14 prosinca, 2025
2025. godina bila je godina izazova, gubitaka, prepreka, ali i pobjeda za mnoge od nas. Zabavljali smo se, ali i plakali, a uz takve trenutke često dolaze i filmovi koji na svoj način odražavaju kolektivnu svijest. Ova je godina bila svakakva, ali jedno je sigurno: izašlo je mnogo filmova koji su nas iz mjeseca u mjesec držali prikovane za ekrane, prvo zbog gledanja, a zatim i zbog opsesije koju su pokrenuli na društvenim mrežama. Kada govorimo o kultnim filmovima, vjerojatno vam odmah na pamet padne nekoliko naslova, no što je s onima koji će to tek postati? Možemo li to predvidjeti, osjetiti ili barem naslutiti? Možda ne možemo sa sigurnošću tvrditi koji će film za deset ili dvadeset godina dobiti status kultnog, ali postoje određeni signali koje prepoznajemo gotovo instinktivno. Ono što jedan film čini klasikom nisu samo priča, već i atmosfera, osjećaj koji proizvodi te svijet koji gradi. To su filmovi kojima se vraćamo ne zato što su savršeni, već zato što su prepoznatljivi, ponekad i tvrdoglavo autentični. Često su vezani uz određeni trenutak u vremenu, društveni nemir, generacijsku zbunjenost ili potrebu za bijegom, ali uspijevaju nadživjeti taj trenutak i postati širi simbol. U nastavku smo izdvojili šest filmova koji imaju potencijal da jednog dana uđu u kategoriju klasika.
Povezano: 7 lekcija kojima me je naučila. 2025.godina
Vjerujem da se nitko nije iznenadio što se film talijanskog redatelja Paola Sorrentina našao na ovoj listi. La Grande Bellezza već je odavno među kultnima, a čini se da ni La Grazia neće imati bitno drukčiju sudbinu. Prepoznatljivo duhovit, ciničan i iznimno inspirativan za stvaranje ili možda točnije, nadogradnju arhetipova Sorrentinovih likova koji već postoje u nekom vlastitom svemiru, i izvan samog filma, La Grazia djeluje kao tiša, suzdržanija varijacija njegovih velikih tema. Film polako gradi atmosferu u kojoj se život i njegova banalnost, sjećanje, krivnja i nježnost isprepliću bez jasnih granica. Sorrentino ovdje ne bježi od patetike, ali je koristi pažljivo, gotovo sramežljivo, kao da je svjestan koliko je tanka linija između iskrenosti i teatralnosti. Likovi su ponovno veći od svojih konkretnih priča, ali istovremeno ranjiviji nego prije. Kad sam ga prvi put pogledala, znala sam da ću mu se htjeti vratiti, za nekoliko mjeseci ili godina, nije ni važno kada. Ta potreba da se nekom filmu vraćam uvijek mi je prva lampica koja upozorava da bi mogao postati klasik.
Obožavam vampire, obožavam vampirske knjige i filmove, ništa novo za one koji me poznaju jer znaju da je Twilight moj ultimativni guilty pleasure, a ono što ih izdvaja iz klasičnog horor žanra, koji mi često nije blizak, jest to što su vampiri idealan način da se nešto potpuno ljudsko i stvarno prikaže na vrlo intenzivan, zastrašujući i metaforičan način. Sinners je možda moj omiljeni film 2025. godine, a ono što ga tako uvjerljivo izdvaja na prvo mjesto jest činjenica da ni u jednom trenutku nisam znala što će donijeti sljedeća sekunda. Najbliže hororu što mogu izdržati upravo je ova vrsta “horora”, iako ga možda ne bih primarno svrstala u taj žanr, unatoč tome što su mnogi njegovi elementi neminovno prisutni. Coogler koristi vampirski mit ne kao puku žanrovsku dekoraciju, već kao alat za govor o krivnji, želji, moći i nasljeđu. Ah, ima li išta bolje? Ovo nije film o čudovištima koja vrebaju iz sjene, iako nemojte misliti da ih nema, već o ljudima koji se polako pretvaraju u nešto drugo, često vlastitim izborima.
Povezano: Što je to što nas, čak i nakon 17 godina, ponovno vraća u svijet Twilighta?
Atmosfera je gusta i teška, prožeta osjećajem stalne prijetnje, ali bez tipičnih horor trikova. Strah ne dolazi iz naglih rezova ili glasne glazbe, već iz neizvjesnosti, iz pogleda, iz tišine koja traje mrvicu predugo. Film stalno pomiče tlo pod nogama i tjera vas da preispitujete kome vjerujete i što je uopće zlo u toj priči. Potencijal da postane klasik leži upravo u toj neuhvatljivosti. Sinners nije film koji se lako svrstava, niti onaj koji nudi jasno olakšanje na kraju. Ostaje s vama, u tijelu, u mislima, u osjećaju nelagode koji ne nestaje odmah. To je film kojem ćete se vraćati ne zbog straha, već zbog slojeva koje otkrivate tek naknadno.
