Poetika ljubavnih trokuta i zašto je nemoguće skrenuti pogled

Je li ljubav linearna ako žudnja ne obitava na dopuštenim mjestima? Ako se prepliće, zapliće, prelijeva i skriva; ako se nalazi u pogledima koji ne smiju biti uzvraćeni; ako jedna osoba nikada nije dovoljna, a dvije su uvijek, uvijek, previše? Čini se da u geometriji čežnje ljubavni trokuti, oštri, neuravnoteženi i neizbježni, imaju najljudskiji oblik. Trokut je, na kraju krajeva, najjednostavniji oblik koji stvara nestabilnost. Par je u ravnoteži, trokut ju gubi. Naginje se, rasteže, mijenja strane ili se u konačnici ruši. Treća točka osuđena je na unošenje nemira jer u jednostavnost emocionalne površine unosi složenost za koju nema prostora. A upravo se u toj složenosti otkriva ono duboko ljudsko.

U ljubavnim trokutima nikada se zapravo ne radi o izboru između dvoje ljudi. Riječ je, u konačnici, uvijek o nama samima: strast ili mir, fantazija ili stvarnost, sigurnost ili rizik. Treći kut nije tek još jedna romantična opcija. To je verzija života koji bi mogao biti življen, eksternalizirani unutarnji konflikt. Zato i mora biti napet. Zato mu se vraćamo. Ne kao izvoru zabave, već kao leći kroz koju promatramo sebe. U svojoj srži, ljubavni trokut ne govori o ljubavi, već o nemogućnosti postojanja unutar cjeline i o tome što se događa kada se žudnja podijeli, osujeti ili pogleda iskreno, kao u zrcalu.

U središtu je bura

Ana Karenjina ispašta, Getsbijeva Daisy se povlači slomljena, gospođa Bovary umire, a „Casablanca” i The Graduate” i dalje gledamo s knedlom u grlu. U klasičnim ljubavnim trokutima osoba između dva ljubavnika najčešće izvlači deblji kraj. Poput šarke na vratima koje vuku na suprotne strane, ona ostaje ukočena, nesposobna za pokret jer su krivnja, neodlučnost i potreba preteški tereti. U trokutu se mora izabrati jer je nemoguće imati sve, a nepodnošljivo ostati bez ičega.

Opijajuća kombinacija i ništa manje prisutna u današnjoj pop kulturi. Zato nas nije ni čudilo što smo tako burno reagirali na „Call Me By Your Name”, „The Worst Person in the World” i „Y tu mamá también”, zašto je monolog Nicole Kidman u „Eyes Wide Shut” odmah postao kultni klasik i zašto smo ove godine s tolikim žarom iščekivali svaku epizodu serije „Severance”.

„Pogledao me dok je prolazio. Samo kratak pogled. Ništa više. Ali jedva sam se mogla pomaknuti […] I pomislila sam, ako me poželi, makar samo na jednu noć, spremna sam ostaviti sve […] Bilo je čudno, jer si mi ti tada bio draži nego ikad. I u tom trenutku moja ljubav prema tebi bila je istovremeno nježna i tužna”, kako nam objašnjava Nicole Kidman kao Alice Harford, poetika se ovdje skriva u napetosti između želje i ograničenja. U tamnom vilajetu uvijek se pitamo: što ako smo donijeli pogrešnu odluku? Što ako izgubimo oboje? Što ako taj drugi život zauvijek ostane u sjeni onog prethodnog? I koliko god bili racionalni, odgovor sigurno neće biti logičan.

Odraz ili iluzija?

Kažu da su troje već gužva, a treća strana u ovoj geometriji često se smatra prijetnjom. Ona je ta koja donosi kaos. I premda to može biti istina, katkada je značenje suptilnije i simboličnije. Treći je često odraz protagonistove žudnje, one koje još ni sam nije svjestan, ili je pak dio vlastitog „ja” potisnutog ispod površine. Od romantičnih komedija poput „Bridget Jones”, preko Bertoluccijevog arthouse filma „The Dreamers”, do novog A24 filma „The Materialist” koji će obilježiti ljeto 2025., ovaj konflikt identiteta prisutan je kroz sve žanrove i medije i nema namjeru otići.

