Sreo sam Brenu tri puta. Prvi put kada sam imao šest godina. Tada je među nama djecom već vladala velika pomama za Brenom, pa sam se s prijateljicom iz susjedstva natjecao tko će prvi dobiti album “Bato, bato”. Fenomen koji je Brena predstavljala kad se pojavila teško je objasniti i možda je nemoguće razumjeti onima koji nisu živjeli u to vrijeme. Dječaci, djevojčice, tate i mame (OK, možda malo manje mame) svi su se ukrcali na brzi vlak zvan Lepa Brena, koji je izgledao kao da se zaustavlja na drugom planetu. Njezine vruće hlače bile su dio seksualne revolucije kod nas, a djeca su (i dječaci i djevojčice) kupovala barbiku s njenim likom u stotinama tisuća primjeraka. Možda ste gledali snimke koji pokazuju maniju oko Beatlesa, Elvisa ili kasnije Michaela Jacksona i Madonne? Ne pretjerujem kad kažem da je tako bilo i kad se pojavila Brena. (Onaj tko je imao ličku narodnu kapu s resama bio je sretan jer je mogao oponašati Brenu iz faze “Tesna koža” s resama oko glave).
Drugi put sam je sreo na snimanju 2011. godine. Prijatelj mi je rekao da radi na fotografiranju s Brenom, pa sam ga odmah zamolio da me uvede. Bilo mi je važno upoznati uživo ženu koja je toliko utjecala na mene u djetinjstvu. Bila je izuzetno profesionalna, što me iznenadilo s obzirom na to kako se mnoge zvijezde i modeli ponašaju na snimanjima. Brena je bila jednostavna. To me začudilo i potaknulo da pokušam nešto promijeniti u modnoj industriji u kojoj sam radio. Uvijek sam govorio kolegama: “Nitko se ne smije ponašati loše prema vama. Ako se to dogodi – prekinite snimanje.”
Treći put sam je sreo u listopadu ove godine. Želio sam je intervjuirati i zaokružiti ovo putovanje iz djetinjstva odajući joj priznanje koje zaslužuje. Bilo je mnogo zvijezda prije i poslije nje na našoj sceni, ali nikada nije bilo fenomena poput nje. Nakon četiri dana snimanja u četiri grada i dvije države, dogovaramo sastanak za intervju. Kada smo dogovarali prvi sastanak kako bismo organizirali snimanje za studeni broj Vogue Adria, pozvala nas je u svoj ured. Kada smo se dogovarali za intervju nakon snimanja, pozvala nas je u svoj dom. Dok sam ulazio u njezinu kuću, shvatio sam da smo uspostavili odnos povjerenja i da je ono što smo napravili za nju značajno. Donosimo dvije boce bijelog vina, iako znamo da obično ne pije, ali pošto je ostalo još samo nekoliko sati do njezinog rođendana, imam osjećaj da bi ovo mogao biti poseban trenutak.
Pojavljuje se, veća od života, nepretenciozna, jednostavna, u šuškavom prsluku. Zamoli nas da je pratimo u dnevni boravak, smješta nas i govori dok se udobno namješta na bijeli dvosjed: „Pa, krenimo, izvolite.”
Uključujem snimanje na mobitelu i počinjem s pitanjima. Odgovara profesionalno, kao i uvijek u svojoj karijeri, i na bilo kakvo prekidanje nastavlja pričati te na taj način daje do znanja da nije spremna odustati od zacrtanih odgovora. S njezine desne strane sjedi joj podrška, i primjećujem kako prijateljice pažljivo slušaju naš razgovor, dok naizgled pričaju jedna s drugom. Pretpostavljam da je to ustaljeni način na koji funkcioniraju. Legenda ispred mene odgovara na pitanja, a povremeno prstom namata pramen kose koji joj pada s lijeve strane lica. Priča o karijeri, slavi, izazovima. Na stoliću s desne strane je čaša vode, a formalno obraćanje dodatno povećava jaz između njenog dvosjeda i moje fotelje. U jednom joj se trenutku ispričavam i prekidam je u odgovoru o astronomskoj popularnosti koju je stekla te je pitam kako se nosila s tim.
