Razgovarali smo s Lucy Cooke, autoricom koja razbija mitove i stereotipe što znači biti žen(k)om

Duboko sam uvjerena da ne postoji žena na Zemlji koja nije barem jednom doživjela projekciju nekog stereotipa o ženama. No stereotipi su tu da se ruše. Na žalost sam to osjetila na svojoj koži, i to više puta; u društvu, u zezanciji, u proširenoj obitelji, i na poslu. Da mi je imati euro za svako sjećanje kada se očekivalo da žena na sastanku tvrtke skuha kavu, bila bih imućna. A da ga imam za svaku potisnutu memoriju, pretpostavljam da ne bih morala raditi u životu, barem ne za novac, egzistenciju.

Bitch

Prije nekih dvije godine sam u jednom britanskom mediju pročitala osvrt knjige Bitch i odmah me je zaintrigirala. Autorica članka je dinamično secirala knjigu i navodila usporedbe zaključaka i Darwinovih znanstvenih teza s onima Lucy Cooke. Znanstvenica Lucy Cooke je, naime, napisala knjigu koje je strastven, duhovit i revolucionaran pogled na carice životinjskog carstva. Cooke u svojoj knjizi objašnjava što znači biti žen(k)a. Žen(k)e iz Bitch iznevjeravaju uobičajena očekivanja o tijelima, mozgovima, biologiji i ponašanju. Bilo da Cook istražuje ženske parove albatrosa koji zajedno podižu mlade, ubilačke majke merkata ili ženke madagaskarskih lemura koje fizički i društveno dominiraju svojim mužjacima, Lucy Cooke vodi nas kroz novu evolucijsku biologiju, onu u kojoj ženke mogu biti dinamične i zanimljive poput bilo kojeg mužjaka. Bitch je apsolutno fascinantna knjiga koja ruši stereotipe i mitove o ženkama i ženama. Ovo je knjiga koja donosi revolucionarna otkrića, koja se iz životinjskog svijeta preslikavaju na onaj ljudski.

U tih nekoliko rečenica osvrta knjige sam se odmah prepoznala, zapravo prepoznala sam većinu žena iz svog života, koliko god one međusobno bile različite. S čitanjem knjige mogu samo zaključiti da je Lucy Cooke uspjela u jednoj drugačijoj generalizaciji; onoj gdje prepoznaje krivi stereotip zajednički ženskom rodu, i to svih vrsta, te ga jednim potezom – empirijskim, znanstvenim pristupom – ruši. Lucy Cooke, Bitch – zapisano na popisu knjiga za čitanje. Trebalo je proći nešto preko dvije godine (toliko knjiga, a toliko malo vremena!) dok me urednica nije iznenadila sa sjajnom viješću da sam dobila priliku razgovarati s autoricom! Knjigu sam pročitala u dva dana i to samo zato jer je bio radni tjedan i nisam cijeli dan mogla posvetiti knjizi, morala sam se zaustaviti jer neprospavana noć posred tjedna, a taman prije odlaska na godišnji odmor, nije najbolja odluka.

Photo: Znanje

Na samom početku intervjua prepoznajemo se međusobno kao dvije žene koje su rano u životu doživjele razočaranje, kao osobe ženskog spola. Prisjetila se predavanja gdje se naglašavala ta razlika između ženki i mužjaka; mužjaci su dominantni, kompetitivni, promiskuitetni, žene su submisivne, monogamne, majke. A to ne može biti dalje od istine, u ljudskom i životinjskom svijetu. Jeste li znali da ženke krtice kopaju jače, spretnije i brže zahvaljujući tome što imaju – testise? Ja nisam. No informacija koju je Lucy podijelila sa mnom u razgovoru (a navodi i u knjizi) imala je smisla i rušila je sve stereotipe. Na primjer, krtice moraju snažno, jako rovati kako bi preživjele pod zemljom, a to im omogućuju jajnici koji su većina testikularno tkivo, koje ne proizvodi spermu, no proizvodi testosteron, hormon zaslužan za tu njihovu sposobnost. Ludo, zar ne?! I izuzetno zanimljivo. Lucy je tijekom fakultetskog obrazovanja za zoologinju učila o binarnoj podjeli spola; tijela, mozgova, ponašanja, svega… I tako je došla na ideju da napiše knjigu. – Niz događaja mi je ukazao da su žene pogrešno kategorizirane u znanosti, postojala je opsesivna potreba „spremanja“ stvari u binarne kategorije. – Lucy je odlučila to ispraviti, i uspjela je. Sa svojim znanstvenim otkrićima i potvrdama pokrenula je revoluciju u znanosti. Uopće nije važno radi li se o pticama, ljudima, slonovima, psima, sve ih je imala na umu kada je počela pisati knjigu. – Nisam znala da je (ženska) priča toliko velika, da će revolucija biti masivna. Počela sam istraživati priče za koje sam znala da su krivo predstavljene i stvari su se „prelile“. Cijela stvar je postajala sve veća i veća i tada sam se zabrinula da sam – u pravu. Zašto to nitko prije nije adresirao? – pitala se Lucy, u knjizi, i na glas, tijekom razgovora. Mislim da se s vremena na vrijeme i dalje pita. Patrijarhat i patrijarhalno shvaćanje svijeta uvelike su kumovali tom shvaćanju. Definiralo je način na koji čovjek razumije prirodu.

