Kako je najudaljeniji hrvatski festival postao, i ostao LaFestival ljeta

Unatoč izoliranosti na jadranskoj pučini, prije dvadeset godina ovo je bio jedan od malobrojnih festivala na hrvatskim otocima. Ali i dalje je jednako poseban i intiman – kao i sami otok koji slovi kao jedno od svjetlosno najmanje zagađenih mjesta na svijetu. To je otok kristalnih zvijezda, najbistrijeg mora i jedinstvenog parka prirode kojeg čini čak 46 otočića i hridi. Tea Marasović, koja je godinama vjerna ovom festivalu, pravom malom fenomenu hrvatske festivalske scene, donosi njihovu priču.

Kako odgonetnuti tajnu festivala čijem se tirkiznom zovu toliko teško oduprijeti svakog kolovoza? Ta sila mogla bi se usporediti jedino s onom gravitacijskom. Na koji drugi način objasniti tu želju za odlaskom na jedan od najzabačenijih otoka na Jadranu koji se nalazi pet sati vožnje trajektom od Splita, makar i na blitz vikend – bez obzira što ponekad nismo sigurni hoćemo li imati gdje prenoćiti, ili što ne znamo tko će od glazbenih imena uopće nastupati? Štoviše, ako zbog nekog, kolikog god objektivnog, razloga nisam u mogućnosti ići na festival, ne mogu prestati lamentirati o tome što ga propuštam. Jer kakvo je to ljeto bez Lastova? Možda mi kroz ovaj tekst konačno pođe za rukom da tu potpuno sumanutu povezanost s ovim otokom pretočim u riječi – barem donekle.

Samo #mihajLA

Sjedim na mulu u uvali sv. Mihovila, mada mi je skroz neprirodno koristiti taj službeni naziv. Ne doziva na isti način one oble linije simpatičnih lastovskih brežuljaka, niti intenzivne mirise i boje otoka – kao što to čini taj mekani naziv Mihajla. Ime koje uvijek izaziva neku posebnu emociju – još od onih bezbrižnih studentskih dana koji su se s godinama stopili u jednu fluidnu liniju. Fluidnu kao to neko lastovsko stanje uma koje samo teče. Možda je to do nestvarno tirkiznog mora kojega se nikada ne mogu zasititi. Zaronim u njega kao u slani baršun. Ili do zalaska sunca kojeg ritualno ispraćam, svaki puta s pomisli da bacim sidro u taj raj i ostanem na tom otoku sreće. Tamo nema mjesta za suvišne podatke, kao što to kaže TBF-ova pjesma Alles Gut – čiji stihovi se šire uvalom iz mihajlovske birtije. Sve teške misli otope se kao led u čaši. Život se stavlja na odgodu odmah s prvim korakom na lastovsko kopno.

Photo: Jelena Vojinović

Ako ste pomislili da je ovaj hommage Lastovu pomalo pretjeran, možda vas razuvjeri Andreja Dodig, organizatorica festivala i predsjednica Udruge za vidljivost otoka! Lastovo! (LaUvo) – Mogu biti u Mihajli tri, pet, ili deset dana na onom malom mulu i gledati isti kadar koji nikada nije isti. Moja duša je u uvali Mihajla. U njoj “visim” od svoje 15. godine. Danas imam 44. Na moju priču o tome kako sam druga mjesta na Lastovu uspjela obići jedino kada se namjerno nismo spustili u Mihajlu jer smo znali da ćemo se jednostavno zalijepiti za mul i ostati dolje hipnotizirani, Andreja, čija je nona s Lastova, dodaje “Ako bih na praznicima za vrijeme studija otišla prvo na Lastovo, više ne bih otišla negdje drugdje. Zato sam imala varijantu da se od sjevera spuštam prema jugu i onda na Lastovu ostanem do početka faksa, znajući da ako prvo odem na Lastovo više se mrdnut neću. A kad kužiš što je to nešto u toj uvali, onda ujedno kužiš kako nikako ne bi trebao raditi festival na Lastovu”, ističe Andreja, koja ove godine u sklopu udruge LaUvo priprema svoj sedmi festival, pri čemu joj pomaže njezina vjerna ekipa prijatelja i volontera.