“Jeste li iz Vojvodine?”
“Jesam. Novi Sad. Vjerojatno mi čujete po naglasku.”
“Čula sam”, kaže uz osmijeh. “Zato i pitam.”
U tom trenutku mijenja ton, kao da smo iznenada postali bliži, i obraća se prijateljici:
“Da, daj i meni vina. Da ispričam i ono što ne bih trebala.”
One odlaze u kuhinju, gdje i ostaju, očito uvjerene da više nisu potrebne.
„Novi Sad me spasio u 80-ima i 90-ima.” Otpije gutljaj i nastavlja: „Znaš, kad završimo nastup ili koncert, svi iz mog benda idu nekome. Ja nisam imala nikoga, bila sam potpuno sama. Taj mi je grad bio oaza mira. Nakon dva koncerta dnevno trebala mi je jednostavnost, trebala sam reset. Trebao mi je odmor od Lepe Brene. I u Novom Sadu sam ga našla.”
„Nisu vas zaustavljali na ulici? Fanovi?”
„Naravno da jesu. Ali u Novom Sadu, kad šetam, kažu: ‘Eno je Lepa Brena’ (govori mi novosadskim naglaskom i smije se). I to je ono što mi je trebalo.”
„Drago mi je da smo vam pomogli.”
Treba imati na umu da ona nikada nije bila samo „pjevačica”, termin koji se i danas ponekad koristi s prizvukom omalovažavanja, kao netko tko je tu da pjeva i zabavlja, od koga se ne očekuju mišljenja, stavovi ili uspjeh.
„Nitko od nas ne može znati, kad počinjemo, što će se dogoditi. Ali svako biće na ovom svijetu ima svoj put i zadatak. Upoznala sam mnogo uspješnih ljudi u životu, ovdje i u inozemstvu, i mislim da su oni koji postižu velike stvari u biti vrlo jednostavni.”
„Je li postojao konkretan trenutak kada ste pomislili ‘to je to, uspjela sam’?”
„Da, kada sam se prvi put pojavila kod Minimaksa, znala sam da je to početak moje karijere. Drugi trenutak bio je 1982., kad sam izašla na pozornicu prvog koncerta u Domu sindikata. Dok sam hodala pozornicom i osjetila reakciju i ljubav publike, shvatila sam da je to to.”
Taj trenutak u Domu sindikata nešto je na što je izuzetno ponosna. Proizašao je iz njenog mladenačkog divljenja i prkosa. U isto vrijeme, u Parizu je Yves Montand održavao koncerte u Olympiji, a Brena je odlučila pokušati nadmašiti čovjeka kojem se divila. Rasprodavala je večer za večeri, i ubrzo je za nju to postalo malo natjecanje koje se razvilo u seriju od trideset i jednog uzastopnog koncerta.
„On nije imao pojma tko sam ja, niti je ikada čuo za mene. Ali ja sam vrlo dobro znala tko je on. Odradio je trideset koncerata, a ja trideset i jedan uzastopno. Tada sam shvatila da mogu raditi velike stvari.”
„Je li tada nastala Lepa Brena?”
„Nadimak Brena dao mi je trener košarke u srednjoj školi: ‘Ne mogu te zvati Fahreta, to mi je predugo, ja ću te zvati Brena.’ Tada sam pomislila: neka me zove kako hoće, to je samo za sat košarke. Ali nadimak je ostao. Onda je Minimaks, prije te slavne emisije, dodao Lepa. Kad je najavio Lepa Brena, mislila sam da se radi o nekom drugom gostu. Nisam shvatila u tom trenutku da govori o meni.”
U današnje vrijeme rijetko nastaju fenomeni kakvi su postojali 80-ih. Brena je svoj prvi album objavila 1981., a već je za samo tri godine stekla status tolikog fenomena da je pozvana (što mnogi ne znaju) da pjeva na otvaranju Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. „Bila mi je to nevjerojatna čast. Pjevala sam s Balaševićem na otvaranju. Bio je poseban čovjek. Pjesnik. Također, čovjek koji se, kao ni ja, nije promijenio unatoč svojoj popularnosti.”
