Porast kožne dismorfije i kako sam prihvatila svoju “nesavršenu” kožu

Prije ne previše godina, kao i svaka žena opsjednuta zdravljem (ok, ljepotom) kože, patološki sam zumirala svoje lice u make-up ogledalu, a sve kako bih kontrolirala svaku “nepravilnost” svog tena. Tražila sam nesavršenosti minucioznošću Regine George dok detektira tuđe mane, i predanošću najvećih vojnih generala osmišljavala strategiju napada i neutraliziranja istih. Da mi se samo vratiti u to vrijeme, jer sam nakon pomne analize zaključila da mi, eto, nikakva strategija ne treba, jer je ten sasma zadovoljavajući. 

Danas, svega par godina nakon toga, teško mi se uopće pogledati u klasično ogledalo, a kamoli išta zumirati. Na Zoom sastancima, maksimalno sam fokusirana na druga lica, jer ako mi upadne moje u oči, izgubim tok misli ugledavši svoje podočnjake kako se izdajnički probijaju kroz minimalan broj piksela moje web kamere. Vidim samo pore, bore, crvenilo, opušteno lice, podočnjake… da ne nabrajam dalje. Sve je to u suprotnosti s onime što čujem od svoje kozmetičarke, poznanika, prijatelja pa čak i frenemiesa (znam, tko ste) – lice mi je puno bolje nego li prošlih godina. Ne bi mi to trebalo biti ništa čudno, već se par godina držim svoje skincare rutine, zdravije jedem, ne pijem, ne pušim, pijem više vode. Jedina razlika moje percepcije tada i sad je što sam zbog posla mnogo više utopljena u digitalni svijet. Prepun filtera.

Photo: Andrej Lisakov

Od ulaska u poslovni svijet sam u medijima. Godinama sam okružena kao urednica i kao čitateljica photoshopiranim fotografijama zvijezda i modela. No ono nikad nije utjecalo na mene na isti način. Nisam toliko vremena provodila gledajući u ta lica, a svjesno ili podsvjesno, znala sam da je umjetno. Editorijali i zvijezde. Danas, u digitalnim sferama, naizgled “obični” ljudi kunu se da ne koriste filtere, da ne idu na botoks, da ne idu na tretmane. Svoju mladolikost i manjak nesavršenosti na licu zahvaljuju genima i pijenju smoothieja od kelja i špinata, tri žlice limuna u toploj vodi i tapkanju mekoćom leptirovih krila po svom licu svako jutro i veče. Uvjeravaju me da pomisao kako se radi o jednostavnom prečacu poput filtera haterska, a ideja da su otišli pod nož ili injekciju ravna tome da pomislim da je ijedan od njihovih followersa kupljen. TikTok također briga što mi je samopouzdanje sravnjeno sa zemljom. Otkad su krajem prošle godine plasirali novi beauty filter iza kojeg stoji AI, “Bold Glamour”, nema šanse da raspoznam prirodno lijep ten od filtera. Uostalom, čak i bez stavljenog filtera, TikTok lagano blura svačiju kožu kako bi je učinio vizualno privlačnijom drugim korisnicima. Usput rečeno, nedavno je tamo opsesija izgledom dostigla novi vrhunac. Obuzeo ga je trend #beautyblindness. Korisnici su ispitivali potpune strance što trebaju promijeniti na sebi – stavljaju li previše rumenila, vide li im se bore ili pore previše, trebaju li promijeniti boju kose možda, nove zube ili možda highlighter stavljaju na krivo mjesto pa overall vizualni dojam njih nije savršen kakav bi možda mogao biti. 

