"Familjeformeln", knjiga je dr. Caroline Uggle koja je osvojila Švedsku. U njoj Caroline razbija mnoge mitove o roditeljstvu, menopauzi, i što je zapravo danas moderna obitelj. Dobila sam priliku razgovarati s njome, a čega smo se sve dotakle u gotovo dva sata našeg razgovora, čitajte u nastavku
Nives Bokor6 junija, 2024
Prije nego sam rodila, jedan od stereotipa s kojim sam povezivala majčinstvo bio je vječni umor te stroga i tradicionalna podjela uloga u vezama. Da, čak i onih koji su dotad bili epitomi modernih odnosa; gdje su budući očevi mahali s idejom jednomjesečnog očinskog dostupa slavodobitnošću najvećih feminističkih boraca. Formirani suprotstavljeni tabori žena koje se žale na partnerove treninge tijekom tjedna i muškaraca koji se žale na nepostojanje intime sa svojim partnericama. Nepomirljive, a toliko generičke razlike koje su se dotad skrivale ispod površine, pod utjecajem dolaska trećeg člana bespovratno eruptiraju, dodajući jezivom brzinom postotke u statistiku razvoda koja zaboli svakog romantika jane austenovskih ideala poput mene. Djeca su mnogima postale sinonim za uteg vezi i životu, ne nešto što će postojeći život obogatiti.
Osjećala sam i prije trudnoće to fantomsko breme odgovornosti koje dolazi s djetetom. Osjećaj da je svaka pelena, svaki obrok, svaki zagrljaj, svaki poljubac, svaka odluka i svaka sekunda tog djetetovog života apsolutno i samo moja odgovornost kao žene. Ja sam ta zbog koje bi mogao završiti na kožnom kauču 20 godina kasnije, povezujući korijene svog straha od vezivanja s time da sam ga odlučila staviti u BabyBjorn, umjesto sklupčala u maramu ispod svog srca poput kakve Amazonke.
Fast-forward, majka sam sedmomjesečne djevojčice. Ništa se nije promijenilo. I dalje povezujem majčinstvo s istim stvarima, samo imam faktor dječjeg osmijeha u jednažbi, te ogromne sile koja gura iz dana u dan. Ili noć, kako je kome zvečka pala. No ono što imam uz to, a što bih voljela da ima sreću sa mnom dijeliti više mojih sugrađanki, jest podršku i pomoć cijele obitelji, zbog koje sam mogla vrlo brzo krenuti raditi posao kojeg volim. Majčinstvo više nije izgledalo kao nešto što će progutati cijeli moj identitet i životnu zabavu. I dalje sam ista ja, samo s podočnjacima koje se ne bi posramio niti Fester Addams.
Negdje u isto vrijeme kad me obasjala ta prosvjetiteljska misao da je majčinstvo lakše kad možemo bez straha za djetetov život obaviti osnove jutarnje higijene, naletjela sam na knjigu dr. Caroline Uggla Familjeformeln. Ili mom slobodnom prijevodu, “Obiteljska formula”, koja se bavi upravo s time. U Švedskoj je postala vrlo brzo hit, razbijajući mnoge mitove o roditeljstvu, menopauzi, i što je zapravo danas moderna obitelj.
U dobrodošloj suprotnosti s današnjim TikTok i Instagram stručnjacima roditeljstva koji “diplomu” dobe s prvim djetetom, dr. Uggla sva svoja saznanja bazira na opsežnim znanstvenim radovima kojima je okružena cijelu svoju karijeru kao antropologinja. Njezina znatiželja za miks biologije i kulture potječe još iz tinejdžerskih dana, da bi svoju ljubav prema antropologija materijalizirala u diplomu na Sveučilištu u Durhamu, te kasnije okrunila doktoratom u Londonu. Danas je knjigu izdala kao profesorica na Sveučilištu u Stockholmu i bacila svjetlo na mnoge mitove koji nas guše svojom težinom.
“Provela sam deset godina u Velikoj Britaniji prije nego što sam se vratila u Stockholm i rodila svoje prvo dijete. Ta tranzicija u roditeljstvo bila je za mene poput buđenja. Počela sam razmišljati o tome što znači biti roditelj i kako je to izgledalo u različitim kulturama, posebice kod lovačko-sakupljačkih zajednica diljem svijeta. Primijetila sam da često uspoređujemo svoje roditeljstvo s onim naših roditelja ili s načinom na koji se djeca odgajala u pedesetima ili prije dvjesto godina, a povijest roditeljstva nije počela čak niti u 1800-ima”, objašnjava mi Caroline svoje porive na početku našeg razgovora.
