Povodom velike regionalne turneje razgovarali smo s našim najpopularnijim pijanistom Maksimom Mrvicom

Iskreno? Nemam niti jedan Maksimov album u svojoj kolekciji, niti ga aktivno tražim na streaming servisima. Ali, priznajem, svaki, ali baš svaki put kad na televiziji naletim na snimku koncerta ili kad mi algoritam izbaci isječak njegove izvedbe na YouTubeu ili društvenim mrežama – ja ostanem. Posve hipnotizirana. Možda je bolja riječ – opčinjena.

Maksim Mrvica ima moć koja zaustavlja vrijeme. Jednako intenzivno drži pozornost minutu i pol, koliko traje i „Bumbarov let“ u hiperdinamičnom aranžmanu, ali i sat i pol, koliko traje cijeli koncert. I jedno i drugo jednako je „veliko“ i intenzivno. Ta minuta i pol nosi težinu cijelog koncerta koliko je intenzivan. Ne mogu ne postaviti si neizbježno pitanje: Kakav je to glazbenik, kakav je to umjetnik, kakva je to persona koja posjeduje takav magnetizam? Početkom studenoga kreće na turneju koja počinje u Zagrebu i završava u prosincu u Beogradu, a ja sam tim povodom dobila priliku zaviriti u enigmu zvanu Maksim Mrvica. Razgovorom smo odmotali slojeve od crossover zvijezde do klasičnog virtuoza u potrazi za savršenim akordom.

Njegova karijera, za mnoge, ima jasno definirano ishodište: crossover era i album „The Piano Player“. Logično, morala sam ga pitati o toj sjeni prošlosti, koja je ujedno i temelj njegove karijere. „Moj prvi album, „Piano Player“, i dalje je moj najuspješniji“, priča Maksim. „Prodan je u četiri milijuna primjeraka i njime sam obišao cijeli svijet. Taj iznenadan uspjeh preko noći prije 22 godine bio je nevjerojatan šok.“ Svjestan je da hitovi poput „Exodusa“ ili„Bumbarovog leta“ moraju biti dio gotovo svakog koncerta, ali to ne doživljava kao teret, već kao normalu u glazbenom svijetu, poput, primjerice, Madonninih vječnih hitova. No gdje je tu umjetnička sloboda? Maksim se prisjeća trenutka kad je najviše šokirao samog sebe (i svoje fanove): „Davnih dana, mislim na drugom albumu, dopustio sam si da s producentom, koji je radio i za Björk, uđem u studio i stvaram drukčije. Bio sam u fazi elektronske glazbe i napravili smo techno verziju Bachovog preludija, mijenjajući zvuk klavira u nešto poput električnog. Meni je to bilo genijalno, ali dobar dio mojih fanova to uopće nije shvatio.“ Bila je to jedna od najvećih sloboda koje si je dopustio.

Danas, crossover se ponovno profilirao. To više nije toliko „playsmash“ klasične kompozicije kroz filter elektro-popa. „Sada je obrnuto. Uzmem poznatu pop ili rock melodiju i „obučem“ ju u vrlo velik, simfonijski, orkestralni zvuk da bi u principu zvučala kao klasična kompozicija iako je njezina tema iz pop/rock svijeta“, objašnjava Maksim, ističući kako je klavir i dalje dominantan element, ali je produkcija postala „mekša“, a ritam organski, izveden „živim“ bubnjevima i instrumentima. I ne, ne osjeća se izdajnikom klasične umjetnosti. „Ovo je žanr koji mi je vrlo drag. Kada smo počinjali prije 22 godine, taj crossover tek se razvijao. Danas ima na tisuće crossover glazbenika s velikim karijerama. Sâm taj uspjeh pokazuje da je ljudima zanimljivo“, zaključuje.

O glazbeniku Maksimu Mrvici ispisani su mnogi tekstovi, intervjui, a i ovaj moj će im se pridružiti, no zanimalo me koliko su mu važni i drugi oblici kreativnosti, izražavanja. Njegov kreativan proces, kako kaže, hrane i druge umjetnosti. „Jako me zanima arhitektura. Puno sam proučavao i učio od najbolje prijateljice, koja je arhitektica. Osim toga, balet me fascinira – ta umjetnost pokreta tijela, ta nevjerojatna disciplina.“ Posebno ga se dojmio put baletana, koji je, kako kaže, dosta sličan onome klasičnog pijanista – zahtijeva toliki trud, rad i perfekcionizam. Stoga nije ni čudo da su njegovi omiljeni kompozitori Prokofjev i Stravinski ujedno i majstori pisanja za balet.

A radni dan (kada smo već kod discipline)? To je čista disciplina, daleko od kaotičnog naleta inspiracije u 03:00. „Kad se pripremam za turneje, čim se probudim, skuham kavu i sjednem za klavir. Koncentracija je ujutro najbolja. Navečer još malo vježbam, a odmaram se u prirodi, volim prošetati.“ No na sâm dan koncerta mora biti discipliniran „na drugu stranu“: ne smije vježbati, mora odmarati glavu i ruke. Plivanje u bazenu ključno mu je za opuštanje mišića ruku.