Kožna dismorfija je u porastu

Ukratko, tehnologija mi je, i očito netom spomenutim pojedincima, potpuno iskrivila percepciju kako izgleda normalno lijepa koža. Danas mi to znači da je ona apsolutno bez pora, savršeno zaglađena, nadrealno sjajna, što je naravno, nemoguće postići. Čak i uz najdostupnije tretmane i najskuplju kozmetiku, tako nešto je dostupno samo rijetkima, koji su najčešće zaista genetski predodređeni hodati među nama kao nadvrsta. Pogledajte samo komentare ispod Vogue videa Kendall Jenner koja je podijelila svoju skincare rutinu – komentari se vrte oko apsolutnog šoka da ima pore i bubuljice. Jer s njezinim novcima… 

Kada većina naših inputa o tome kako ljudska koža izgleda dolazi od fotografija i videa od kojih je većina sređena, uređena, filtrirana, facetuneana, photoshopirana i sve ostale moguće digitalne alteracije istih, počnete gledati svoju vlastitu normalnu kožu kao “nesavršenu”, a od tuda dolazi mnogo problema. Od normalne i zdrave kože dolazimo do opsesije skincareom s kojim si možemo nekad i više štetiti, do anksioznosti u javnosti, skrivanja “mana” i ono najgore – dugoročnog utjecaja na naše samopouzdanje. A kožna dismorfija, dismorfija lica i tjelesna dismorfija najčešće idu ruku pod ruku. 

Od društvenih mreža do perception drifta

Zadnje istraživanje na temu, objavljeno u ožujskom broju znanstvenog časopisa Frontiers, kaže da su u 24,4 % ispitanika pronađeni znakovi dismorfije, proporcionalno s povećanjem provođenja vremena na društvenim mrežama. Oni koji na njima provode između 4 h do 7 h su u 29 % slučaja imali znakove, u usporedbi s 19 % onih koji na njima provode do 1 sat dnevno. Uostalom, ne mislim da trebam ponovno nabrajati te brojke, sami znate da je nebrojeno studija potvrdilo korelaciju između korištenja društvenih mreža i odlaska pod nož. Ono može varirati od manjih izmjena do potpune tjelesne dismorfije koja nas baci u ponor operacija i tretmana iz kojih izađemo više ne izgledajući kao mi, niti svjesni da ljudima ne izgledamo privlačno i lijepo, već samo – operirano. Ili jednostavno maksimalno stanjenog novčanika koji se mogao za taj iznos bolje provesti na Siciliji. 

Taj perception drift, kako se naziva u stranoj literaturi, sugerira da u takvim situacijama ne samo da se više ne sjećamo kako smo izgledali, već počinjemo biti toliko fokusirani na izmjenu konstitucije svog lica ili sređivanja kože, da prestajemo biti svjesni ekstrema u kojem smo se našli. “Mozak se brzo navikne na novo lice, pa umjesto da budemo zadovoljni zadnjim ‘popravkom’, to lice postaje baza, pa se na njemu počinju primijećivati nove mane”, objasnila je dermatologinja dr. Sabrina Fabi koja je i detektirala i dala naziv toj pojavi. Sigurno znate neke od tih ljudi, koji su se operacijama doveli do neprepoznatljivosti, ali i dalje ne staju. Psihoterapeutkinja Kimberlin Shepard to objašnjava na način da pretjerano negativne misli o nama samima često dovode do te iskrivljene percepcije, gdje naš um katastrofizira nedostatke i udaljava nas od stvarnosti. Ovo je uobičajeno kod estetskih zahvata, gdje nezadovoljstvo jednim nedostatkom može pokrenuti ciklus neprestanih želja za poboljšanjima. Iskrivljena percepcija narušava našu sliku o sebi, čineći da se nekada neprimijećeni nedostaci počnu činiti značajnima. 

Nažalost, puno toga ne možemo promijeniti, beauty filteri će sigurno tu biti još dugo. Na sreću, ozbiljno stanje poput kožne dismorfije iznimno je rijetko, ali ne sviđa mi se smjer u kojem idemo. Također, ne sugeriram da ne bi trebali njegovati svoju kožu. Dapače, to je najmanje što je zaslužila. Ono što možemo je stati i zapitati se što zapravo znači “lijepa i zdrava koža”, je li to zaista ideal koji se može pronaći SAMO u digitalnom svijetu naših mobilnih telefona? Kako zaista izgleda normalna koža ljudi oko nas? I tek onda, prilagoditi svoju percepciju, makniti je iz krivine, sukladno tome revidirati svoje skincare rutine i pogledati se zadovoljno u ogledalo vječnim riječima Jim Morrisona, populariziranih od strane Matthew McConaugheya – alright, alright, alright.