Naravno, postoje vrste koje se patrijarhalno ponašaju, na primjer majmuni babuni. Njihovi mužjaci su dominantni, stvaraju hareme ženki, ženke su submisivne, nisu kompetitivne, mužjaci imaju svu moć nad njima. I kao sve u životu, čak i u takvim zajednicama nije sve onako kako mislimo da jest. Mi gledamo životinjsko carstvo kroz patrijarhalnu prizmu, tako su nas oduvijek učili. – ističe Lucy i nastavlja – U životinjskom svijetu je samo jedna stvar konstanta, a to je raznolikost. Postoji nevjerojatna raznolikost načina postojanja, i ta raznolikost je pokretačka snaga napretka. Da je sve stalno isto, stalo bi. Ne bi bilo razvoja, napretka. – Ovih par rečenica otvara oči. Em su znanstvene, em su toliko očite i neizbježne su. U knjizi Cooke nudi mnoštvo primjera, od kanibalskih pauka do riba grebenskih vrsta koje mijenjaju spol, kako bi razbila brojne zablude o binarnim spolnim ulogama, od kojih se velika većina povezuje s velikim bardom znanosti, Charlesom Darwinom. Prema darvinističkoj dogmi, mužjaci se bore jedni protiv drugih za posjedovanje ženki, taktiziraju i ponašaju se promiskuitetno, vođeni biološkim imperativom da šire svoje (obilno) sjeme. Ženke su monogamne i pasivne; strpljivo čekaju da njihova velika, energetski bogata jaja budu oplođena spermom, a zatim nesebično daju sve od sebe za svoje potomstvo. Darwin je bio genijalac i mislim da se sada okreće u grobu. – Spomenula ga je sekundu prije nego sam izgovorila njegovo ime. Osjećala sam se loše što sam ukazala na tako strašnu pogrešku, jer je taj znanstvenik, taj čovjek bio iznimno pedantan. Nije objavio „Porijeklo vrsta“ cijelih jedanaest godina! Jedanaest godina je proučavao školjke jer je htio sve ispravno navesti, jako se bojao da se njegov rad neće prihvatiti, da ga se neće prihvatiti kao stručnjaka. Htio je biti u sve apsolutno siguran. I bio je siguran i u pravu u mnogim stvarima, ali je bio u krivu o žen(k)ama. I tu je učinio mnogo štete, nenamjerno, nesvjesno. Obje smo zaključile da je Darwin iz nekog drugog vremena idamu se to ne može zamjeriti.

To je ono što Lucy smatra moćnom porukom: ako netko toliko briljantan, pedantan i oprezan poput Darwina može biti zatečen kulturnom pristranošću, onda svi moramo shvatiti da gledamo svijet kroz jedan specifičan par naočala koje su jedinstvene upravo za nas i da se oko nas događa više toga nego što razumijemo ili mislimo da razumijemo. – Najviše me je iznenadilo otkrivanje vlastite pristranosti! Bila sam uvjerena da se radi o lineranom, urednom, očekivanom i predvidljivom procesu, no radi se o kaosu. Otkrila sam da razlozi zbog kojih imamo ovoliku raznolikost zapravo geni koje stvaraju mužjaci ili ženke, a ima ih šezdeset, i da su to isti geni koji stvaraju testise ili jajnike. Oni jednostavno imaju svoj ritam, svoju melodiju i to me u potpunosti fasciniralo i rekalibriralo. Šok je bio toliko velik da je Lucy morala čak tri puta nazvati znanstvenicu koja joj je to otkrila. Krtica je primjer tog kaosa. Jedna česta životinja, stanovnik svakog kontinenta, a koja živi posve fascinantan život. Cijeli proces stvaranja mužjaka ili ženke je kaotičan i istovremeno se radi o finom podešavanju gena.

