Posjetila sam novi koncept privatnih večera u jednom zagrebačkom stanu, i baš mi je to trebalo za ponedjeljak

Volim priliku da se jedan običan magloviti početak tjedna pretvori u neobičan, odnosno da završi spontanom, neplaniranom večerom, u zagrebačkom kvartu pored šume. Stoga poziv da se pridružim jednom ženskom druženju tog ponedjeljka, nisam odbila.

Milena Marković mi je otvorila vrata, širokog osmijeha, tamnih smeđih toplih očiju, kao da se već poznajemo, ali zapravo smo se tek rukovale. Brzo mi je pokazala svoju duhovitu stranu, što je kod mene najbrži put do zaključka da mi je netko iznimno simpatičan. Provela me stanom, ugodnim za život, ali ona ga je odlučila pretvoriti u mjesto za susrete, za večere, za druženja, onih koji se poznaju, i onih koji će se tek upoznati. Stan je dovoljno velik da u njega smjestite desetak ljudi (ali ne puno više) za okruglim centralnim stolom, kuhinja je odmah tu i u njoj različiti chefovi pripremaju večere za vas, a tu je i jedna soba, nazvala sam je sobom za čaj, ispunjena starim servisima u vitrinama.

Smijemo se Milena i ja, prisjećajući se tih drevnih navika kada se svečano posuđe iz vitrina vadilo samo za krstitke, slave, posebne prilike. “Život je prekratak za čekanje, uvijek je dobra prilika za kristalne čaše i bakine skupe tanjure”, izgovaram misao naglas dok Milena odobrava dodajući: “Cilj je bio povezati tipičan balkanski dom u kojem je većina nas odrastala, onaj u kojem je kredenac s porculanom za ‘posebne prilike’, i tako unijeti toplinu u percepciju suvremenog doma danas. Naše večere poslužujemo iz antiknog restauriranog posuđa s potpisom cura iz Remake brenda, iz Beograda”, što mi je dok sam ju slušala kako mi objašnjava svoju viziju, bio još jedan pokazatelj da je ovdje sve u detaljima.

Ova zagrebačka priča je svježa i nosi ime Maison Mile, koncept je to koji je tek u povoju, “i traži svoje mjesto pod suncem”, govori Milena dodajući kako je primarni sentiment za pokretanje ovakvog intimnijeg gastro druženja došao iz povezanosti s njezinim rodnim Beogradom (“centar svijeta kako volim reći u šali”) i jednim Miletom. “Mile je moj najdraži djed, koji je, nažalost, preminuo prije mog odlaska iz Beograda, prije 10 godina. U ovom konceptu nalazi se sve što je on volio; Mile je zabavan gospodin, Mile voli fino pojesti, a voli i dobru kapljicu s dragim ljudima. Mile voli svoj dom, knjige, glazbu, modu – mogu poslati i staru fotografiju kao dokaz (smijeh). Mile voli ljude, život i, naravno, disco”, duhovita je bila Milena koja je u Zagreb iz Ljubljane preselila prije četiri godine, nakon što je dugo godina provela na Malti. Pokušavam se sjetiti imamo li mi nešto već slično u Zagrebu, i osim nekih neredovitih okupljanja, ili spontanih druženja gdje bih završila kod prijatelja od prijatelja na večeri, nisam se mogla sjetiti primjera.

“U Beogradu je općenito koncept restorana smještenih u stanovima vrlo zastupljen, od nekadašnjeg Iris Balkan Cuisine Saše Puškara, koji je postavio standarde kvalitete hrane i vina u ‘stanu’, do Salona 5. Također, guerilla dining tamo nije stran, ali ne kao održivi koncept, već sezonski ili po potrebi. Da ne bude zabune, Mile nije restoran, niti to želimo biti – Mile je dom, gdje se okuplja ekipa koja je primarno došla družiti se, bez posebne agende, i uživati u kvalitetnoj hrani i piću, po principu malog social kluba.”

