Margot Robbie: Od "muške fantazije" do "prosjeka"

Poznata australska glumica Margot Robbie rodila je u listopadu. Ta vijest, očekivano, izazvala je veliko zanimanje javnosti. No, ono što mene zanima, a pomalo i plaši, jest hoće li istu internetsku zajednicu “zadovoljiti” njezin izgled kada se pojave prve fotografije nakon poroda? Možda će, kao i kada su se pojavile njezine fotografije tijekom trudnoće, ona (kao i mnoge žene) ponovno postati meta uvreda i ismijavanja. Da, dobro ste pročitali – ljudi su smatrali važnim i relevantnim komentirati kako im se ne sviđa izgled trudne žene.

Nemojmo se zavaravati, ovdje se zapravo ne radi doslovno o Margot. Ona je simbol. Simbol svake žene koja se nađe pred sudom javnosti – sudom koji je naučen vrednovati žene prema izgledu, čak i u osjetljivim i intimnim trenucima poput trudnoće i porođaja. Margot Robbie ispunjava sve društveno nametnute “standarde ljepote”. Zašto je onda njezin izgled postao viralna tema? To pitanje otvara vrata u dublju raspravu o reprezentaciji žena u medijima, koja je gotovo uvijek obilježena seksualnom objektivizacijom.

Žene promatramo kao skup dijelova tijela

Još je 2012. godine Scientific American objavio članak u kojem navodi istraživanja koja potvrđuju jedno: žene promatramo kao skup dijelova tijela, a muškarce kao cjelinu. I ovo ne čine samo muškarci, već i žene. Jedna vrsta seksualne objektifikacije objašnjava se kroz teoriju “bodyism” i “faceism”. To je tendencija medija da se fokusiraju na lica muškaraca, a na tijela žena, te se povezuje s teorijom muškog pogleda (male gaze). Ovo je najčešće vidljivo na naslovnicama časopisa, editorijalima, filmovima, glazbenim spotovima, gdje se žene seksualiziraju i predstavljaju kroz njihovo tijelo i izgled, dok se kod muškaraca stavlja fokus na njihov osmijeh, stav i pogled.

Once Upon a Time in Hollywood, Columbia Pictures

Muški pogled (male gaze) je koncept koji je razvila feministička teoretičarka Laura Mulvey još 70-ih godina prošlog stoljeća. Male gaze odnosi se na način na koji se žene predstavljaju i percipiraju u medijima (kroz reklame, serije, filmove…) na način koji osnažuje muške likove, dok seksualizira i objektivizira ženske likove. Ukratko, to je način na koji su žene prikazane u medijima – od filmova, preko serija, do reklama – isključivo kroz prizmu koja jača mušku perspektivu. Ženski likovi u tim prikazima često postoje samo kao “ukras”, dok su njihova osobnost i priča potisnute u drugi plan. Konkretno, žena u takvim ulogama obično ima dvije svrhe: biti erotski objekt za muške likove na ekranu i za mušku publiku koja ih gleda. I da, te dvije uloge se često preklapaju jer su muški gledatelji navikli poistovjetiti se s glavnim, obično muškim, protagonistima.

Od objekta do subjekta

Ako ste gledali Margot Robbie kao Naomi u filmu The Wolf of Wall Street (2013), točno ćete znati o čemu pričam. Njezina uloga bila je seksi dodatak glavnom junaku. Njezina osobnost? Nije relevantna – važno je samo kako ona izgleda.

The Wolf of Wall Street, Red Granite Pictures

U ovakvim filmovima, ženski likovi su tu da bi ih se gledalo: kamerom se obično stavlja fokus na jedan dio ženskog tijela. Tako ni misli, osjećaji i potrebe žene nisu važni niti (adekvatno) prikazani. Žena sama po sebi nije bitna, bitno je samo ono što ona predstavlja za muškarca.

