna ideja za neki performans, i nikada to nismo otkrili ni on ni ja, jer je naš sustav bio takav da ideja dođe, onda je zajedno čistimo, brusimo, razrađujemo i predstavljamo. To smo zvali ‘thatself’ – nije ni moje ni njegovo, to je nešto treće. Kada smo to uspostavili, napravili smo savez, zajednicu. Druga stvar je, naravno, Art Vital, manifest. Postali smo moderni nomadi, stalno smo se kretali, radili razne stvari jer nismo mogli živjeti od naše umjetnosti. Bilo je teško, ali u isto vrijeme i prekrasno.”

U odnosima u kojima se poslovno i emocionalno toliko blisko isprepliću, jednom kada sve pođe po zlu, mentalna i emocionalna obamrlost graniči se s nesposobnošću da se napravi ikakav samostalan korak. Dijeleći to iskustvo, pomalo sebično pokušavam dokučiti odgovor na pitanje koje mi se uporno vraća: koliko možemo naučiti iz nečijeg odsustva? U godinama samostalnog rada, što je naučila što ne bi mogla da je njezina prvotna ideja, da rade zauvijek zajedno, bila ostvarena? „Kada sam konačno stala na svoje noge, mislim da je prva stvar koju sam odlučila bila da nikada više ne radim kolaborativne radove ni s kim (smijeh). Povremeno se događalo da napravim poneki rad s nekim, s Igorom Levitom, s Janom Fabreom, ali nikada više da to bude jedini oblik mog rada. Taj oblik povjerenja nikada više ne bih dala nikome.” Ne mogu se više složiti. Ljubav tražimo u svakom iskustvu, duboko vjerujući da je dovoljna, a ona nas često ostavi smotane, ovisne, preblijedjele, uplašene. Unatoč tome, svaki put kada naiđemo na novu iluziju, zaboravljamo na bol. Živi se za smrt i uskrsnuće. Neminovno sam pomislila na „Sedam smrti Marije Callas”, koja govori o Mariji koju progoni sedam opernih uloga koje je tumačila tijekom života: La Traviata, Tosca, Madame Butterfly, Carmen, Othello, Lucia di Lammermoor i Norma, i u baš svakoj se strada zbog ljubavi. Ljubav se pretvara u mržnju, mržnja postaje ljubav, a simbolična smrt postaje konačno oslobođenje. Marija je bila žena kojoj je ljubav obilježila život, ali i smrt, a u „Sedam smrti” umire se neprestano. No, je li Maria Callas doista mrtva ili još uvijek titra u svima koji pate i osciliraju na tankoj granici, nadajući se novom uskrsnuću? „To je stvarno sjajan primjer. Kada smo se Ulay i ja rastali, bila sam stvarno jako loše, depresivna i razočarana, ali nije on bio taj koji mi je slomio srce. To je bio moj sljedeći partner, moj muž Paolo. Nisam mogla spavati, nisam mogla jesti, samo sam pričala o tome, srce mi je bilo potpuno slomljeno. To je stvarno bolest, užasno je. Željela sam napraviti tu operu o Mariji Callas, jer je ona u onoj sobi u svom pariškom stanu doslovno umrla od slomljenog srca zbog Onassisa. Potpuno je uništila svoju karijeru zbog njega. U mom slučaju mene je moj rad spasio, nju, nažalost, njezin nije. Zato sam osjećala potrebu napraviti hommage njoj. Prikazujem samo umiranje. Umire se samo sat i 36 minuta. Ta opera postala je nevjerojatno uspješna i svi inzistiraju da je izvedem ponovno – meni je jednom dovoljno. Sve probam samo jednom.”

