S umjetnicom Marijom Šević o mladosti, sigurnosti i otporu

Biste li željeli živjeti zauvijek? Osim što je ovo pitanje izvrsno za društvene igre, ali i kada želite opušteni razgovor usmjeriti prema ozbiljnijoj temi, ono je i vrlo ozbiljno filozofsko pitanje. Svi smo gledali The Twilight Saga, zar ne? Neki i više puta (ja), i svi se sjećamo kako je Edward na satu povijesti znao sve o Španjolskom ratu 1918., jer je tada zapravo prvi put umro, a potom je pretvoren u vampira i time zauvijek ostao „zarobljen“ u tijelu tinejdžera. Okej? Okej. Sad kad smo na istoj valnoj duljini, možemo se složiti da bi vječni život bio sjajna ideja kad bi svi prijatelji i obitelj ostali jednostavno zauvijek mladi. U mladosti leži ključ odgovora na ovo pitanje, zbog kojeg su čak i Nietzsche, kao i mnogi prije njega, bili u problemu. Mladost je najveći društveni adut, najveća pokretačka snaga, opravdanje za gluposti koje pijan napraviš, ali i utopijski fenomen obrađen na sve moguće načine kroz književnost, filmove, društvene mreže i sve sfere koje dotiče pop kultura. Mladost jednostavno dobro „prodaje“ – želimo je u kremama, vježbama, reklamama i modi. No na slikama umjetnice Marije Šević ona je prikazana u svojim najiskonskijim oblicima – ni više ni manje od onoga što jest. Na Marijinim slikama vidimo mladost zamrznutu u trenutku, zauvijek obećanu i zabilježenu na mjestu nalik Arkadiji, prostoru u kojem se intimno susreće s kolektivnim, a trenutak postaje vječan.

Povodom njene nove izložbe Youth u beogradskoj galeriji Novembar, koja će biti otvorena do 12. listopada, razgovarali smo s umjetnicom Marijom Šević o inspiraciji, mladosti i zajedništvu koje prožima njezine slike, kao i o nedostatku podrške kulturnom sektoru te potrebi za prostorima za rad.

Serija Youth prikazuje mlade muškarce u izoliranom utočištu na Velikom ratnom otoku. Što te je privuklo baš ovom mjestu i njegovoj simbolici?

Veliki ratni otok u Beogradu jedinstveno je mjesto – prirodni rezervat u samom srcu grada, koji se unatoč urbanom pritisku i dalje održava kao utočište izuzetnog biološkog raznolikosti. Na njemu živi veliki broj zaštićenih, rijetkih i ugroženih vrsta ptica, životinja i biljaka. Ta prirodna složenost i krhkost ekosustava učinila mi se snažno simboličnom, kao paralela mladosti – prostora vitalnosti, ranjivosti i transformacije. Upravo spoj divlje prirode i njezine neizvjesne budućnosti, unutar granica zaštićenog, ali ugroženog otoka, otvorio je prostor za razmišljanje o mladosti kao privremenom, ali ključnom razdoblju formiranja identiteta i slobode.

U tvojim slikama mladost je prikazana i kao stanje, a ne samo kao biološko razdoblje života. Kako bi opisala taj „horizont mladosti“ koji nastojiš prenijeti kroz platna?

Za mene je mladost prije svega unutarnje stanje – trenutak kada svijet još uvijek promatramo otvoreno, bez straha, s povjerenjem i znatiželjom. Taj „horizont mladosti“ je prostor potencijala, neizvjesnosti i neustrašivosti, ali i prostor dubokih osjećaja i ranjivosti. U radovima iz serije Youth nastojim uhvatiti upravo taj prolazni, gotovo nedodirljivi trenutak, kada vrijeme uspori, a doživljaji postanu intenzivniji. Mladost ne prikazujem kao idealiziranu fazu, već kao složeno iskustvo koje nas oblikuje bez obzira na godine. Ona je stanje duha koje može trajati i obnavljati se ako mu damo prostora.

Prolaznost i ranjivost stalno su prisutni u Youth. Je li melankolija u tim scenama za tebe politički ili emotivni komentar na suvremeno društvo?

