Ugledna autorica Leïla Slimani o svojoj ulozi u ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara

Cijenjena spisateljica i novinarka Leïla Slimani, koja je 2016. godine nagrađena prestižnom nagradom Prix Goncourt za svoj uzbudljiv roman o ubojitoj dadilji “Chanson douce”, pozvana je da bude koautorica spektakla otvaranja Olimpijskih igara u Parizu 2024.

Ugledna francusko-marokanska autorica je zajedno s povjesničarom Patrickom Boucheronom i televizijskom scenaristicom Fanny Herrero u procesu priprema surađivala gotovo godinu dana, a taj proces uključivao je duge Zoom sastanke, ponoćne telefonske pozive i putovanja u Pariz na tajne susrete uz Seinu, gdje se i odvio ovaj kolosalni događaj.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by The Olympic Games (@olympics)

Više od 100 šefova država i vlada bilo je prisutno na ceremoniji, a oko 300.000 gledatelja pratilo je događaj uživo, duž rijeke. Ploveća povorka uključivala je oko stotinu brodova s oko 10.500 sportaša. Plovila je duž šest kilometara i prolazila pored znamenitosti kao što su Notre Dame i Louvre. “Nisam bila u Parizu, gledala sam izdaleka,” kaže ona. “U svakom slučaju, ne volim gužve, pa nisam željela gledati uživo.”

Više od svega, Slimani je uoči ceremonije bila uzbuđena, kaže, “poput djeteta prije Božića”, a smatra da je slično bilo i gledateljima. Mjesecima je Seina bila globalno žarište razgovora o Olimpijskim igrama: koliko je prljava, hoće li se gradonačelnica usuditi plivati u njoj (jest, usudila se), hoće li podmornica izroniti iz njezinih voda tijekom ceremonije. Sada kada znamo kakav su nam spektakl priredili, iščekivanje ljudi diljem svijeta bilo je opravdano.

Iako Slimani tijekom intervjua i uoči otvorenja nije mogla otkriti previše, objasnila je vodeće načelo kojem su se ona, Boucheron i Herrero često vraćali tijekom razvoja koncepta predstave s umjetničkim direktorom Thomasom Jollyjem. “Filozofija Olimpijskih igara je da nismo definirani našom nacionalnošću ili bojom kože, već činjenicom da smo ljudska bića koja dijele mjesto, živeći na istoj zemlji u isto vrijeme,” kaže ona. “Bilo je izuzetno teško izgraditi ceremoniju na toj ideji jer je mogla izgledati vrlo naivno i prilično djetinjasto, ali također je vrlo lijepo da taj ideal postoji. Pokušali smo stoga ne biti naivni i izgraditi nešto na toj ideji univerzalnosti.”

Ovaj događaj visokog profila došao je usred turbulentnog i promjenjivog političkog krajolika u zemlji. Na iznenadnim izborima održanim ranije ovog ljeta, uspon francuske krajnje desnice na poziciju na kraju je spriječila lijeva koalicija. Kada se francusko-malijska R&B pjevačica Aya Nakamura – najslušanija umjetnica francuskog govornog područja na internetu – suočila s valom rasističkih napada konzervativaca nakon što su počele kružiti glasine o njezinom sudjelovanju u ceremoniji otvaranja, postalo je jasno koliku moć ima ovaj događaj i zašto je važno njime poslati “poruku”. Prema Slimani, bilo je nemoguće ne dati je. “Od samog početka pisanja ceremonije znali smo da je to također pitanje meke moći – da će ono što ćemo izraziti, način na koji ćemo opisati francuski identitet, opisati Francusku, imati politički utjecaj,” kaže ona.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by The Olympic Games (@olympics)

U nastavku, autorica nam daje behind-the-scene pogled na to kako se ceremonija pripremala.

Ovo je prvi put da se ceremonija otvaranja Olimpijskih igara održala izvan arene, i to na rijeci. Ljudi su jedva čekali vidjeti kako će se to odviti.

Ono čemu su svjedočili bilo je apsolutno jedinstveno i vrlo sam ponosna na to ne samo zato što sam radila na tome, već i zato što sam vrlo ponosna na francuske ljude, na frankofonsku zajednicu i na ono što ćemo ponuditi čovječanstvu jer je toliko ljudi gledalo ovu predstavu u isto vrijeme, u istom trenutku.