Ovu nesvakidašnju odanost festivalu dijeli i publika, kojoj je Lastovo davnih dana postalo sinonim za ljeto. Ljudi koje sam nekoć upoznala u festivalskom kampu tražeći parcelu za šator ili žicajući neki komad (najčešće esencijalne) kamperske opreme koju smo zaboravili ponijeti, danas dolaze s djecom – novom generacijom LaZaljubljenika. Stoga uvijek imam dojam kao da se svi vraćamo svom otočkom domu. Kako dodaje Andreja “Ljudi s kojima sam bila u publici 2004. godine i dalje posjećuju festival, samo u drugačijem aranžmanu. Vraćaju se na neku poziciju iz svoje mladosti, ali ne dolaze više ludovati nego se opustiti. Neki čak i ranije prejudiciraju kad će biti festival pa iznajme smještaj i prije nego mi izbacimo datume”. Stoga napominje “Upravo zato je jako važno biti u kontekstu mjesta gdje se nešto radi. Ovo je prije svega Lastovo, a tek onda Otok glazbe. Lastovo je publici intimno. Ljudi se prvenstveno vraćaju zbog otoka.”

“Laik, amater, entuzijast, luđak”

Andrejina priča iza kulisa festivala krenula je kada su je prijašnji organizatori pozvali da izradi festivalski vizual, nakon čega se spontano priključila njegovoj organizaciji. Uz retro-minimalističke vizuale, kasnije kreće u svojevrsni rebranding u znaku ježinaca i zvizda, festivalske retorike koja idealno pristaje uz mindset Otoka glazbe i netaknutu prirodu. “To je sve nastalo intuitivno, bez ikakve strategije. Uvijek govorim da je moj poduzetnički duh apsolutno nepostojeći, što uvijek nevjerojatno dokazujem s financijskim momentima čak i u 40-ima”, kaže kroz smijeh. Ali kako naglašava, taj intuitivni pristup karakterističan je za nju kao osobu. U arhitekturi, njezinoj struci, on je bio kamen spoticanja. No s druge strane, njena strukturiranost tipična za arhitekturu “dosta je zeznuta osobina” za organizaciju festivala udaljenog pet sati od najbližeg kopna. “To donosi mnoge logističke probleme, stoga je nemoguće biti picajzla. Ali otpuštam neke stvari da idu i puno učim o sebi kroz proces”, kaže Andreja, ističući kako udruga LaUvo osmišljava različite kulturne aktivnosti i izvan sezone. “Ljudi misle da ja ovdje cijelu godinu idem u japankama, sa šugamanom, cvikama i stavom – Sve je festival. Nikako ne kužim zašto su se ljudi brinuli da će mi biti teško zimi na Lastovu. Zima je predivna ovdje i jako brzo prođe kad radiš cijelu godinu. Ljudi se ponekad presele negdje baš zbog toga što na tom mjestu nema ničega, odnosno zbog te etikete kvaliteta življenja.

Photo: Jelena Vojinović

Međutim, kako dodaje, Andreja nije profesionalac u glazbenoj industriji, nego laik, amater, entuzijast, možda i luđak. “Zapravo mi se čini da svi festivali nakon nekog vremena počnu biti nalik jedan drugome. Da se postavim na trepavice, ja ni ne mogu ovaj festival organizirati na način da bude kao svi drugi jer je to financijski nemoguće. Ovo možda nije za javnost, ali mislim da nitko nije toliko lud da radi to što se radi ovdje. Moraš imati neku ljubav”, zaključuje. Nedvojbeno, to se itekako osjeti. Zato se ovdje plješće čak i na tonskoj probi benda. Taj mali mul kao da postane centar univerzuma u kojem su svi na istoj, preplavljujućoj valnoj duljini.

Festival za izvođače i publiku

Kao treći organizator festivala, Andreja je ostavila svoj pečat kroz diverzifikaciju programa, odnosno uključivanje drugih vidova umjetnosti te dodavanjem više dnevnih sadržaja. Pritom su joj najdraže jutarnje ulične svirke koje je uvela pandemijske 2020. godine, kada su od glazbenih izvođača imali samo kantautoricu Mary May i njezin bend. “Poslije toga se nisam mogla otkačiti. Taj užurbani lastovski Pjevor s autima, strancima i domaćima, sramežljivo gledanje i slušanje, bendovi koji opušteno jammaju i zezaju se s ljudima koji sjede u kafićima i komentiraju kako cura svira bas gitaru. Jako je slatko i šarmantno.