S druge strane, Margot Robbie u filmu Barbie (2023) primjer je transformacije iz objekta u subjekt. Nakon uloge u filmu Barbie, javno mišljenje o Margot Robbie na društvenim mrežama drastično se mijenja. Ona više nije prikazana kao objekt požude. Neki muškarci počeli su je nazivati “prosječnom” (mid), implicirajući da je izgubila svoju privlačnost u trenutku kada je prestala ispunjavati muške fantazije.

Barbie, Warner Bros. Entertainment

Nažalost, nije bilo iznenađenje da su (vjerojatno isti) muškarci pisali uvredljive komentare o Margot Robbie kada su procurile slike na kojima se vidi da je trudna. U trenutku kad žena više ne ispunjava muške fantazije, ona postaje predmet osude. Ovaj začarani krug me tjera da se zamislim: žena u medijima je ili seks simbol ili potpuno ponižena. U oba slučaja, žena je dehumanizirana. Ni jedan od tih pristupa nije nužno bolji od drugog, oba su uvredljiva, degradirajuća i štetna za žene. Začarani krug muškog pogleda zahtijeva dekonstrukciju patrijarhalnih normi i stvaranje novih oblika u kojima žene nisu samo objekt požude, već subjekti sa vlastitim mislima, emocijama i autentičnim glasovima. Muški pogled nije samo stvar filmova ili medija — on oblikuje način na koji se žene doživljavaju u svakodnevnom životu, ali i način na koji žene doživljavaju same sebe.

Izgledam li dovoljno privlačno? Izgleda li moj profil dobro? Jesam li se dobro obrijala?

Zvuči li vam poznato? Vjerojatno, jer su ovo pitanja koja smo gotovo sigurno sve barem jednom postavile same sebi. Kada se distanciramo od svog tijela, kao da se promatramo s vanjske strane i vrednujemo sebe kroz to, to znači da smo internalizirale muški pogled. Ova vrsta samoobjektivizacije utječe na svaki aspekt naših života. Odrastajući u svijetu gdje su žene neprestano promatrane i ocjenjivane prema izgledu, sve više se učimo vrednovati sebe na temelju toga kako nas muškarci vide, čak i kad nema nikoga da nas promatra.

To su stalni i iscrpljujući pokušaji da se  društvenim standardima, u nadi da će tada biti lakše i udobnije. Ipak, ništa od toga ne donosi trajni mir, jer se standardi stalno mijenjaju, a novi pritisci postaju trendovi koji se ženama nameću — kroz medije, reklame, tretmane…

Što nas zapravo treba zanimati?

Dok javnost nestrpljivo čeka prve fotografije Margot Robbie nakon poroda, pitanje kako se zapravo osjeća Margot, ili bilo koja žena u postpartumu, gotovo nikada ne postavlja. Postporođajni period daleko je od onog holivudskog glamura. To je vrijeme fizičkih i emocionalnih promjena, kada se žene suočavaju s izazovima poput iscrpljenosti, hormonskih promjena, pa čak i ozbiljnijim stanjima poput postporođajne depresije. Prema istraživanjima, jedna od osam žena doživi postporođajnu depresiju, no rijetko o tome otvoreno govorimo.

Margot će možda imati podršku, privilegiju i pristup resursima koji će joj pomoći da se nosi sa svim tim izazovima, ali većina žena to neće imati. Većina žena suočava se s postporođajnim problemima bez pomoći stručnog tima, fleksibilnog rasporeda i financijskih olakšica.

Umjesto da komentiramo izgled i težinu, trebali bismo razgovarati o podršci koju majke dobivaju, o kvalitetnoj medicinskoj i psihološkoj pomoći, te o normalizaciji priče o stvarnim izazovima postpartuma. Suočene s pritiskom da budu savršene majke, žene se istovremeno oporavljaju od fizičkih i emocionalnih posljedica poroda. Tako društveni pritisci postaju još jedan teret koji žene moraju nositi. Imam dojam da bi iskrena priča o postporođajnom periodu bila barem jednako viralna kao i paparazzi  slike iz trudnoće. Ako ništa drugo, sigurno je potrebnija.