Preko milijardu njih, prema službenoj web stranici Olimpijskih igara u Parizu 2024.! Kako ste vi i vaši suautori pristupili u kreiranju narativa u ovako golemom razmjeru?

Odlučili smo zaista imati viziju koju ćemo podijeliti s javnošću. Željeli smo da bude što inkluzivnija, što otvorenija, što raznolikija, da vidimo različita tijela, različite boje, različite vizije Francuske. Klišeje, ali i ono što je iza klišeja; vrijednosti Francuske, ali i kako su te vrijednosti ponekad bile manipulirane. Tako smo pokušali imati vrlo složenu i nijansiranu, ali i veselu i raznobojnu ceremoniju.

Vaš rad nije baš poznat po tome što je veseo. Je li vam bilo teško napraviti taj tonski pomak?

Velika razlika bila je u tome što nisam bila sama. Možda kada sam sama pišem više o introspekciji i o tami, o vlastitim noćnim morama, ali kada ste s drugim ljudima i pišete s njima pod utjecajem ste tog entuzijazma i ideje da dajete nešto veliko ljudima, u vrlo ste drugačijem stanju uma. Bila sam vrlo počašćena i sretna što sam izabrana za ovo.

To je, naravno, čast i ogromna odgovornost.

U početku sam pokušavala ne razmišljati o pritisku, o tome koliko je to veliko. Bila sam poput vrlo sretnog djeteta koje je izabrano da organizira veliku zabavu s prijateljima, i pokušala sam razmišljati samo tako. Nisam željela biti slomljena pod pritiskom. Željela sam se osjećati slobodno, željela sam zamišljati stvari što je moguće veće, i mislim da je bilo isto i s mojim prijateljima.

Vaši prijatelji su vaši suautori, Patrick Boucheron i Fanny Herrero. Jeste li uvijek bili na istoj strani, istih vizija?

Od početka smo se svi složili oko atmosfere koju smo željeli kreirati. I kada sam rekla da smo se odlučili za slavlje i veselje, to ne znači da nismo htjeli zagrebati u tamu. Htjeli smo dodati i malo tame, neku tjeskobu, odmaknuti se od naivnosti. Nije riječ samo o radosti i bojama i francuskom cancanu… Htjeli smo biti zrcalo svijeta u kojem živimo jer znamo koliko su vremena teška.

Kojem ste se dijelu najviše veselili?

Vrlo sam uzbuđena oko toga kako smo predstavili ženstvenost, sestrinstvo, žene i koliko su žene bile važne u francuskoj povijesti. Vrlo sam, vrlo ponosna i uzbuđena zbog toga. Sve je kreirano kao vrlo ženstvena ceremonija.

Kao jedini arapski glas u ovom tročlanom spisateljskom timu, jeste li osjećali pritisak da progovorite o kontroverzama oko prava marginaliziranih skupina koje sudjeluju u natjecanju, primjer je zabrana francuskim sportašicama da nose hidžab?

Da, naravno. Ne pritisak, ali tijekom cijelog procesa pokušavala sam biti ona koja je postavila ta pitanja i koja je uvijek pokušavala podsjetiti svoje prijatelje na to. Kada smo pisali scene, vrlo često bih rekla: “Ne zaboravite na imigraciju, ne zaboravite da neki ljudi nemaju isto gledište, nemaju istu sudbinu, nemaju isto mjesto u francuskom društvu.” Tako sam pokušavala biti ona koja je remetila razgovor da ih podsjetim na to. Ali mislim da na kraju dana ono što je važno nije obraćati se jednoj zajednici. Ovo je predstava koja bi se trebala obraćati čovječanstvu, ljudskim bićima.

Ceremonija nije bila posvećena veličini i slavi zemlje domaćina.

Možete li zamisliti nešto takvo od zemlje koja se vrlo često smatra arogantnom? Bilo bi zaista smiješno napraviti takvu ceremoniju i takvu predstavu za zemlju poput Francuske. Na neki način, bili smo prisiljeni pokušati ne reći ono što su ljudi očekivali od nas: “Francuska je najbolja, Francuska je najljepša, Francuska ima najzanimljiviju povijest, Francuska ovo, Francuska ono…” Ljudi bi nam se rugali i bili bi u pravu, tako da smo znali da moramo biti vrlo oprezni s tim, i ne raditi nešto previše domoljubno ili prearogantno. Bili smo primorani imati određeni smisao za humor.

Ovaj intervju je uređen radi duljine.

vogue.me