Zašto kreativni direktori, unatoč tome što stvaraju modu, nerijetko nose "uniforme"?

Moja garderoba dupkom je ispunjena odjećom koju odmila zovem “zabavnom” i o kojoj s vremena na vrijeme maštam. No nažalost, većina tih komada živi poprilično učmale, dosadne živote čekajući da konačno izroni iz ormara, a ideja “zabave” utkana je u smisao njihova postojanja samo radi estetike koja odskače od klasike.

Među tim strpljivim patnicima koji uredno obješeni vise u mom ormaru kriju se tako jedna jarka ljubičasta haljina posuta bijelim cvjetovima, suknja s dodatkom čupavog umjetnog krzna koja mašta o danjem svjetlu još od nekih prošlih era, a tu su i neki kričavi zeleni kaputi s ramenima u stilu 80-ih koje “nikad nemam priliku obući”. Sva nabrojena čudesa koloristički su raj koji bi, u mom umu, jednom mogao kreirati neopisivo zabavne kombinacije u stilu “vječne tinejdžerke” Iris Apfel, no ta zabava na koncu uvijek ostane pohranjena u sanjarenju o osobi koja ja, očigledno, nisam. Osobi koja veliku većinu vremena, odijevajući se u žurbi i hektičnosti svakodnevice, (koliko mi to god bilo teško priznati) na koncu bira klasične plave traperice i T-shirt. A jasno mi je zašto. Prokušan je to recept koji pruža komociju prihvatljivog izgleda bez suviše truda, i ne zahtijeva vrijeme, onu neuhvatljivu valutu koja nam svima vječito nedostaje.

Modni dizajneri i njihove “uniforme”

Koncept “uniforme” oduvijek mi se činio neobjašnjivo dosadnim, a u svojoj sam ga glavi smjestila pored sinonima za manjak mašte, uzbuđenja i kreativnosti. No jesu li svi ti ljudi koji iz dana u dan nose istu odjeću zbilja dosadni i predvidljivi kao Kafkini činovnici, ili je posrijedi ipak neki drugi razlog? Kada bi moja početna premisa bila ispravna, najveći modni dizajneri današnjice bili bi oni koji marširaju svijetom u najekstravagantnijim odjevnim kombinacijama, maštovito se poigravajući bojama, uzorcima i dodacima kao što to nitko drugi ne čini. Njihov vanjski izgled bio bi ogledalo njihove iskričave mašte i šarenila njihova kreativnog uma. No to najčešće nije tako. Većina najmoćnijih imena u industriji, poprilično su predvidljivi, a njihova odjeća lišina je drame i spektakla. Jedna od najprepoznatljivijih ikona mode našeg vremena, Karl Lagerfeld, desetljećima je nosio istu “uniformu”, crno odijelo i bijelu košulju visokog ovratnika, kožne rukavice, popriličnu dozu nakita i sunčane naočale, te frizuru u Mozart stilu. No iako je on vjerojatno prvi čiji lik jasno vizualiziramo na spomen uniforme, nipošto nije i jedini. Balmainov Olivier Rousteing gotovo uvijek nosi elegantni crni blazer s dvostrukim kopčanjem na kojem se ističu tek zlatni gumbi, “pjesnik crnine” Yohji Yamamoto vječito je u svojim (naravno) crnim kaputima i sa šeširom na glavi, Carolina Herrera ne odriče se svoje nonšalantno raskopčane klasične bijele košulje i midi suknje A-kroja, Michael Kors godinama je vjeran istim crnim sakoima, hlačama i mokasinama, legenda talijanske mode Giorgio Armani obitava u mornarsko plavim puloverima, a Thom Browne u outfitu koji asocira na urednu uniformu britanskog školarca. Lista bi mogla ići unedogled, no negdje se trebamo zaustaviti. Protagoniste smo detektirali. No zašto je tome tako?

Modni trendovi u suprotnosti sa stalnošću uniforme

Dok svake sezone, klanjajući se publici iza zavjese, poručuju da “samo mijena stalna jest”, oni biraju izgledati isto, bez obzira na trendove. Njihove uniforme desetljećima imaju iste boje i iste krojeve, ne mareći za hirovite modne diktate koje producira neumorna mašina njihove kreativnosti. Visoki struk, niski struk, streetwear, tenniscore, neki drugi core, skinny jeans, baggy jeans, svi nose prevelike hlače, pa odjednom nitko ne nosi hlače… Ništa od toga ne dotiče njihove ormare. Što god se događalo na prevrtljivim cestama modnih trendova, oni mirno stoje postrance. Kako je to moguće? Podsmjehuju li nam se dok mi pokušavamo uhvatiti korak s promjenama svjesno birajući da ne sudjeluju u toj igri? Ili je situacija slična kao i s chefovima koji nakon deset sati spravljanja delicija od kojekakvih pjenica djeci za večeru kuhaju žgance? Jesu li, okruženi modom na dnevnoj bazi, njome prezasićeni pa ne žele razmišljati o njoj i kad zavire u vlastite ormare? Ili možda svojom pojavom ne žele odvraćati pažnju od produkta svog rada? Incognito persona Martina Margiele u bijeloj “laboratorijskoj” kuti svakako ide u prilog potvrdnom odgovoru na posljednje pitanje. No nekako sumnjam da svi maštaju o tome da budu sjenka.

Bivši američki predsjednik Barack Obama svojevremeno je u intervjuu za Vanity Fair objasnio zašto uvijek nosi ista siva ili plava odijela. Pokušavam umanjiti broj odluka koje donosim. Ne želim razmišljati o tome što ću jesti ili odjenuti. Zato što moram donijeti previše drugih odluka. Morate usmjeriti svoju energiju. Morate se rutinizirati. Ne mogu prolaziti kroz dan ometen trivijalnostima. U super brzom svijetu modne industrije, u kojem je broj kolekcija, linija i kojekakvih projekata na godišnjoj bazi teško i pobrojati, svakodnevno odijevanje možda je “trivijalnost” i onima koji je stvaraju. Možda za nju naprosto nemaju vremena. Pronalaženje uniforme koja vam pristaje i koja izgledom odolijeva testu vremena savršen je način da rutinizirate barem jedan djelić ionako hektičnih života u kojem odjeća može biti nešto što je stalno, o čemu ne treba uvijek iznova razmišljati. Ako u tome dovoljno dugo ustrajete, ona će postati dijelom vašeg imidža, neodvojiv dio vašeg identiteta, nešto po čemu ste prepoznatljivi. Svaki put kad razmišljam o ovoj temi sjetim se svoje prijateljice koja je, radeći kao model za najveće modne kuće, vremenom zaključila da najmoćnije osobe u prostoriji uvijek nose najjednostavniju odjeću. Osim što je to svojevrsni izraz statusa jer daje naslutiti da se osoba vanjštinom (više) ne mora isticati, te si može priuštiti komociju odijevanja bez suviše truda i pompe, vjerojatno je i dokaz da su ekstravagantne kombinacije posljednje oko čega stigne razbijati glavu. To što radite u modi ne znači da svaki dan morate izgledati kao izlog za trendove.

Je li pojednostavljena vanjština velikih kreativnih direktora dokaz da su nemaštoviti i dosadni? Ne. To bi bilo sumanuto zaključiti. Njihova kreativnost živi negdje drugdje – u onome što stvaraju. I to je i više nego dovoljno.