Publika ga je izvela iz teatara i koncertnih dvorana (gdje je volio intimu i bolju akustiku) u arene. „Atmosfera u areni, kad 13 000, 14 000 ljudi vrišti, to izgleda kao pop-rock koncert, energija je nevjerojatna“, priznaje Maksim, ali dodaje: „U isto vrijeme ostajem taj klasični glazbenik koji uživa u intimi koncertne dvorane.“ Nakon što je u posljednjih više od 20 godina više puta proputovao svijet, nastupao u najprestižnijim i najvećim dvoranama i arenama, nakon što je iskusio, usudila bih se napisati, (gotovo) sve, zanima me što je za njega luksuz danas. „Definitivno anonimnost, tišina i mir“, ispaljuje bez razmišljanja. „Zbog prirode svog posla, stalno sam okružen s ljudima – na aerodromima, kolodvorima, s tisućama ljudi. Kad sam slobodan, želim tišinu i mir.” Priroda je njegov glavni mehanizam regeneracije: „Kad imam slobodan dan, asistenti me samo puste u park ili u šumu. To me nevjerojatno opušta i čisti.“ Ideal odmora za njega je plovidba Jadranom tri mjeseca ljeti: daleko od ljudi, s prijateljima i obitelji, u toplim krajevima i na moru.

Ovdje sam morala pitati tko je i što radi Maksim kao privatna osoba. „Najveća sreća mog života je moja kći Leeloo.“ I kad se zatvore vrata, u privatnosti svojeg prostora, vadi svoje klasične repertoare i – svira. „Klavir nije moj posao, to je utkano u mene. Ja jednostavno ne mogu prestati svirati.“

Vjerojatno upravo zbog toga, zbog te nerazdvojivosti od onoga što je profesija i život samo po sebi, u nju se ulažu ne samo trud i vrijeme nego i duša jer granica između rada, poziva i privatnog svijeta gotovo da ni ne postoj, Maksim sebe doživljava ponajprije kao umjetnika. „Cijeli svoj život educiram se i u duši se osjećam kao klasični umjetnik. Ali jesam li i zabavljač? U teoriji jesam, zato što nastupam u areni i bitno mi je da se publika zabavi. No nisam verbalan zabavljač. Obraćam se publici možda tri ili četiri puta tijekom koncerta. Bolje se izražavam glazbom negoli riječima.“ A što bi većina pogrešno procijenila kod Maksimove rutine, posla, na prvi pogled? „Možda je najteži aspekt mog posla putovanje. Ljudi ne znaju koliko je to iscrpljujuće – u velikim zemljama, pogotovo u Aziji, putujemo svaki drugi dan 6 do 10 sati. Dan koncerta i sviranje mi je puno lakše nego samo putovanje.“

Mislim da ne postoji osoba koja uz Maksima ne veže asocijaciju na modu. Kod njega se ne radi samo o kostimu za scenu. „Eksperimentiranje s modom, kosom i tetovažama bilo je prisutno puno prije nego što sam krenuo u projekt crossovera. Možda je to čak i bio razlog zašto je izdavačka kuća bila zainteresirana. Kad su me upoznali, imao sam crnu kosu sa srebrnim pramenom preko glave – što zasigurno nije bio izgled klasičnog pijanista.“ Moda je sastavni dio scenskog nastupa, a ponekad ga i umara jer su mu u glavi note, ali voli je i uživa u njoj. Osim mode, mora imati i „guilty pleasures“, i da, iznenadio me svojom „normalnošću“, onome čemu većina nas pribjegava ne bismo li pobjegli u taj svijet ugode, neopterećenosti te, na kraju krajeva, i smijeha. „Obožavam seriju „Prijatelji“ (Friends), gledam je valjda 30 godina. To mi je „go to“ serija kad sam pod stresom, neka ta familijarnost s likovima opušta me.“ A drugi? Zasigurno ih ima još… „Vjerojatno neki junk food tipa pizze i hamburgera, koje ne jedem često jer se zdravo hranim. Ali kad si baš želim priuštiti – priuštim si.“

Nakon glazbenoga genija, osobe koja hipnotizira mase, koja uživa u umjetnostima, ali koja je isto tako, poput svih nas smrtnika, satkana i od uživanja u malim stvarima, zanimalo me koja je njegova ultimativna životna ambicija. Bio je brz na odgovoru, kao da je jedva čekao podijeliti ga: „Želim do kraja života i još jako dugo moći raditi ovo što radim. Profesija pijanista inače je dugovječna. Vidim sebe i dalje kako sviram po svijetu. Ideja da prestanem svirati klavir, to za mene ne postoji.“ I kad bih, poput zlatne ribice, imala moć realizirati neku njegovu životnu želju, kad bih mu dala 24 sata s bilo kojim preminulim ili živućim umjetnikom, bio bi to klasični pijanist Arthur Rubinstein. „Ne samo da mi se sviđao kao glazbenik, nego mi se sviđao i njegov joie de vivre – pogled na život i način na koji je balansirao uspješnu karijeru i znao živjeti. Pitao bih ga – kako to radiš?“