Photo: Lucy Cooke

Nisam mogla u tom trenutku ne prisjetiti se Olimpijskih igara i cijele fame koja se stvorila oko boksačice Imane Khelif što potvrđuje njezinu tezu koja se provlači kroz knjigu. Kada se pogleda životinjski carstvo, shvatimo smisao raznolikosti i da niti jedna varijacija nije nenormalna. Sve je to normalno; i Imane, i krtica, i hijena s golemim klitorisom koji izgleda kao penis. Sve su to normalne varijacije. Postoje ljudi, pojedinci koji se nalaze između binarnih kategorija i to je sasvim u redu, to je normalno. To je veličanstveno. – ističe Lucy. Gdje nastaje problem i kako ga riješiti? Postoji sustav koji se ne uklapa u dvije jedinstvene kutije, ali mi trebamo da se uklopi. Problem je u tome što je spol kompliciran. Spol, rod, seksualnost, sve je to veliki spektar s puno manifestacija. Na žalost je kultura dugo vremena govorila da je spol binaran i sada se nalazimo u ovom problemu, dok pokušavamo shvatiti kako dalje. Stvarno mi je žao sportaš(ic)a koji su promatrani kao eksperimentalni uzorci i prisiljeni otkrivati stvari o sebi koje su stvarno privatne, a onda prolaze kroz ogromne debate o tome. Suosjećam s njima maksimalno.

Seksualnost je tema koja, vjerujem, ne zaobilazi svakoga i intrigira. Zanimalo me kako percepcija društva o ženskom seksualnom iskustvu prelazi iz životinjskog u ljudski svijet, i obratno. Sama često u takvim razgovorima spominjem zapravo jedino što provjereno znam, a to je da se delfini pare i radi seksualnog zadovoljstva, ne samo radi reprodukcije. Mnogi mi ne vjeruju kada to spomenem, a radi se o visoko obrazovanim ljudima, ljudi koji su znatiželjni, koje zanima svijet oko njih, koji se ne boje drugačijega i novoga. Snažna je ta patrijarhalna ideja da se seksualnost mora kontrolirati, i da žene nisu seksualne, da imaju spolne odnose samo kako bi začele djecu. U tome je problem. Ta ideja je toliko viktorijanska da je smiješna. Razmisli samo; seks je stvaranje veza s drugom osobom, stvaranje snažnih veza, naglašavam. U cijelom životinjskom carstvu promatramo toliko seksa, koji uopće nije usmjeren na začeće. Seks koji nikada neće rezultirati potomstvom. Bilo da se radi o seksu izmežu ženke i mužjaka, mužjaka i mužjaka ili ženke i ženke. Svi to rade! Znaš li zašto? Odgovor je jednostavan da jednostavniji ne može biti: jer je dobar osjećaj. To je način komunikacije, zabave, stjecanje saveznika, ublažavanja napetosti, stresa i stvaranja veza. Postoji ta staromodna ideja da žene ne uživaju, da njima užitak nije bitan. Životinje su nam dokazale da to nije istina. Užitak se ostvaruje iz stvari koje su ključne za preživljavanje. Jedenje je ugodno, na primjer. Seks je ugodan. Mislim da ne trebam nabrajati više.

No da se vratim na dupine. Lucy nije jedina znanstvenica koju oduševljava svojim zaključcima i tezama. Naime, Patricia (Patty) Brennan sa Mount Holyoke Collegea u državi Massachusetts, SAD oduševljava Lucy Cooke. Ona je evolucijska biologinja i da, proučava dupine i seksualnost kod dupina. Sve je do u detalje objasnila Lucy, koja je to znanje prenijela u knjizi. Patty joj je potvrdila da klitoris kod dupina ima isti broj živčanih završetaka kao i kod žena. Da, dupin osjeća zadovoljstvo koje i žena, ženka čovjeka, osjeća.

Lucy je pokrenula revoluciju s knjigom, njezina revolucija se širi i pridružuje drugim sestrama revolucijama, seksualnim revolucijama koje se upravo događaju. – Postoji razumijevanje veličanstvene raznolikosti spola, roda i seksualnosti i njihove pozitivne uloge u evoluciji svih vrsta. Međutim, istovremeno, također vidimo globalni porast krajnje desnice i isticanje staromodnih konzervativnih patrijarhalnih mislilaca koji žele vratiti vrijeme unatrag i definirati žene samo kao majke i ignorirati prava transrodnih osoba i queer zajednice, a sve to se pokušava izbrisati. I to je vrlo zastrašujuće. Ove stvari se očito događaju istovremeno iz nekog razloga jer patrijarhat ovisi o binarnim, definiranim spolovima. To je kisik za taj model postojanja. Ako se sugerira da su stvari složenije od toga, tada se ti temelji počinju ljuljati, i to postaje vrlo zastrašujuće za krajnju desnicu, odnosno za patrijarhalne strukture. Nadam se da ćemo pobijediti u ovoj revoluciji i da će istina izaći na vidjelo. Znanost ju je potkrijepila, dokazala.

Njezina sljedeća knjiga je o muževnosti. Ne moram isticati koliko joj se veselim. Samo se nadam da će doprijeti i do muške populacije, kako bi shvatili koliko je patrijarhat toksičan za njih i da spoznaju i prihvate sve raznolikosti muževnosti. Jer u tome je ljepota, u raznolikosti. I sve je to normalno.