Najnovije filmsko ostvarenje Yorgosa Lanthimosa još nam je jednom u nizu pokazalo da, osim što Emma Stone savršeno utjelovljuje čudakinje, Lanthimos vrlo vješto obrađuje aktualne teme na sebi svojstven način. Film je slobodna adaptacija južnokorejskog filma Save the Green Planet! iz 2003. godine, u režiji Jang Joon-hwana. Glumačka postava, predvođena Emmom Stone, donosi priču o dvojici muškaraca opsjednutih teorijama zavjere koji otimaju direktoricu velike kompanije, uvjereni da je upravo ona izvanzemaljac. Taj spoj znanstvene fantastike i “komedije” već sada djeluje kao dokument vremena u kojem živimo, kao i naših opsesija i teorija zavjere koje je gotovo nemoguće izbjeći ako smo aktivni na društvenim mrežama. Film funkcionira kao groteskno ogledalo suvremenog društva u kojem su paranoja, nepovjerenje i potreba za skrivenim objašnjenjima postali svakodnevica. Lanthimos ne ismijava svoje likove izravno, već im dopušta da se sami razotkriju kroz apsurdne situacije koje su, neugodno često, tek korak udaljene od stvarnosti.
Odmah ću reći istinu. Nisam fan mjuzikala i nikada neću biti. Ne vidim razlog zašto bismo išta ikada trebali priopćavati kroz pjesmu. Samo koristi riječi? Osobne impresije na stranu, htjela ja to ili ne, Wicked će postati kultni klasik i to je jednostavno tako. Već smo prošle godine shvatili da će naš svijet, ili barem For You stranice, biti obojeni u zeleno i ružičasto, te da ćemo, čak i ako nismo pogledali ni minutu filma, znati gotovo svaku pjesmu i referencu. Wicked ovdje nadilazi formu mjuzikla i ulazi u zonu kulturnog događaja, a ne možete mi reći da vas isječci Ariane Grande i Cynthije Erivo ne progone na društvenim mrežama. Chuova režija je maksimalistička, ali precizna, osmišljena za eru kratkih videa, fan editova i beskonačnog citiranja. Ovo je film koji unaprijed zna da će biti rastavljen na dijelove i da u tom procesu neće izgubiti snagu. Lik Elphabe već sada postoji izvan filma, kao simbol pogrešno shvaćene “zle” žene, a Wicked joj daje emocionalnu dubinu koju publika intuitivno prepoznaje. Glinda, s druge strane, ostaje jednako privlačna i problematična, što dodatno komplicira dinamiku između njih. Kao da nam njihov ionako podjednako neobičan odnos izvan filma nije dovoljan.
Razlog zbog kojeg će Wicked postati klasik ne leži samo u glazbi, već u njegovoj sposobnosti da se savršeno uklopi u suvremeni pop pejzaž. Ovo je film stvoren prije svega za internet, u estetici, šminki, kostimima i jeziku fanova, dok su kina tek dodatno iskustvo. Čak i ako ne volite mjuzikle, Wicked je nemoguće ignorirati. A filmovi koje je nemoguće ignorirati, bez obzira na osobni ukus, gotovo uvijek završe kao kultni.
Kinematografija obožava lik napaćene majke, a publika se s njim rado poistovjećuje. Die My Love već je izazvao snažne reakcije i podijelio publiku, i to s razlogom. Riječ je o intenzivnoj, emocionalnoj i često uznemirujućoj priči o mladoj ženi Grace (Jennifer Lawrence) koja se, nakon preseljenja iz New Yorka u seosku kuću u Montani i rođenja djeteta, počinje suočavati s dubokom izolacijom i sve težim psihičkim stanjem. Film je adaptacija istoimenog romana Ariane Harwicz, a Ramsay koristi fragmentirani narativ i sirovi vizualni stil kako bi prikazala Graceino iskustvo bez olakšica ili unaprijed pripremljenih objašnjenja. Zašto bi Die My Love mogao postati kultni film? Prije svega zato što ne nalikuje ničemu što trenutačno dominira popularnom kinematografijom, a to je doista rijetkost. To nije konvencionalna drama, triler ili psihološki film, već spoj svega navedenog, uz brutalan i iskren pristup mentalnom zdravlju, roditeljstvu i identitetu. Nakon izlaska, TikTok mi je bio preplavljen razgovorima, analizama i fan teorijama o ovom filmu upravo zbog njegova neobičnog tona i snažnih glumačkih izvedbi. I to nije slučajno. Film izaziva snažne emocionalne reakcije i ostavlja prostor za različita tumačenja, a to je, u konačnici, ono što od kultnih filmova i očekujemo, zar ne?
Povezano: Filmovi i knjige koji otkrivaju svu složenost majčinstva
Mislim da ovu listu zaista nije bilo moguće sastaviti bez najnovijeg ostvarenja Joachima Triera. Za one koji su na film možda zaboravili, tu su i dalje oni koji su njime opsjednuti i koji ni mjesecima kasnije ne prestaju o njemu govoriti i analizirati ga. Trier se i ovdje bavi onim što mu najbolje leži: obiteljskim odnosima, sjećanjima koja nisu pouzdana te emocijama koje su potisnute, ali nikada do kraja razriješene. Čini mi se da su te teme ove godine posebno dominantne, što možemo primijetiti i na regionalnoj filmskoj sceni. U središtu priče nalaze se odnosi roditelja i djece, umjetnosti i svakodnevice, onoga što nas je oblikovalo i onoga što bismo najradije zaboravili. Jedan komentar koji se uporno provlači po forumima i u Letterboxd recenzijama zvuči otprilike ovako: ovo nije film koji gledaš, ovo je film koji te tiho promatra dok razmišljaš o vlastitim roditeljima. Složit ćemo se da takve teme nikada neće prestati biti relevantne. Uostalom, Sentimental Value uopće nije film o prošlosti, već o tome koliko smo spremni živjeti s njezinim nedovršenim verzijama. I upravo u tome leži njegova kultnost, jer svatko od nas ima barem jednu priču koja nikada nije dobila svoj kraj.