Melankolija u seriji Youth jest i emotivni i politički komentar. Emotivni, jer mladost po svojoj prirodi nosi svijest o prolaznosti, to je razdoblje koje brzo prolazi, ali ostavlja duboke tragove. Melankolija se javlja kao refleksija te prolaznosti, ali i kao pokušaj da se sačuva vrijednost tih iskustava. Politički, jer u društvu koje mladima uskraćuje pravo na prostor, sigurnost, obrazovanje i dostojanstvo, mladost postaje čin otpora. U trenutnom društveno-političkom kontekstu Srbije, gdje studenti i mladi aktivno ustaju protiv nasilja, nepravde i urušavanja institucija, melanholija u ovim radovima nosi i težinu nemoći, ali i tihe pobune. Ona postaje način da se zabilježi i sačuva ono što nam pokušavaju oduzeti – osjećaj slobode, pripadnosti i vjere u promjenu.

Ako bi mogla u jednom kadru „proširiti“ seriju Youth izvan platna, što bi se dalje događalo s tim likovima?

U sljedećem kadru oni bi se našli na ulicama, gdje mladost prestaje biti metafora.

Tvoji pejzaži su više psihološki nego prostorni, isto je bilo i sa slikama erupcije vulkana na Islandu. Kako zamišljaš granicu između stvarnog i imaginarnog prostora u tvojim radovima?

Oni su dio mog osobnog iskustva i stvarnog događaja, ali prenošenjem na platno otvaraju prostor za različita tumačenja, imaginaciju i emotivne reakcije.

Tvoja paleta je mekana, fluidna, u pastelnim tonovima, što naglašava efemernost trenutka. Kako biraš tonove i kako oni komuniciraju s temom mladosti i prolaznosti?

Trudim se da tonovi i atmosfera budu vjerodostojni. Biste li mi vjerovali kad bih vam rekla da je baš tako bilo dok sam bilježila te trenutke?!

Iako radiš portrete stvarnih ljudi, oni postaju alegorija. Kako balansiraš između prepoznatljivog i simboličnog u tvojim figurama?

Protagonisti na mojim slikama jesu stvarni ljudi, ali kroz proces slikanja postaju univerzalni nositelji emocija ili ideja. Balansiram između konkretnog i simboličnog zadržavajući intimnost prizora, dok ih istovremeno otvaram različitim tumačenjima.

Kao jedna od osnivačica prostora U10, aktivno doprinosiš lokalnoj umjetničkoj zajednici. Kako se iskustvo kolektivnog rada odražava na tvoja osobna umjetnička istraživanja, pogotovo u trenutnoj krizi kulturnog sektora?

Kolektivni rad u okviru U10 duboko je oblikovao moj umjetnički pristup. Kroz zajedničko donošenje odluka, razmjenu ideja i solidarnost, naučila sam koliko su dijalog i podrška važni za opstanak umjetnosti – ne samo kao prakse, već i kao zajednice. U trenutnoj krizi u kulturi, taj model suradnje postaje još važniji. Ne vidim ga kao alternativu, već kao nužnost.

Na 60. Oktobarskom salonu osvojili ste specijalnu nagradu za projekt Prostori za rad. Što se događa s prostorima za rad za umjetnike?

Na 60. Oktobarskom salonu, zajedno s Lidijom Dellić, Ninom Ivanović i Nemanjom Nikolićem, nagrađena sam za projekt Prostori za rad, koji je nastao kao izravna reakcija na iseljenje više od pedeset umjetnika iz zgrade Jugošpeda u rujnu 2024. godine. Projekt je otvorio važno institucionalno pitanje: nedostatak uređenih i dostupnih radnih prostora za umjetnike u Beogradu. Unatoč brojnim naporima i inicijativama, Grad od tada nije ponudio nijedan prostor koji bi umjetnici, glazbenici i kulturni radnici mogli koristiti po subvencioniranim cijenama.

Danas ostajemo ne samo bez prostora za rad, već i bez službenog priznanja da umjetničko stvaralaštvo zaslužuje sustavnu podršku. Prostori za rad nisu privilegija, već osnovni preduvjet za rad u kulturi.

Ako bi morala opisati Youth jednom rečenicom nekome tko nije vidio slike, što bi rekla?

Youth je oda mladosti, slobodi i prolaznosti.

Photo: Viktor Šekularac