Kroz svoje akademske radove često je naglašavala koliko je ljudskoj djeci potrebno energije, pažnje, skrbi i pomoći tijekom desetljeća prije nego što postanu samostalna, otprilike oko dvadesete godine života. “U lovačko-sakupljačkim društvima, to je također bilo vrijeme kada mladi postaju sposobni sami prikupljati hranu i brinuti se za sebe” kaže mi Caroline. “Antropolozi su dugo mislili da je roditeljstvo moguće zahvaljujući braku, da muškarci i žene samostalno surađuju u odgoju djece. No majke nisu bile same sa svojim bebama, kao što je slučaj kod većine drugih sisavaca. Najnoviji znanstveni uvidi govore nam da nisu obitelji opstajale zbog te uske zajednice, već jer su ljudi (bili) kooperativni odgajatelji.” Drugim riječima, doslovno je (bilo) potrebno selo da odgoji dijete, i ne, nije sve spalo na majku.
Dr. Uggla mi kaže kako joj je ta nova perspektiva bila od velike pomoći kad je postala roditelj. Tako i meni. I prije nego sam postala majka, gledala sam žene u svojoj okolini kako se grizu jer u istom danu nisu stigle održati dijete, sebe i kuću blistavima, pokušavajući to sve ugurati u 24 h, istovremeno, imajući samo dvije ruke. Evolucija je očito namijenila neki drugi način, osim onog da metamorfiramo u Kali nakon poroda. “Kao antropologinja, razumjela sam koliko su ljudska djeca zahtjevna i koliko je ekstremna njihova skrb. Svako ljudsko dijete treba od nas do 13 milijuna potrošenih kalorija prije nego što postane samostalno. Ovo je osnovna ‘obiteljska formula’ koju objašnjavam u svojoj knjizi, a koja pokazuje da postoje različita rješenja za roditeljstvo. Tradicionalni mit da muškarci donose hranu kući za svoje žene i djecu nije način na koji su obitelji funkcionirale. Ali utječe na način na koji danas percipiramo roditeljstvo i obitelj.”
Naša regija je posebno podložna istom. Primjerice, nemali broj žena je stavio svoj život i karijere na pauzu kako bi odgojile djecu jer bez obzira na početne planove i dogovore većinu toga spadne na njih. Pa makar i samo zbog “više zarađujem” argumenta, što je gotovo uvijek i istina u našoj regiji. Ako je to nečiji izbor koji osjećaju, sjajno, ali mnoge žene našle su se u situaciji gdje im je zatražiti pomoć bilo jednako poražavajuće kao da su je poslali na glavni trg s grimiznim N(emajka) na haljini.
Kako bismo shvatili da je grižnja savjesti koju često osjećaju majke, potpuno i apsolutno neutemeljena, važno je razumjeti da je razdoblje u kojem živimo samo kratak trenutak u povijesti čovječanstva. “U svojoj knjizi, pristupila sam temi roditeljstva iz nordijske perspektive, gdje su vrtići, dugi roditeljski dopusti i institucionalna podrška norme. No, unatoč ovim prednostima, mnogi roditelji i dalje osjećaju preopterećenost, tugu i usamljenost, pa čak i depresiju. Kako je to moguće kada imamo toliko institucionalne podrške? Nemamo osobne pomoći, nekoga tko može držati vaše dijete kad je potrebno” kaže mi dr. Uggla, te s dužom pauzom koja naglašava važnost rečenica koje slijede, ukazuje koliko je važno vratiti se na same početke. “Anatomski moderni ljudi hodaju zemljom već oko 200.000 godina. Zbog naših velikih mozgova, ljudske bebe se rađaju rano, jer bi inače glava bila prevelika za porod. Takve bebe su potpuno bespomoćne i potrebna im je ogromna količina pažnje i podrške. U usporedbi s čimpanzama, čije bebe također dolaze na svijet relativno rano, ljudske bebe zahtijevaju mnogo više skrbi. Čimpanze prestaju sisati s pet godina i tada postaju relativno samostalne. Međutim, ljudskoj djeci treba mnogo više vremena da postanu neovisna, često i do dvadeset godina. Zbog toga smo evoluirali kao kooperativni odgajatelji. To znači da su ljudi uvijek trebali dodatne pojedince izvan roditelja da pomažu u odgoju djece. Dijeljenje resursa i odgovornosti bio je način preživljavanja u lovačko-sakupljačkim društvima. Ako bi jedan član zajednice bio ozlijeđen ili bolestan, drugi bi preuzeli brigu o njegovoj djeci.” Razmišljam koliko je život u takvim društvima bio rizičan; ako bismo donijeli hranu samo za sebe i svoju djecu, riskirali bismo da ostati bez pomoći kada se razbolimo ili ozlijedimo u tom surovom svijetu bez Wolta. Dijeljenje hrane i odgovornosti osiguralo je da, kada nismo u mogućnosti brinuti se za sebe, dobivamo pomoć od drugih.
