Putovanje kroz vrijeme:
Kultni filmovi regije koje možemo iznova gledati

21 veljače, 2024

Svaki od ovih filmova je jedno remek-djelo koja je ostavilo dubok i trajan utisak i u sadašnjem filmu svih država regije.

Jugoslavenski film bio je – iznimno moćan film. O kojem god žanru da se radilo. Iako Jugoslavije kao države nema desetljećima, njezino kulturno nasljeđe i utjecaj još uvijek su prilično opipljivi u regiji, toliko da se neka ostvarenja i postignuća i dan-danas zovu upravo tako – jugoslavenskima. No ono što većinu ovih filmova karakterizira jest upravo ta doza nostalgije koju oni bude u nama. Radi li se to zbog teme koju obrađuje, visoke razine kvalitete ili čisto iz činjenice da donosi priče iz tih nekih “boljih vremena” začinjenih izvrsnim glumačkim interpretacijama, specifičnom, upečatljivom režijskom palicom te autentičnošću likova, ja ne znam. No znam da ih želim svako malo nanovo pogledati.

Feel good nostalgija

U nekima se izgubim zbog hipnotizirajuće priče, neki su toliko na rubu eksperimenta da s novim gledanjem svaki put nešto novo otkrijem, a neki su pravi nostalgičan feel good film, idealan, ma savršen za nedjelju poslijepodne. Da, film Tito i ja, da mogu, gledala bih svaku nedjelju nakon ručka. Odgovorno tvrdim da se većina američkih filmova s feeel good predznakom može sakriti ispred jedne priče o desetogodišnjaku čiji je školski sastav o Titu osvojio prvu nagradu što je njegove roditelje bacilo u očaj. On je naime u sastavu životopisno opisao i napisao da Tita voli viša od oca i majke! Nagrada mu je izlet “Titovim rodnim krajem” što je potpuno iznenađenje za dječaka, nenaviknutim na boravak u prirodi, dugo pješačenje… Da ne otkrivam više, vjerujte na riječ, ova doza nostalgije idealna je za nedjelju poslijepodne. Maratonce, vjerujem, da svi znaju na pamet. S razlogom. A ako bih trebala birati jedan film, samo jedan film koji bi smjela gledati do kraja života, bez sumnje je to H-8. On budi jednu drugu nostalgiju. Onu za vrhunskim ostvarenjima, koja nakon i šezdeset i šest godina jednako očaravaju gledatelje.

Maratonci trče počasni krug (1982) – Režija: Slobodan Šijan

Još jedno remek-djelo Slobodana Šijana, ovaj crnohumorni film prati život obične obitelji tijekom burnih perioda povijesti. Sjajan scenarij i izvanredne glumačke izvedbe čine ga nezaboravnim. Ne trebam niti naglašavati koliko internetskih memeova dandanas ovaj film polučuje.

Ko to tamo peva (1980) – Režija: Slobodan Šijan

Prema mnogima ovo je najpoznatiji jugoslavenski film. No bez obzira na njegovu popularnost ovo jest kultna komedija koja prikazuje niz događaja i likova tijekom putovanja autobusom od Beograda do Njemačke. Sa svojom jedinstvenom kombinacijom humora i duboke simbolike, film je postao kultni klasik regionalne kinematografije.

Rondo (1966) – Režija: Zvonimir Berković

Rondo je film koji se bavi socijalnim i moralnim pitanjima kroz priču o mladom bračnom paru. Rondo je poznat po svojoj poetičnoj naraciji, izvrsnim glumačkim izvedbama te dubokom promišljanju o ljudskim odnosima.

Otac na službenom putu (1985) – Režija: Emir Kusturica

Emir Kusturica, jedan od najpoznatijih redatelja iz regije, stvorio je ovu dramu koja se bavi političkim represijama u vrijeme Josipa Broza Tita. Film je osvojio Zlatnu palmu na Festivalu u Cannesu, potvrđujući svoju neizmjernu umjetničku snagu.