Dok razgovaramo, čini mi se da kroz prozor iza nje u sjeverozapadnoj Engleskoj počinje padati kiša i vraća me u stvarnost – čaj pijemo svaka u svojoj sobi, na 2.000 kilometara udaljenosti, i to u trenucima pauze dok sprema novi projekt koji ima svoju premijeru 9. listopada. Kako joj je tamo? „Meni je svugdje kao kod kuće, svaki hotel je drugi dom za mene, jer stvarno vjerujem da je moj dom tijelo, a ne prostor u kojem živiš. Neprestano pada kiša i vrijeme je užasno, ali radim na najvećem projektu u svom životu – ‘Balkan Erotic Epic’, koji se oslanja na balkansku kulturu i paganske rituale. Uključenih je 120 ljudi. Nenormalno je veliko i radim ludačkim tempom svaki dan. ‘Balkan Erotic Epic’ počinje s Titovom sahranom.” Nasmijala sam se. „To i nije toliko daleko od erotskog iskustva”, rekla sam, imajući na umu Horvatov citat: „Važnije je bilo to što seksualno uzdržavanje izaziva histeriju, koja se može preusmjeriti u groznicavu ratobornost i obožavanje vođe… Sva ta marširanja, klicanja, mahanja zastavama – sve je to neiživljeni seks.” „Upravo. Kada sam bila mlada, kada se sve to dogodilo, po mom mišljenju, to je bilo vrlo erotsko iskustvo. Titova smrt i sahrana. Žene su se lupale u prsa i gledale u nebo. Žene na ulici, žene u selima. ‘Zašto si uzeo njega, ne mene?’ – to su stvarno govorile. Smiješno je pitanje kome se obraćaju, tko ga je uzeo, bog? Mi ne vjerujemo u to, mi smo komunisti. Tako da su svi ti elementi seksualne energije i žaljenja za Titom našli svoje mjesto ovdje.”

Promatrano s određene distance, nekim radovima nismo zadovoljni, nekima uspijemo vratiti se i odvesti ih u nove pravce, neke bismo najradije zaboravili. Kao i ljubavi „Balkan Erotic Epic” rekonstruira Marinin rad pod istim imenom iz 2005. godine, baš kao što će „Art Vital” rekonstruirati njezin i Ulayev zajednički rad i život. Kako danas izgleda vratiti se gotovo pedeset godina unatrag i kako će ovaj put rekonstruirati svoje radove? Vidjeti njihove reperformanse u Muzeju suvremene umjetnosti u Beogradu bilo je snažno i važno iskustvo, budući da upravo reperformiranje predstavlja novi način čuvanja, arhiviranja, ali i života rada. „I ja isto tako mislim. Ako predstavljaš samo arhivu, to nije to. Mora postojati i neki živi trenutak u retrospektivi. Ulay se doduše isprva nije slagao s tim jer je smatrao da nitko drugi ne može izvoditi naše performanse. Nakon što je vidio kako treniramo ljude i biramo odlične performere koji će to izvesti na najbolji mogući način, podržao je ideju. Možeš imati nekoga tko potpuno pogrešno svira Mozzarta i nekoga tko je toliko odličan da zvuči kao sam Mozart, ali unosi i neku svoju karizmu. Isto je i s performerima: sjajni performeri mogu dodati jedan sasvim novi sloj radu, poboljšati ga. Tako da će biti ljudi s mog instituta, ali većinom će to biti slovenski umjetnici. Performans treba živjeti. Osim toga, bit će radova koje nitko nikad nije vidio. Imali smo taj rad napravljen od kostiju i žica, prikazali smo ga samo jednom u Eindhovenu. Bit će i naših kola u kojima smo živjeli zajedno. Puno toga što publika nikad nije vidjela na jednom mjestu, čak ni ja (smijeh). Sretna sam i što se vraćam u Ljubljanu. Tamo sam prvi put bila sa Zdenkom Badovinac, koja je sa samo 26 godina bila najmlađa direktorica Muzeja moderne umjetnosti. Volim NSK, OHO grupu, volim Žižeka, općenito mnogo je dobrih stvari u Ljubljani. Ima toliko ljudi iz raznih ex-Yu republika koji žive u miru.” Podijelila sam s njom da imam posebnu ljubav prema tom gradu, ali i moju vječnu maštariju da jednog dana Slavoj Žižek i ona naprave zajednički intervju. Ponekad, kad ne znam o čemu drugom da maštam, pojavi se ta slika. „Upoznala sam ga jednom, u slovenskoj ambasadi u New Yorku. Razgovarali smo manje od sedam minuta, on je genij. Njegov mozak radi brže nego što može izgovoriti riječi i doslovno ih ispljune prema onima koji ga slušaju. To je kao neki nevjerojatan performans nevjerojatnog uma. Objavio je dvije knjige o komunističkim šalama, imam ih obje. Humor je toliko važan. Da bi se objasnio ovaj užas svijeta u kojem živimo, humor je neophodno oruđe, koje može spasiti svijet.” A umjetnost? Može li ona nešto korisno učiniti?