“U tim zajednicama, dvogodišnjaci bi prestajali sisati, ali bi i dalje bili hranjeni i zbrinuti od strane drugih članova zajednice. Na taj način, djeca bi razvijala emocionalne veze s više odraslih osoba, što je možda i razlog zašto smo tako dobri u izražavanju emocija i povezivanju s drugima” poentira Caroline. ”Napravljena je studija plemena u Africi gdje se za četveromjesečno dijete u prosjeku brine oko 14 ljudi, te da ga u jednom satu zna držati do osmero ljudi, što je daleko od ideje iz 50-ih da je majka jedina konstanta djetetova života i da je prirodno da je povezano samo s njome.”
Pogledajmo samo neke od najvećih mitova o roditeljstvu i obitelji koje mi je izdvojila
U lovačko-sakupljačkim društvima, djeca provode oko 50 % vremena s majkom, a ostatak s drugim osobama. Djeca iz tih društava su često prenošena s jedne osobe na drugu, što pokazuje da je zajednička briga o djeci duboko ukorijenjena u našoj evoluciji.
Povijesno gledano, ljudi su živjeli u većim zajednicama gdje su svi međusobno surađivali. Nuklearna obitelj je relativno nova pojava u ljudskoj povijesti. U muzejima često vidimo praobitelji prikazane kao otac u lovu, majka s djecom, no nije bilo uvijek baš tako, živjeli smo u zajednicama, a majke su skupljale hranu za svoju djecu i često bile s muškarcima u potrazi za hranom, i na taj način ravnopravno radile.
I u povijesti su žene rađale u raznim fazama života, nije to bilo samo do dvadesetih godina. Čak i u nešto bližoj povijesti, 19. stoljeću, mnogi parovi u Švedskoj čekali su do gotovo tridesete godine da bi imali djecu, jer su morali naslijediti obiteljska imanja i steći resurse.
U lovačko-sakupljačkim društvima, razvod je uobičajen. Kada partner nije bio pouzdan ili nije pružao potrebnu podršku, veza bi se često raskinula.
Evolucijska teorija sugerira da su žene u menopauzi prestajale rađati kako bi pomogle svojim kćerima u odgoju unuka, povećavajući time šanse za preživljavanje i uspjeh obitelji.
Završavamo razgovor s mišlju koliko razumijevanje ovih mitova i stvarnih povijesnih konteksta može pomoći u shvaćanju što znači biti roditelj te se oglušiti na kakofoniju današnjih očekivanja. Spoznaja o kooperativnom odgoju i razumijevanje koliko je roditeljstvo kompleksno i raznoliko može samo omogućiti bolje uživanje u majčinstvu. S tom širom perspektivom, možda bismo bile sposobnije pitati i prihvatiti pomoć drugih bez osjećaja krivnje.
S obzirom na još uvijek snažne tradicionalne podjele u našoj regiji, a gdje se i dalje majka zakida, što interno neodavanjem priznanja samoj sebi, što na karijernom polju, podsjećam na rečenicu s početka – “potrebno je selo da odgoji dijete.” Vi drage majke, često ste to cijelo selo u jednom. I salute you.
—
Knjiga je trenutno dostupna samo na švedskom, ali kada će biti dostupna na engleskom, prvo ćete saznati ovdje.