Brena nije bila kao njeni vršnjaci. Već u drugom razredu gimnazije, uz blagoslov roditelja, počela je pjevati na plesnjacima u kazalištu „Vaso Pelagić” u Brčkom i zarađivati. Priznaje da je bilo dvostruko teže jer je morala i raditi i ići u školu, a ponekad bi nakon samo nekoliko sati sna nakon pjevanja ustala i krenula na nastavu. „I onda dođem na prvi sat, a profesor, koji je večer prije bio na mom nastupu, ne spusti ni dnevnik na stol, a već kaže – Jahićka na ploču! Uvijek su me prozivali prvu! I zato sam morala učiti više od drugih, kako me nikad ne bi zatekli nespremnu.”
U to vrijeme obojila je kosu u plavo, i tada je započela transformacija u Brenu kakvu danas poznajemo. „Moja majka mi je šivala sve kostime. Bila je krojački genij. Uvijek sam znala što želim i u čemu se osjećam dobro. Mislim da je ta sloboda djevojke koja se osjeća ugodno u svojoj koži nešto što je publika prepoznala i zbog čega me prihvatila. A opet, nikad nisam htjela prelaziti granice. Željela sam da se svi koji me gledaju i slušaju osjećaju dobro.”
Čitatelji i publika danas možda ne shvaćaju koliko je Brena bila kontroverzna kada se pojavila. Nije bila samo još jedna u nizu postojećih. Bila je prva i jedinstvena, a otpor i kritike s kojima se suočavala nije bilo lako podnijeti.
“Od mladosti sam se morala boriti s predrasudama. Nikad ovo nisam nikome ispričala – kad sam bila u gimnaziji, održavalo se glasanje za predsjednika Omladinskog saveza komunista. I pomislila sam: ‘Zašto ne’, i prijavila se. Ali su mi rekli da ne mogu glasati za mene jer sam ‘pjevačica’. Nisam razumjela zašto me kažnjavaju samo zato što radim i zarađujem, dok oni žive na račun svojih roditelja. Ni danas mi nije jasno zašto pjevačice nemaju isti kredibilitet kao ostala zanimanja. Zato je jasno zašto sam uz takve stavove morala dodatno ulagati trud i dokazivati se samo da bih pokazala da sam dovoljno dobra.”
Nakon srednje škole odlazi u Beograd na studij turizma.
“Trebao je i studirati, i plaćati fakultet i stan. Htjela sam znati što mi nosi budućnost. Pitala sam prodekana što ću biti nakon završetka studija, što mogu raditi, gdje se zaposliti i kolika će mi biti plaća. Kad mi je odgovorio, moram priznati da to nije bila budućnost kakvu sam željela. Sjećam se da su mi roditelji, prije nego sam krenula na studij, kupili nove čizme i veliki smeđi ogrtač koji sam nosila taj dan. Nakon tog razgovora s profesorom odlučila sam vratiti se kući i reći im da želim pjevati i dobiti njihov blagoslov. Da želim zarađivati.”
Zastala je na trenutak, popila gutljaj i uzdahnula. Znate onaj osjećaj kad prepoznate da se netko sprema podijeliti svoju ranjivost s vama? Lepa Brena nasuprot mene, na svom bijelom dvosjedu, odlaže čašu vina na stolić pored sebe, uvija pramen kose, lagano skida prsluk s ramena kao da joj je postalo toplije i kaže mi:
“U to vrijeme na autobusnim stajalištima nije bilo nadstrešnica, a odjednom je počela padati neka grozna kiša i puhati košava. Kišobran koji sam imala se izvrnuo, žice su pukle. I tako stojim na stanici, gledam svoj slomljeni kišobran u ruci, tkanina mog ogrtača sve se više natapa kišom i postaje sve teža, a nebom počinju sijevati munje. Kao u filmu, dvije munje se spoje i stvore prasak kao da su udarile u dalekovod. Tada mi prilazi neki pas s ulice i stane kraj mojih nogu, tražeći zaklon od kiše. Tada sam pomislila: ‘Nikad više neću čekati. Nikad više neću kisnuti. Mijenjam svoj život.’” Potpuno iskreno dodaje što je prvo napravila nakon što je pokisla djevojka na stanici postala Lepa Brena.