Majstori, majstori (1980) – Režija: Goran Marković

Film Majstori, majstori je duhovita satira koja prati skupinu radnika koji odluče da naprave vlastitu televiziju kako bi poboljšali svoje živote. Snažna socijalna kritika i humor čine ga jedinstvenim ostvarenjem.

W.R.: Misterije organizma (1971) – Režija: Dušan Makavejev

Na našem popisu ovo je jedini avangardni film iz sedamdesetih godina. Film istražuje teme seksualnosti, politike i psihoanalize. Makavejev koristi eksperimentalni pristup kako bi stvorio jedinstveno i provokativno filmsko iskustvo. Svakako provokativan film koji možda baš sada, u ovom trenutku vremena, treba (opet) pogledati.

Život je lep (1985) – Režija: Boro Drašković

Film Život je lep prati sudbinu mladića koji pokušava ostvariti svoje snove u vremenu ekonomske krize. Snažna priča i realan prikaz društvenih problema čine ovaj film upečatljivim.

Tito i ja (1992) – Režija: Goran Marković

Ovaj humoristični film prati život dječaka čiji otac planira pobjeći iz zemlje, a dječak smišlja razne načine kako zadržati svoju obitelj. Kroz humor i toplinu, film nudi i dublje komentare o vremenu u kojem je snimljen. Tito i ja je feel good film koji ćete gledati iznova i iznova, nikada vam neće dosaditi, samo ćete neke dijelove već znati napamet i dijaloge izgovarati zajedno s glumcima, samo ispred ekrana.

Ritam zločina (1981) – Režija: Zoran Tadić

Ovaj film predstavlja intrigantnu kombinaciju glazbenog i kriminalističkog žanra. Radnja prati glazbenika koji se nađe uvučenim u mrežu zločina. Sa snažnom glazbenom podlogom i nekonvencionalnom naracijom, Ritam zločina je jedan od nezaboravnih naslova regionalne kinematografije.

Tko pjeva zlo ne misli (1970) – Režija: Krešo Golik

Ovaj film je komedija koja se odvija u Zagrebu tijekom 1930-ih godina. Glavni lik je pridošlica u gradu koji zbog svojih vještina pjevanja postaje zvijezda. Film je poznat po svojoj duhovitosti, zanimljivim likovima i izvrsnom glazbenom podlogom. Lik Fulira je zauvijek obilježio hrvatsku kinematografiju, za što je svakako zaslužan neponovljiv Relja Bašić.

Imam 2 mame i 2 tate (1968.) – Režija: Krešo Golik

Poslije razvoda, bivši supružnici osnovali su nove bračne zajednice, pri čemu je stariji sin, tinejdžer Zoran, ostao živjeti s ocem i njegovom novom, mladom i atraktivnom suprugom koja je netom rodila djevojčicu Đuricu, dok je mlađi, desetogodišnji Đuro ostao s majkom, koja u braku s drugim mužem flautistom ima sinčića Draška. Svake nedjelje Zoran odlazi na ručak k novoj obitelji svoje majke, a Đuro novoj očevoj obitelji. Dvije obitelji tako su međusobno povezane, a Đuro će uskoro shvatiti da ih još štošta veže…

Kekec (1951.) – Redatelj: Jože Gale

Kada biste među kultne filmove bivše države morali uvrstiti samo jedan omladinski film, teško da biste našli poznatijeg od filma Kekec. Ovo je prvi film iz Galetove filmske trilogije ili filmske franšize o Kekecu, a slijede još dva njegova filma: Srečno, Kekec! (1963.) i Kekčeve ukane (1968.). Tko ne poznaje nestašnog i uvijek druželjubivog Kekeca (Matija Barl), uz kojeg su odrastali ne samo Mojca (Zdenka Logar) i Rožla (Jože Mlakar), nego i generacije djece diljem Jugoslavije. Kekec je prvi slovenski film koji je na 16. Venecijanskom filmskom festivalu osvojio međunarodnu nagradu – Zlatnog lava za film za mlade.