„‘Umjetnost će spasiti svijet’?” „To je sranje. Umjetnost nikad nije spasila svijet ni u prošlosti, neće ni u budućnosti. Jedino što može učiniti je podići svijest o važnim pitanjima, skrenuti pažnju ljudima da se zapitaju što radimo, zašto stalno ponavljamo iste pogreške, ratove od početka civilizacije. Ljudi se ubijaju cijelo vrijeme, od početka. Jedino ako uspijemo naučiti opraštati, što nikad ne učinimo. Zato mi je možda jedna od omiljenih intervencija koju sam napravila ona na Glastonburyju prošle godine. U tišini je bilo povezano 256.000 ljudi. To je jako rizično, teško izvesti, ali uspjela sam. Vidjeti toliko ljudi koji se i ne poznaju, a povezani su tišinom, razumijevanjem i bezuvjetnom ljubavlju u ovom groznom svijetu, nešto je nevjerojatno.”

Tišina ima nevjerojatan potencijal za iscjeljivanje. Svaki put to osjetim kada stojim okružena tisućama ljudi koji na prosvjedu stoje u tišini. Ne postoji ništa snažnije od toga da osjetiš nečije prisustvo i da ga u tišini cijeniš. Šutjeti zajedno je vjerojatno najveći domet sigurnosti i ljubavi. „Srpski studenti su heroji današnjice. Prolazite kroz pakao, ali oni su uporni heroji.” Zahvalila sam joj što je to i javno napisala i rekla da se nadam da ćemo se nakon Ljubljane ponovno vidjeti u drugačijim uvjetima. Što su njeni planovi? „I ja se nadam. Što se mene tiče, ja stvarno vjerujem da je umjetnost misija. Sljedeće godine navršavam 80 godina i pitam se koliko imam vremena da napravim sve što želim. Tako da sve što ne želim raditi, ja ne radim. Samo ono što me uzbuđuje. Ne radim gluposti. Trenutno razvijam avatar, želim vidjeti kako mogu bolje povezati s mladima, ali želim i vidjeti kako mi može pomoći da usporim. Moja agenda je puna do 2028., i to je odlično. Život je čudo, ali nikad ne znaš kada će se završiti. Zato moraš stalno raditi. Nešto čime se vodim u posljednje vrijeme je: ‘let’s have more and more of less and less’.”

Ostavila me je s tom rečenicom. Zatvorila sam laptop otprilike u istom trenutku kad je kiša počela padati i kod mene i nastavila još neko vrijeme sjediti zanesena količinom svega što se u ovoj razmjeni dogodilo. Izložena toj silovitoj energiji spojenoj s ranjivošću, snazi koja je ono najemotivnije kanalizirala u rad, priči o vezi koja obilježava, i slobodi i hrabrosti koja je za nju potrebna, osjetila sam u cijelom tijelu da je nahranjen dio mene za koji nisam ni znala da treba biti nahranjen, a njezina zaljubljenost u život i svijest da uvijek još mnogo toga može nastati i promijeniti se podsjetila me na jedno – da biti pravi revolucionar prije svega znači biti romantik.

Foto: © ULAY / MARINA ABRAMOVIĆ. LJUBAZNOŠĆU MARINA ABRAMOVIĆ ARCHIVE