“Kupila sam šuškavac. Da nije promočiv i da mi bude toplo.” I dok to govori, prelazi rukom po prsluku koji sada nosi, a ja zamišljam filmsku scenu iz Prohujalo s vihorom, smještenu umjesto na američki jug – u Beogradu.
“Kad biste se mogli vratiti i obratiti toj pokisloj djevojci na stanici, biste li joj dali neki savjet?”
“Da, život je fantastičan. Ali sve ima svoju cijenu.”
“A sada kad znate što ste sve prošli, napravili, žrtvovali, biste li ponovno odabrali isti put?”
Bez oklijevanja odgovara: “Nikad ne bih išla ovim putem ponovo.”
“Ne?!”
“Ne. Možda bih bila doktorica. To sam željela kad sam bila mala. Ali znam da bih, ako bih mogla birati, sigurno birala biti muškarac. Jer znam koliko je teško biti žena. A ako ste lijepa i pametna žena, opasnost je da vas svi žele manipulirati i prisvajati. Trebalo je puno snage i mudrosti ostati ničija. Možda je to moj najveći uspjeh – što sam, unatoč svemu, ostala svoja.” Zbog te autentičnosti, iskrenosti i slobode istovremeno su je obožavali i kritizirali.
“Koji je najbizarniji poklon koji ste dobili u karijeri?”, pitam je iskreno zainteresiran.
“Kada sam išla pjevati u Rumunjsku, to je bilo nevjerojatno iskustvo. Tada je Rumunjskom vladala obitelj Ceaușescu. Odveli su me na stadion u Temišvaru, gdje su ljudi, kad su nas vidjeli, bacali cvijeće na nas. Toliko sam plakala. Tijekom koncerta, imala sam točku kada me dizalica podigne iznad publike, i na nekoliko metara u zraku pjevam ‘Živjela Jugoslavija’ i vidim tenkove svuda oko stadiona s dignutim cijevima. Pomišljam da su to neki zaostali tenkovi iz 1945. jer je nemoguće da su ovdje zbog mene. Tek tada sam shvatila kako oni žive, odnosno kako mi živimo u usporedbi s njima, iako smo bili socijalistička zemlja. Ja sam za njih bila Zapad, iako sam iz Jugoslavije. Bila sam potencijalna iskra protiv režima. Nakon koncerta odveli su me u hotel, u predsjednički apartman. Bio je toliko velik da mi je trebalo vremena da prijeđem od kupaonice do spavaće sobe. Onda me osiguranje odvede do hladnjaka da mi pokaže poklon posebno donesen za mene. Kad su otvorili vrata hladnjaka, tamo je bila bočica Coca-Cole.”
“A kako je bilo u Bugarskoj? Kako je bilo na koncertu pred desecima tisuća ljudi? Breno, slijetanje helikopterom!”
“Ma znaš sve o tome, ali jesam li ti rekla da sam, kad sam išla u Bugarsku, posjetila Baba Vangu?”
“Niste. Je l’ pogodila nešto?”
“Pogodila je sve!”
Dijelove ovog razgovora moram zadržati za sebe, ali mislim da je u meni prepoznala srodnu dušu koja vjeruje u astrologiju i vidovnjake. “Pretpostavljam da su vam tada njezine riječi zvučale potpuno ludo?”
“Pa da. Ali rekla mi je samo lijepe stvari – da ću se udati za muškarca u bijeloj uniformi, da ću imati samo sinove i da ću se vratiti u Bugarsku sljedećeg rujna te da obavezno, kad se vratim, opet dođem k njoj. Rekla sam joj: ‘Neću se vraćati, radim pauzu, iduće godine neću pjevati.”
I nastavlja.
