Burnoutcore: je li nas količina mikrotrendova dovela do totalne ravnodušnosti?

Frazzled English Woman, Grandpacore, Office Siren, Mob Wife i, moj osobni favorit, Coastal Grandma samo su neki od mikrotrendova, simpatičnih etiketa kojima nas je u posljednje vrijeme nemilice šibao algoritamski bič. U shizofrenom vrtlogu kojekakvih online estetika, navlačili smo čedne haljine u stilu vječno rastresene Bridget Jones, inspo board ukrašavali slikama Timothéea Chalameta u vunenim prslucima kakve su nosili naši djedovi i razmišljali o tome koliko raskošnu bundu bismo prebacile preko golih ramena kao supruge Tonyja Soprana. No, prije nego što bi nam pošlo za rukom da raspakiramo novu online pošiljku iz kutije od recikliranog kartona, internet bi nam nemilosrdno servirao nešto novo i podjednako potrošno, a naša oprava, u kojoj smo trebale biti senzualne kao „uredske sirene“, već bi postala cheugy. 

Iako smo odavno spoznali cikličnu prirodu mode – u kojoj sve što je demode može iznova postati hit, samo da bi opet izblijedjelo u nebitnosti – postpandemijska era, preplavljena plejadom nišnih estetika izuzetno kratkog vijeka, dovela je modu do apsurda. Izmjenjujući se kao na pokretnoj traci, ili čak egzistirajući paralelno u svojim potpunim suprotnostima, mikrotrendovi su iz temelja poljuljali prirodu trendova koja se bazira na in i out dihotomiji na koju smo se navikli. Osim što ih je bilo nemoguće popratiti prije nego što ih je progutao neki novi -core  maštovitog imena, granice među proklamiranim cool estetikama postale su toliko nejasne, pa i irelevantne da se počelo doimati kako je u isto vrijeme u trendu baš sve. Trendovski triatlon koji se sastoji od brzopoteznog maskiranja u nove karaktere, potpuno lišene smisla, naposljetku je doveo do tolikog zasićenja da nam je jedino preostalo odustati od utrke. Je li kaotična era mikrotrendova konačno dovela do toga da pritisnemo tipku restart?

Dok sam odrastala, moda nije imala cosplay karakter kakav ima danas. Iako su moje tinejdžerske godine, kao i mojih vršnjaka, bile obilježene traganjem za identitetom, odjeću kojom sam izražavala te „identitete“ nisam birala površno, niti sam ih mijenjala „kao čarape“. Supkulture kojima sam naginjala imale su strogo razgraničene estetske kodove i jasna „pravila“ odijevanja, a ako sam, tu i tamo, zalutala u sferu mainstream mode, imala sam sasvim dovoljno vremena da uštedim od džeparca za užinu i uskočim na vlak nekog trenda koji mi je zapeo za oko. Jedan od komada koji sam toliko predano željela da sam cijelo polugodište u školi jela samo jabuke bile su Diesel traperice ludo plitkog struka koje su stajale „kao svetog Petra kajgana“. 

Krajem 90-ih i u zoru novog milenija, mainstream moda funkcionirala je vrlo jasno, odmaknuta od supkultura koje su, kao antimodne, od nje namjerno bježale, ali i precizno odijeljena od onoga što je bilo demode. Svi su, recimo, znali da su Diesel traperice simbol ultimativnog coolnessa. Ono što je slovilo kao popularno (a samim time i vizualno dopadljivo) stajalo je na suprotnoj strani od onoga što se smatralo zastarjelim i neprivlačnim. Ako ste pratili modu, točno se znalo što je u trendu, stvari su bile crno-bijele, a modni diktati poprilično su jasno komunicirali što je in, a što out, ili što je cool, a što baš i nije. Kao i danas, moda je i tada imala svoju cikličnu narav, trendovi su dolazili i odlazili. Osim što su nekoć trendovi imali dulji vijek trajanja i bilo ih je manje, ono što ih je razlikovalo od današnjih jest to što su uvijek stajali nečemu „nasuprot“. 