Photo: Jelena Vojinović

Ideja je da to bude neki sneak peak – da ljudima glazba uđe u uho pa da dođu na festival bez da su to inicijalno planirali. Iako su ovo sad dugoročne ideje i projekti razvoja publike, želimo ljudima usaditi glazbu kao nešto što je stvarno važno u životima ljudi – svima, svugdje i non-stop.” S tim na umu, napominje kako je festival uvijek bio žanrovski šarolik te da im je posebno zanimljivo koketirati s novim bendovima ili izvođačima koji ne sviraju stalno posvuda. “Najdraže mi je kad me ljudi pitaju – tko su ti bendovi, nikad nismo čuli za njih. To je neko moje naslijeđe iz studentske faze kada sam u zagrebačkom KSET-u poslušala milijun bendova za koje ranije nikada nisam čula – i mislim da je to jako lijep način slušanja glazbe.”

Stoga ne čudi kako se u odnosu sa izvođačima vode hospitality pristupom, nastojeći im produžiti boravak koliko je god moguće budući da smatraju kako festival nije samo za publiku, već i za glazbenike – koji drugačije sviraju kada su na godišnjem odmoru. “To je jednostavno tako ili nikako, iako to poslije godinu dana plaćamo krvlju i znojem. Ali kako možeš očekivati da bendu neće biti lijepo na Lastovu i da neće poželjeti ostati još jedan dan da se okupaju? Teoretski, oni mogu doći i otići neposredno prije i nakon svirke, ali to se onda zove zlostavljanje”. Upravo zato ističe kako joj je najbolji feedback čuti da se svi bendovi žele opet vratiti na festival, kao i dobivanje upita od stranih izvođača. “Na žalost, skup je to sport radi velikih putnih troškova, i općenito je grozno kad uopće moraš razmišljati o novcima. Ali jednostavno nemamo prostora za to pa moraš odabrati broj bendova i DJ-a koji možeš podnijeti. Da moram raditi razmjenom dobara, odmah bi pristala – iako ne znam točno što bih ja tu mogla ponuditi (smijeh)”.

Dođite LA!ježinci & LA!zvizde!

Nakon dugo vremena, rezident DJ Gree, za mene definitivno jedna od prvih asocijacija na festival, neće puštati svoje briljantne dnevne i noćne setove na mihajlskom mulu – ali šalje dostojnu zamjenu, već spomenutog DJ Pipsa. “Jedan DJ koji kontinuirano prati festival više je znak međusobne ljubavi i mog poštovanja njegovog rada nego neke izuzetno pametne festivalske strategije. To je zaista neka ljudska logičnost” – objašnjava nam Andreja, dodajući kako ove godine kao art gost dolazi Ivana Armanini s radionicom stripa i ilustracija, dok je jutro rezervirano za ulične svirke. Oni željni rekreacije mogu se prijaviti na La!Yogu te na neizbježne i mega simpatične La!turnire odbojke i boćanja, dok će svi oni koji nisu imali priliku ići na ovogodišnji Festival Mediteranskog Filma Split (FMFS) moći nadoknaditi propušteno zahvaljujući već tradicionalnom gostovanju Kina Mediteran.

Photo: Jelena Vojinović

Kako ističe Andreja, danas imamo festivale gotovo na svakom otoku – i to svih mogućih žanrova, oblika i duljine trajanja. Ali Lastovo ima tu posebnu energiju koja traži da se vraćate po novu dozu svake godine, usprkos udaljenosti i dinamičnom programu i vremenu održavanja. “To je LaVirus”, kaže mi, postavljajući odmah pravu dijagnozu.  Stoga, kako drugačije završiti ovaj tekst nego riječima – Postanite i vi LaVirusoid. Ali imajte na umu da lijeka za ovu ovisnost – nema. Ona je za cijeli život. Per tutta LA vita.