Pogledali smo u Cannesu redateljske debije Kristen Stewart i Harrisa Dickinsona

Onih par dana nakon otvaranja Cannesa imaju sličan ritam: buđenje, matineja onoga što si jučer propustio, ručak, pokoji sastanak ili prijem neke produkcijske kuće / filmskog centra, večernja projekcija, midnight snack i zatim, naravno, after. Ako ste kojim slučajem ovdje u funkciji novinara, onda vas čekaju puna dva sata sna prije nego što morate juriti natrag u Palais da biste do osam ujutro stigli na film o kojem morate pisati. (Nema na čemu.)

Kako nam je trećina glavnog programa već predstavljena, među svim su posjetiteljima sad već opasno krenula predviđanja i oklade u vezi nagrada. Zvuk pada, film relativno nepoznate njemačke redateljice, već se spominje kao favorit za kameru, dok se comeback izvedba Jennifer Lawrence u novom filmu Lynne Ramsay ističe kao kandidatkinja za glavnu glumicu. Ponekad se mogu čuti i naslovi Slučaj 13, koji prati policijsko nasilje na gilets jaunes prosvjedima, te Dva tužitelja, ukrajinski birokratski triler o staljinističkom teroru, kao kandidate za neke od “posebnih” nagrada žirija ili kritičara, čija je funkcija često slanje političke poruke.

Dok se sve to dešava u Salle de Lumière, manje dvorane Debussy i Bazin dom su drugom najpoznatijem festivalskom programu Un certain regard, na kojemu se ove godine ističu čak tri redateljska debija slavnih glumaca. Film Scarlett Johansson još nije prikazan, ali smo zato imali priliku uhvatiti prve naslove u režiji Kristen Stewart i Harrisa Dickinsona.

O Kristen Stewart i Kronologiji vode

O meni zaista dragoj glumici Kristen Stewart želim govoriti samo najljepše, ali to će nažalost značiti da o filmu nemam baš puno za reći. Kronologija vode, bazirana na stvarnom životu i pričama Lidije Yuknavitch, bivše profesionalne plivačice koja je preživjela seksualno nasilje od strane vlastitog oca, periode ovisnosti, gubitak nerođenog djeteta, nekoliko nesretnih brakova, automobilsku nesreću i još dosta toga što je film nekako uspio nagurati u dva sata (koja se, usput, čine kao šest).

Iako sastavljen od mnogo elemenata s nešto potencijala, finalni proizvod podsjeća više na nekakvu TikTok parodiju arthouse filmova s barem tri inserta vode kako teče u minuti, inače jako nezgodno ako ste prije toga popili litru vode, i voiceoverom koji snažnu prozu spisateljice pretvara u srednjoškolsku poeziju slobodnog stiha. Ipak, kada sam igrom slučaja kasnije završila na afteru za ekipu filma, Stewart se žalila na trenutni edit filma, koji vidi samo kao rough cut. Odahnula sam; ima nade.

O filmu Urchin

Harris Dickinson svijetu se kao redatelj predstavio filmom Urchin o usponima i padovima u par mjeseci života mladog beskućnika Mikea. Iako na momente mrvicu nespretan, film zadržava elegantnu ravnotežu sumornih vizura ulice i prolaznih trenutaka sreće i ljepote. Ono što zaista uspijeva jest uvjeriti publiku u svog glavnog lika, čiji se nježan karakter i osjetljivost na veoma stvaran način konstantno izmjenjuje s autodestruktivnim ponašanjem, zbog kojeg nam napokon i postaje jasno zašto i dalje živi na ulici. Jedna pak legitimna zamjerka koju su mnogi istaknuli leži u tome da su i Mike i njegov prijatelj Nathan, u izvedbi samog Dickinsona, ipak malo previše zgodni i dobro odjeveni za skitnice.

Urchin

Dvoumila sam se spomenuti li ga ili ne, ali budući da mu je pripao vjerojatno najveći aplauz koji sam na festivalu dosad čula, čini mi se da trebam reći nešto o Opasnim životinjama. Nezavisni program Quinzaine des cinéastes, koji je nakon prosvjeda 1968. i otkazivanja službenog festivala osnovalo Društvo francuskih redatelja, često je taj koji na njega donosi nešto neočekivanije, peto mu je izdanje, na primjer, otvorio Teksaški masakr motornom pilom. U sličnom tonu, ovaj stilizirani australski horor (koji se na trenutke ruga sam sebi) prati dosta simpatičng ubojicu koji otima žene i snima kako ih jedu morski psi. Uglavnom, svaka preporuka.

Kako se ove godine legendarni klub Bisou Bisou na vrhu Palaisa, inače pun rozog pliša i tinejdžera, u čast Davidu Lynchu pretvorio u pop-up verziju Silencija, lokala iz filma Mulholland Drive koji je preminuli redatelj potom stvarno otvorio u Parizu, vaša se novinarka sada mora spremiti za večer koja će, nadam se, ipak proći malo bolje nego ona Naomi Watts. Zatim slijede ta dragocjena dva sata sna, da vam nakon jutarnjih projekcija možemo javiti što su nam ove godine spremili Richard Linklater i Wes Anderson, a ako me ujutro vidite kako spavam na stepenicama crvenog tepiha, samo produžite dalje.