Mara Oláh Omara: romska umjetnica koja je svoj život pretvorila u platno

Sjedim na klupi u Washingtonu i gledam rijeku dok vjetar puše. Čekam vlak za New York. U dubini duše već jedva čekam vratiti se u Berlin jer se trenutno ne osjećam dobro u Americi zbog političke situacije. U zraku se osjeća neka napetost. Ta me je napetost podsjetila na sve one umjetnike koji su odustali od Amerike i u duhu svojevrsnog protesta odustali od ideje da uopće kroče na ovaj kontinent, a tako je bilo i s Omarom, umjetnicom koja je noć prije nego što je krenula u New York, zbog sna o mačkama i psima, koji su loš znak za putovanje, odlučila da ipak ne ode, ne samo tada, nego nikada. Čini mi se da je Omara i tad predosjetila tu napetost koja joj ne bi odgovarala.

Mara Oláh Omara (1945.–2020.), rođena u Monoru u Mađarskoj, romskog je podrijetla. Zvali su je ikonom, damom, umjetnicom, poslovnom ženom, mahalušom, a sve to je i živjela, performirala kroz svoj život. Znate kako kažu, u životu nikad ne znaš kad će ti Bog dati milijun, samo trebaš pronaći gdje ga ubrati. Mara ga je ubrala tako što je započela karijeru kao čistačica i bila ponosna na svoj zanat jer joj je omogućio samostalnost. Iako je završila samo osnovnu školu, njezina želja i volja za autonomijom bile su ogromne, jednako snažne i nepredvidive kao i njezino stakleno oko, a njezino slikarstvo nije samo dokaz otpornosti, već i otpor sustavu te eskapizam iz svakodnevnog života i svih uloga koje su joj nametnute, bijeg iz života žene, Romkinje, umjetnice, dame, majke.

Da bih saznala više o Omari, razgovarala sam s Peterom Benczeom, njezinim galeristom koji živi i radi u Budimpešti, a kojeg poznajem već godinama. Kad sam ga pitala što bi rekao o Omari nekome tko je ne poznaje, prvo što mi je poslao bila je fotografija na kojoj mu Omara gleda u dlan. Moja je prva reakcija bila: koliko je to nevažno za sve ono što Omara zapravo predstavlja. Bila sam gruba i brza u odgovoru i rekla da me on ne zanima, već samo ona. Možda sam čak i bila pregruba, ali u svijetu u kojem stereotipi o romskim ženama i dalje dominiraju, meni je važno da to znanje koje se konzumira u buržoaskim krugovima,  isprovociram. Da ga pomaknem.

Peter je razumio o čemu govorim i ispričao mi je predivnu priču o ženi, o umjetnici koja je svoj život pretvorila u platno. Omara nije završila akademiju. Imala je osam razreda osnovne škole i, kako mi je Peter rekao, završila je „”samo gramatiku, a sve ostalo je sama naučila”. Tada sam shvatila da je još više poštujem jer je u svačijem životu sve pitanje odluke, Mara je postala umjetnica zato što je sama odlučila da će, nakon što je bila čistačica i biznismenka, postati i poznata umjetnica, i to tek sa 43 godine, nakon što joj je majka umrla. Koristila je umjetnost kao terapiju, kao oruđe kojim je mogla boriti se protiv osuda drugih ljudi, ali i nositi se sa svojim životnim tragedijama kao što su rak ili odsustvo kćerke. Sve te lične traume postale su političke teme umjetnice narednih trideset godina. Iako svijet oko nje nije bio previše ljubazan niti otvoren za takve promjene, Omara je bila odlučna da ostvari svoje zamisli i prenese autentično iskustvo u umjetnost. Svoju umjetničku karijeru započinje početkom 90-ih, otvarajući galeriju u vlastitom stanu. Kako kaže Peter, bila je to prva romska galerija, a Omara je izlagala i prodavala svoje radove, kao i radove studenata i drugih ljudi koji su joj donosili svoje slike.