Danas ne postoji niti jedan trend koji je toliko rasprostranjen da ga možete vidjeti na svakom koraku zato što mainstreama naprosto više nema. Modi se, u postpandemijskoj eri kada smo svi odjednom bili kronično online, dogodilo ono na što je 1967. upozoravao francuski filozof Guy Debord u svom „Društvu spektakla“. Društvene mreže, pogonjene gorivom kapitalizma, „posudile“ su gotovo svaku subverzivnu ideju i supkulturnu estetiku, a gurajući ih u mainstream, učinile su ih potrošnom robom lišenom smisla.

Mainstream i supkulture, koje su nekoć bile jasno razgraničene, izgubile su se u bućkurišu pomiješanih estetika s kičastim imenima i napucane kratkoročnim hypeom. Pogledamo li pomnije prirodu mikrotrendova, vrlo brzo postaje jasno da najčešće nije riječ ni o čemu novom ili revolucionarnom. Butter blonde je marketinški sočniji naziv za plavu kosu, a Coastal Grandma, Night Luxe ili Tomato Girl samo hrpa proizvoljno naguranih referenci ispod funky kišobrana istog pojma. Većinu mikrotrendova, koji su na TikToku dobili sufiks -core, teže je odgonetnuti nego Hegela, no razlog je to što većina njih ništa niti ne znači. Odjeća koju propisuje svaka od estetika postaje kostim u koji se uvlačimo ne bismo li glumili poželjne identitete, nadajući se ćemo zajedno s njima kupiti i željeni lifestyle. To smo najzornije mogli primijetiti kod trendova kao što je Quiet Luxury, tijekom čije smo se vladavine potajno nadali da će nas bijeli puloveri učiniti imućnim pripadnicima old money klike, čija mladež igra polo i studira na Harvardu. Naravno, ništa se od toga nije dogodilo niti nam je itko povjerovao, a prije negoli smo uspjeli iznositi svoju novu „uniformu“, na tapetu je stigao neki novi mikrotrend još sočnijeg imena. 

Sve dok odijevanje nije svedeno na puku funkcionalnost, trendovi će dolaziti i odlaziti. Cikličnost i neprestana potraga za nečim novim ključne su odlike mode – bez njih, ona ne bi bila to što jest. No ono što je nemoguće zanemariti jest da je epidemija mikrotrendova značajno promijenila modnu klimu. Prezasićenost ispraznim estetikama koje su, bez ikakvog smisla, koegzistirale na mapi „modnih diktata“ dovela je do svojevrsnog modnog burnouta. U godišnjoj anketi Vogue Runwaya, 50,2 % ispitanika iz modne industrije na pitanje o najvećem trendu 2024. godine odgovorilo je: „Trendovi su gotovi“. Imajući to na umu, José Criales-Unzueta tada se s pravom pitao: „Što ako je najveći trend zapravo – odsutnost trenda?“. Njegovo retoričko pitanje pokazalo se kao svojevrsno pretkazanje jer su samo nekoliko tjedana kasnije novinske stupce ispunila lamentiranja o tome da je vrijeme mikrotrendova konačno završilo, a čovječanstvo je oslobodilački ušetalo u eru u kojoj ga naprosto ni za što više nije briga.

Prezasićeni maksimalizmom, algoritamskim uhođenjem, podvaljivanjem meme-worthy nomenklature i košmarom referenci kojima nas je digitalni svijet opsjedao prethodnih godina, ove ćemo godine, navodno, svesrdno prigrliti basic. Na krilima posvemašnje stilske ravnodušnosti, dekonstruirat ćemo modu do temelja, sve dok estetika naše odjeće ne postane potpuno neutralna. Sve što igra, kako kažu, jest vibe, što je svakako lijepa poruka koja naoko dolazi s puno više osobne slobode. Nova godina nije se ni zakotrljala kako treba, a ta stilska ravnodušnost i eskapizam koji tražimo u bazičnom već su ovjenčani novim/starim -coreom: Normcore 2.0. Ne želim biti party pooper, ali nije li to još jedan trend iz čijeg ćemo se stiska uskoro poželjeti otrgnuti?