Vesna (1953) – Režija: František Čap

Vesna je prva slovenska filmska romantična komedija, (za poslijeratna vremena) modernog izgleda i holivudskog efekta, jer je glavne glumce Metku Gabrijelčič (Janj) i Franeka Trefalta (Samo) učinila filmskim zvijezdama u pravom smislu riječi, kakvu danas poznajemo (tijekom prodaje karata je čak morala intervenirati milicija zbog nereda). Negdje smo pročitali da je kod nas došao češki redatelj da nas nauči snimati dobre filmove. Film je bio hit i više od dva desetljeća najgledanija domaća komedija u Sloveniji. I danas je Vesna još uvijek gledljiv i zabavan film, za dobro raspoloženje. Ljubljana ranih 1950-ih, lagana romantična priča u prvom planu očišćena od političkih naglasaka, i simpatična i šarmantna glumačka postava.

Kužiš stari moj (1973.) – Režija: Vanča Kljaković

Film Kužiš stari moj hrvatski je doprinos svjetskom trendu anarhoidnih filmova proizašlih iz osjećaja slobode i mladenačkog bunta 1960-ih. Ovo ostvarenje slobodne strukture, bez čvrste priče, najhvaljeniji je film redatelja Vanče Kljakovića. Iz sličnih je polazišta napravljen i predložak, istoimeni roman Zvonimira Majdaka, tipični predstavnik proze u trapericama koja je jezikom ulice opisivala svakodnevni život mladih ljudi. Ivica Vidović, glumac koji je najčešće glumio introvertirane likove intelektualaca, ostvario je netipičnu ulogu lokalnog frajera i zgubidana, za koju je nagrađen Srebrnom arenom za drugu najbolju glavnu mušku ulogu na pulskom festivalu, a film je dobio i Zlatnu arenu za najbolju fotografiju.

Buža (1988.) – Režija: Vanča Kljaković

Vito (glumi ga Špiro Guberina) i Pere (glumi ga Ivica Vidović) dva su susjeda koji se stalno, zbog svakojakih tužbi i protutužbi, povlače po sudu. Kad mladi majstor, prilikom pokušaja postavljanja utičnice za struju, nehotice probije zid koji odjeljuje njihove spavaće sobe i napravi u njemu bužu (rupu), među susjedima počinje novi mali rat… Priču i scenarij Živka Jeličića majstorski je režirao Vanča Kljaković.

Kako je propao rokenrol (1989.) – Režija: Vladimir Slavica, Zoran Pezo, Goran Gajić

Kako je propao rokenrol je omnibus komedija koja se sastoji od tri dijela: Od izvora dva putića, Nije sve u ljubavi (ima nešto i u lovi) i Ne šalji mi pisma, a koja su napisala i režirala tri različita scenarista i režisera. Film je umnogome obilježen glazbom vremena tako da su glazbu za film zajednički skladali i uglazbili rock sastavi Idoli, Električni orgazam i Disciplina kičme; svaki od bendova je kreirao glazbu za jedan dio filma. Tri različite priče su ispričane satiričnim i apsurdnim humorom u kontekstu popularne i mladenačke kulture u Jugoslaviji, neposredno prije njenog raspada. Film je momentalno stekao kultni status koji uživa i dan-danas.

H-8 (1958) – Režija: Nikola Tanhofer

Za kraj našeg popisa navodimo film H-8, film koji je dobio brojne pohvale zbog svoje originalne i hrabre priče. Radnja prati hitnu medicinsku pomoć u prometnoj nesreći na autocesti. Film je poznat po svojoj inovativnoj strukturi priče i autentičnom prikazu medicinskog osoblja koje se suočava s izazovima spašavanja života.

H-8 predstavlja jedinstvenu kombinaciju drame, trilera i dokumentarnog stila snimanja. Nikola Tanhofer, redatelj filma, poznat je po svojoj maestralnoj upotrebi kamere, čime je stvorio filmsko remek-djelo koje je prepoznato i izvan regionalnih granica. Ovaj film je i danas neizmjerno cijenjen zbog svoje umjetničke vrijednosti i doprinosa kinematografiji.

Vrijeme je za jedno (nostalgično) gledanje filmova. Htjet ćete ga ponoviti, zapravo učiniti ne navikom, već ritualom.