Jedan od prvih radova koje je Mara izložila bila je slika na kojoj ona i njezina sestra kleče na travi i traže stakleno oko. Meni je ta scena istovremeno smiješna i idilična jer potraga za tim okom je bolna stvarnost njezina života. Morala je na operaciju zbog raka, ali s tim staklenim okom dolazi i stalna potraga za vidljivošću. Za sobom. Za narodom kojem pripada. Ta neprestana potraga i nošenje umjetnog oka simbol su njezine otpornosti i sposobnosti da vidi dalje, jasnije i cjelovitije. Omara je imala nekoliko slikarskih faza u životu. Prva je bila plava faza, počela je slikati sve u plavoj boji kad je rodila kćerku, kojoj je ta boja bila najdraža. Naravno, prva asocijacija svima je Picasso, ali u Omarinom slučaju to je bila čista slučajnost. Kako mi je Peter rekao, Omara nije ni znala tko je Picasso, niti su je “zvijezde” povijesti umjetnosti previše zanimale. Još jedan nesvjestan čin otpora, pomislila sam.

U toj plavoj seriji Omara je počela bilježiti epizode iz svog života: majčinstvo, djetinjstvo, težak rad. Sve to prožeto nježnom, ali odlučnom plavom bojom. U tim djelima razvija vlastitu politiku reprezentacije, izlazi iz okvira figurativnog i počinje izravno ispisivati riječi na svoja platna. Poruke, zahtjevi, protesti, sve to upisano je preko kompozicija, kao da želi reći: moje slike nisu nijeme. Njezine riječi nisu bile skromne fusnote, bile su manifesti u kojima je koristila sve dostupne materijale: drvo, papir, platno… Inspirirana televizijom, plakatima i protestnim natpisima, njezina djela postaju scenariji za performanse, za pojavljivanje, za razotkrivanje.

Druga faza Omarinog rada su slike o holokaustu, o Auschwitzu. Na njima se obično nalaze natpisi na platnu i figure ljudi, žena, muškaraca, djece. Te slike imaju nešto očaravajuće. One su vrisak svih ljudi koje Omara slika, one su otpornost i otpor naroda kojem Omara pripada. Čak i kad ih ne vidite uživo, nego samo kao fotografije, dirnu vas jer izazivaju snažnu emociju, vraćaju nas u prošlost koja u sadašnjosti još uvijek boli. Zato je Omara tako posebna. Ona slika prošlost u sadašnjosti, kombinujući segmente stanja u kojima se nalazila. Njezine slike imaju nešto avangardno, naivno, a opet iskreno, snažno i vrlo glasno. One su poput svevidećeg, staklenog oka koje sintetizira vrijeme, poput podsvijesti u kojoj ne postoji prošlost, sadašnjost ni budućnost, već se sve događa upravo sada.

Postoji priča da je na prvom romskom bijenalu u Veneciji, kada je upoznala Soroša, skinula svoje stakleno oko da mu pokaže. U jednom trenutku joj je ispalo pa su ga zajedno tražili. Ta scena me je nasmijala i podsjetila na susret Nam June Paika i Georgea Busha, kada su mu spale hlače zbog kolica koja su mu pomagala da hoda. Protest. Slučajan ili performiran, protest kao otpor onima koji imaju moć i odlučuju koliko će novca biti za umjetnost, a koliko za vojsku.

Omara je bila sama u tom protestu. Njezin čitav život bio je performans protesta, a performans je jedan od najtežih medija jer je granica između stvarnosti i imaginacije vrlo tanka. Omara je dominirala svojim medijem, za nju šutnja nije bila jezik kojim govori.

I baš kao što sam rekla, postoji neka tenzija u zraku. U Omarinim slikama. U plavoj boji. U svijetu. I u staklenom oku. U vrisku. Omara vrišti i poručuje: “Dok rasisti u Szarvasgedeu ne žele dati ni čašu vode Omari (čak ni za novac!!!)  Moja cijev za vodu se zaledila. Omara, romska slikarka, prima posjete iz cijelog svijeta: New Yorka, Rumunjske, Beča, Balija, Chicaga, Pariza, Londona, Praga, Švicarske, Venecije, Nizozemske, Danske, Rima. – Volim vas sve!!!! što ste radoznali prema meni…”

Stigla sam u New York. Sinoć sam imala otvorenje izložbe u MOMI PS1 i cijelo vrijeme razmišljala bi li se Omari svidjelo ovdje izlagati. Ne mogu se oteti dojmu koliko je ljubavi, borbe i otpornosti u njezinim slikama, a koliko tenzije u američkoj umjetničkoj sceni, gdje većina uglavnom teži slavi i ne razumije ono što je Omara postigla svojim radom, dokaz da umjetnost može i treba biti mnogo više od puke slave. Ona je alat otpora, iscjeljenja i promjene.