“U međuvremenu sam upoznala Bobu, počeli smo hodati, i ostvarila sam svoj plan da se na neko vrijeme povučem. Moj menadžer Raka me podržao i dao mi prostora i vremena, ali jednog me dana nazvao dok sam bila u hotelu u Opatiji na bazenu. Rekla sam im da me nitko ne uznemirava jer sam bila tamo incognito. Ali on je bio toliko uporan da su mu spojili telefon s recepcije kabelom i dovukli ga do bazena. ‘Znam da si rekla da te ne zovem i da ti ništa ne treba, samo odmaraj, ali molim te obećaj mi da prvog rujna idemo u Bugarsku.’ Mislim da sam rekla ‘da’ samo da me ostavi na miru. Tada sam se sjetila – Baba Vanga mi je rekla da ću se vratiti kod nje za godinu dana!”
“Nemojte preskočiti Bobu tako brzo.”
“U dvadeset sedmoj, ili možda dvadeset osmoj, kad sam upoznala Bobu, tada sam prvi put iskreno… znaš… zaljubila se.” Dok to izgovara, iz kuhinje se čuju povici i navijanje. Prijateljice su tu i daju do znanja da i dalje slušaju.
“Nemojte dobacivati!” smije se i nastavlja. “Kad se on pojavio, shvatila sam da mi je baš to nedostajalo. Moji iz benda, kad se vraćaju kući, vraćaju se svojim obiteljima. A ja se vraćam u prazan stan. Ta zaljubljenost dala mi je spoznaju da je sve što prolazim previše za jednu ženu. Nisam htjela biti Lepa Brena dvadeset četiri sata – vesela, razdragana pjevačica, javna osoba.”
“Je li vam donio ravnotežu koja vam je trebala?”
“Da. Jer je on tada bio svjetska zvijezda i znao je kroz što prolazim. I jednostavno smo se prepoznali. Imao je životnu radost, gotovo djetinju. Jednostavno, on me upotpunio.”
“Vi ste bili naš celebrity par prije nego što su to postali David i Victoria na svjetskoj sceni!”
“Kada me odveo u London da biramo prsten, u draguljarnici mi je čovjek donio toliko veliki kamen da sam mislila da se šali sa mnom i da je skinuo dio kristalnog lustera.”
“I da ne zaboravimo, Dior vjenčanica.”
“Sjećam se da sam imala po dva koncerta dnevno i da sam s 85 kg skinula na 64, bila sam vitka kao manekenka. Lako sam stala u vjenčanicu. No, novinari mi nisu dali uživati ni u tom trenutku – pisali su kako sam izvadila rebra. Nisam razumjela zašto to pišu jer sam bila sigurna da znaju koliko sam prirodna i koliko sam lijepa.” Počinje se glasno smijati i svima u sobi izmami smijeh.
“Što će reći kad vide kako ste u ovom editorijalu u revijskim veličinama.”
“Ja sam oduvijek bila prirodno zgodna.” Nastavljamo se smijati i ona odlučuje da je vrijeme za naručiti hranu. “Trenutno sam na proteinskoj dijeti. Ali vino ne isključujem! To je potpuno prirodno!”
“Da se razumijemo, dali ste mi pravi zadatak. Ali kad sam vidjela s koliko ste žara ušli u sve ovo, dali ste mi snage da izdržim. Sjećate se kako sam vam govorila ‘nema padanja!'”
Lepa Brena se nakon što je napravljen moodboard i dogovoreno snimanje potpuno prepustila. Bila je upravo ono što je bila kad sam je sreo drugi put u svom životu – veliki profesionalac. Nije postavljala pitanja, stvarala problem oko odjevnih kombinacija, tražila da pogleda fotografije na snimanju, žalila se na kišu… Svaki je dan pokazivala što znači biti istinska zvijezda.
“Prepoznala sam vas kao svoju djecu. A kad radiš za svoju obitelj, onda daješ sve, zadnju kap ljubavi, zadnji atom snage.”
Tu smo da posvjedočimo da je zaista bilo tako. Na jednom od četiri dana snimanja, koji je bio na aerodromu, nakon 12 sati snimanja počela je padati kiša, a Lepa Brena je na autu i na haubi zabacuje noge iznad glave.
“Ta fotografija je genijalna,” uzviknem.
“Znam da sam bila zgodna mačka, ali ni danas nisam tako loša.” Dok se smijemo, prisjećamo se koliko smo bili nervozni dok je izvodila akrobacije. “Iskoristila sam na snimanju sve svoje znanje iz joge, ali kad sam to napravila, samo sam pomislila: ‘Halo, ženo, toliko si puta pala, slomila se, što to radiš?! Ponašaj se normalno!’ Ali vi i vaša energija ste me ponijeli.”