Uzmimo, primjerice, prošlogodišnji film „Challengers” redatelja Luce Guadagnina. Tamo nam je jasno da je kod Tashi, Arta i Patricka sav tenis o seksu, a sav seks o tenisu. U ovom ljubavnom trokutu požuda igra sporednu ulogu, dok se pozornica prepušta ambiciji, kontroli i identitetu. Tashi nije samo objekt žudnje, ona je gravitacijska sila koja vuče oba muškarca prema sebi, a istovremeno iz njih izvlači najbolje i najgore. Svaka relacija u filmu otkriva drugačiji aspekt njihove osobnosti, a izbor partnera pada u drugi plan pred željom da se osvoji nova verzija samog sebe. Game, set, match.

Još brutalniji trokut krije se u „Genijalnoj prijateljici” Elene Ferrante, gdje se naizgled radi o Leni, Lili i Ninu, ali je stvarni trokut drugačije sastavljen. Dvije prijateljice bore se oko ideje boljeg života i bijega iz siromaštva u kojem su odrasle. Lila simbolizira kaos, kreativnost i pronicavost, nespremna igrati po pravilima. Lenu je marljiva, prilagodljiva i odlučna dosegnuti društveni vrh obrazovanjem i prihvaćanjem. Iako je Nino ključan muškarac u životima obje žene, ljubav prema njemu nikada nije bila veća od ljubavi i zavisti koju osjećaju jedna prema drugoj.

Istovremeno, nisu svi trokuti romantični, neki su odraz moći, ili njenog nedostatka. „The Talented Mr. Ripley” uvodi klasnu borbu umjesto ljubavne, opsesiju umjesto strasti.

U takvim strukturama ne raspliće se samo emocionalni konflikt, već i društveni: tko bira, tko ostaje, a tko će biti izbrisan iz narativa?

U sve tri priče trokut postaje dokaz fluidnosti identiteta. Ono što smo s jednom osobom možda ne može opstati uz prisustvo one druge. A ponekad, bol ne dolazi zbog gubitka ljubavnika, već zbog gubitka one vedrije, poželjnije verzije sebe koju smo bili u tuđim očima.

Zašto trokut opstaje

U kulturi koja slavi razrješenja, sretne krajeve i sigurnost, ljubavni trokut ostaje kao svojevrsni čin otpora. On je u svojoj srži nerješiv, jer čak i kad netko „pobijedi”, netko drugi gubi. Svaka odluka puna je žaljenja, a onaj koji ode najduže se pamti.

Taj nedostatak rezolucije upravo je ono što ljubavnom trokutu daje njegov bezvremenski karakter. On nam govori da ljubav nije prava linija, nego čvor. Da nismo uvijek konzistentni, racionalni ni staloženi. I da je iskren prikaz ljubavi mnogo kaotičniji i zamršeniji od onoga što vidimo u tradicionalnim medijima.

Ipak, ne smijemo zanemariti jednu neospornu istinu, ljubavni trokuti su uzbudljivi. Privlače nas, poslužuju voajerizam i projekciju na srebrnom pladnju. Kroz film, književnost, televiziju i glazbu, prisiljavaju nas da zajedno s junacima otkrijemo što se skriva u nama, ljubomora, ranjivost, izdaja ili bijeg u nepoznato. U stvarnom životu njihova je pojava dramatičnija, jer izaziva i testira našu moralnost. Ali kad bismo rekli da ne izazivaju i određenu empatiju, lagali bismo. Jer tko od nas nije bio razapet između dvije opcije koje ne mogu postojati istovremeno?

Živjeti trokut

Na kraju, privlačnost ljubavnog trokuta ne leži u skandalu ili neizvjesnosti, već u njegovoj sposobnosti da osvijetli najsirovije dijelove našeg unutarnjeg života. On nas tjera da se suočimo sa svojom neodlučnošću, žudnjom i proturječnostima. Ne vraćamo se tim pričama da bismo saznali tko će s kim završiti, vraćamo im se kako bismo osjetili toplinu mogućnosti i težinu odluka koje nismo mogli ili smjeli sami donijeti.

Ljubavni trokuti podsjećaju nas da čežnja ne slijedi scenaristička pravila. Da nas katkada privlače različiti ljudi iz potpuno različitih i neobjašnjivih razloga. I da ljubav, kao i sve drugo u životu, svakome znači nešto drugo. Jer smo sastavljeni od dijelova, jer smo fluidni i jer nikada ne prestajemo tragati. Možda je trokut zato toliko važan, jer razotkriva još jednu dublju istinu: da srce nije savršen krug. Ono nas vuče na različite strane, a najvažnije ljubavne priče ne govore o izborima, već o priznanju da smo sposobni željeti više stvari istodobno. I da je ta želja sama po sebi poezija.

Lipanjsko izdanje Vogue Adria možete kupiti i putem webshopa.