Pitam je i s kime se sve povezala kako bi oživjela svoju ideju, pri čemu sam već imala informaciju kako prostora za kompromise po pitanju hrane i serviranja, nije bilo. “Kako nije tajna da smo ovdje gastronomski entuzijasti, bili smo slobodni pozvati chefove i ugostitelje koje osobno poznajemo kako bismo testirali koncept, ali i zamolili za pomoć. Ivana Bekavac i Marin Petranović iz Studija 201 s nama su od samog početka. Uz njih, imali smo veliku podršku Nikole Nikolića iz kultnog beogradskog mjesta Pretop, sushi majstora Mladena Križanovića, kao i mladog sommeliera Filipa Živkovića.” Dok je to izgovarala, Filip mi je točio već drugu čašu različitog vina, izvrsnog, meni nepoznatog, ali zato su mi uši (i nepce) bili kao sateliti dok mi je stručno objašnjavao pozadinu, berbu, porijeklo, i ono najvažnije, jer sam pitala, gdje ga mogu kupiti s obzirom na to da me njegov odabir oduševio. “Mile je moje igralište, to je prostor gdje se mogu igrati s vinima i uz vrhunsku hranu koristiti manje poznate etikete u kojima ja uživam te ih približiti gostima.” Odgovarajući na moje pitanje što me tek čeka kod wine pairinga te večeri, Filip je nastavio: “Volim malo izlaziti iz okvira, probati neke neuobičajene stvari, svi znaju da šampanjac i kamenice idu odlično zajedno, ali ako na primjer damo priliku, vidjet ćemo i da purica s mlincima daje vrhunski pairing s kompleksnim pjenušcem. Vina za uživanje i igru, tako im ovdje i pristupamo.” (Ja sam iz ove igre izašla s lijepim popisom što donijeti prijateljima na božićni ručak).

Istovremeno, jedan od naših najboljih sushi majstora, Mladen Križanović, u tom je trenutku pripremao već prve zalogaje režući preciznošću i elegancijom japanskih mentora ribu za nagiri i sashimi. Pitala sam ga da mi pobliže objasni što me čeka. “Pristup ovakvim večerama uglavnom ide u dva smjera. Jedan je kada naručitelj ima viziju što bi želio, pa se onda usklađujemo; ili, ako imam slobodu odluke, tada volim improvizirati.”

U našem slučaju te večeri bio je freestyle, a Mladen je dodao da jelovnik uglavnom osmišljava za vrijeme nabavke, što mu po pitanju azijske hrane kod nas “zadaje najviše muke jer se mora razletjeti na tri različite adrese”. Jelovnik se služio u pet sljedova; Nigiri od gofa odležanog u kombu algama i sakeu, Wonton dumplings od kozica u bistroj juhi napravljenoj od glava i ljuski istih kozica, Sashimi od lososa u ponzu umaku, s miješanim algama i mariniranim shiitake gljivama, „Rezanci“ od tune obogaćeni dresingom od sezamova ulja, tostiranog češnjaka i miso paste, Ražnjić od hame glaziran slatkom sojom, s dehidriranim žumanjkom i mariniranim krastavcem. Ono što sam razumjela i što nisam, samo od sebe se prevelo u jedan izniman gastro doživljaj kojem obožavam dopustiti da me iznenaditi. Cijela je priča završila famoznom tortom i tiramisuom Ivane Čuljak iz Neka jedu kolače, koja je također suradnica Maison Mile.

Raspitala sam se o tome što se već dogodilo i što će se tek događati u Maison Mile. “Bilo da su u pitanju zatvorene grupe ili druženja koja sami organiziramo, vodimo se željama ekipe i vlastitim ‘fiks’ idejama, od bureka i pjenušaca do večera s deset vrsta kruha i domaćim maslacem (jer se to, nažalost, ne može jesti cijelu večer u restoranima, ali kod Mileta – može). Cilj nam je podići razinu druženja uz diskretnu edukaciju o hrani, vinima i namirnicama, i sve to u toplini doma. Svako okupljanje je drugačije; ekipa, jelovnik, vina, glazba, postavka stola – jer ne želimo ponavljati isti pristup, nego stvarati autentično iskustvo”, objasnila mi je Milena.

Da vam budem iskrena, te je večeri zapravo Ivana privatno okupila svoje društvo, drage prijateljice, sve redom zanimljive uspješne žene, od kojih sam neke znala iz viđenja iz grada, a neke sam tek upoznala. Dok su one slavile prijateljstvo, ja sam slavila činjenicu da sam dio jednog iznimno ugodnog druženja, i potvrdu da u Zagrebu uvijek postoji nešto novo što možete otkriti, i zanimljivi ljudi koje možete upoznati. Činjenica je i kako Milena dolazi iz područja HR-a pa sam nekako potiho primijetila da joj jako dobro ide s ljudima. Potvrdila mi je i da je to svoje radno iskustvo primijenila i ovdje. “Istinska potreba za izgradnjom odnosa s ljudima, razumijevanje potreba pojedinaca, stvaranje prilika i njihovo usklađivanje s postojećim potencijalom i dalje su tu, ali u drugačijoj formi, s jednim ciljem: stvaranjem iskustava koja su, zapravo, jedina prava mjerna jedinica života.”

Na ovo zadnje, samo sam visoko podigla čašu (onog finog vina koje nam je Filip servirao uz tunu) i rekla: Cheers to Life! I vama uskoro želim jedan ovakav ponedjeljak koji će vas podsjetiti koliko se dobro prepustiti hedonizmu.

Fotografije: Jakov Vilović