Kada kažemo da je Lepa Brena bila simbol Jugoslavije, ne mislimo time da je bila politička figura; jednostavno je bila simbol ideje zajedništva, simbol “hajde da se volimo”.
„Jugoslaviju sam doživljavala kao malu Europsku uniju – imali smo jednu valutu, jednog predsjednika…“
„I jednu Lepu Brenu!“
„Jednu Lepu Brenu!“ ponavlja kroz smijeh.
„Pjevate li nekada svoje pjesme kad ste sami?“
„Pokušavam da, kad uđem u kuću, ne budem Lepa Brena. Da je ostavim na vješalici. Ali volim pjevati izvorne narodne pjesme. Volim sevdalinke. Ako moram sada reći, onda primjerice ‘Oči moje kletvom bih vas kleo’, ‘Sve smo mogli mi’, ‘Dnevnik jedne ljubavi’.“
„Ako se nakratko vratimo na to da ste bili simbol jednog vremena koje se počelo raspadati u jednom trenutku, je li vam to predstavljalo dodatno opterećenje?“
„Toliko je bilo lijepih trenutaka u mom životu. Ali i toliko bolnih. I kao što sam već rekla – ne bih voljela to ponovno proživjeti.“
Postavljam joj jedno pitanje za kraj.
„Razmišljate li sada o tome da prestanete pjevati? Da okačite mikrofon o klin?“
„Sad više ne. Tek sada, na neki način, uživam, imam ideje što još mogu napraviti. Rasterećena sam jer se ne moram više dokazivati.. Mogu bez ikakvog pritiska samo stvarati. Ako ljudi vole moj glas i moju pjesmu, to je ono što mene čini sretnom. I ako pjevam samo za jedan stol za kojim sjede dvije osobe, nije mi važno. Važno je da ja volim ono što radim i da oni mene vole.“
Polako ustaje i moli me da pođem s njom u drugu prostoriju. Tamo su posložene fotografije njezine obitelji. Uzima uramljenu fotografiju majke i oca i pokazuje mi. Na njoj su majka u strukiranoj cvjetnoj haljini i otac u elegantnom odijelu. „Pogledaj ih kakvi su bili. Ona mi je šivala sve. Ona je od mene napravila ono što jesam. I onaj komplet koji sam nosila na snimanju na jahti ona je napravila. Zamislite, da je znala da će njezina kreacija završiti u magazinu poput Voguea.“ Dok to govori, suze joj počinju teći niz lice. Vraća fotografiju natrag i nastavlja. „Znaš, onaj karirani komplet sa snimanja je sve što predstavlja mene. Simbol mog života. Simbol moje ljubavi koju želim pružiti ljudima. To je ‘Hajde da se volimo’. I nosim na sebi čarape, i nosim cipele koje su broj manje. A u kombinaciji s tim čarapama dva broja manje!“ smije se. „Ali ništa mi nije bio problem. Stajala sam na toj pisti u tom kompletu i ništa mi nije bilo teško jer sam znala zašto i za koga ovo radim.“
Maxi patcwork vunena jakna, Dsquared2
Osjećam da je ovaj treći susret i ta rečenica koju je izgovorila, umjesto poklona za njezin 64. rođendan, poklon meni. Zahvalan sam joj na tome jer je pokazala na ovim fotografijama da je sve što sam napisao o njoj potpuno točno i opravdala sve razloge zašto smo odlučili da ona bude na našoj naslovnici. Nadam se da ćete osjetiti ljubav koju vam Lepa Brena poklanja.
—–
Fotografije: Branislav Simoncik
Moda: Petar Trbović
Kreativna direkcija: Stanislav Zakić
Asistent fotografa: Darko Sretić
Frizura: Milena Maršić
Šminka: Saša Joković
Asistent šminke: Marija Stošić
Modeli: Marija Žaric, Jelena Simonović i Nikola Bubanja
Produkcija: Strahinja Đurčić
Lokacija: Titova Vila „Galeb”
