Long read
Prošle nedjelje Vogue World 2025: Hollywood preuzeo je Paramount Studios u Los Angelesu, pretvorivši ih u spektakularnu pozornicu koja je u punom sjaju proslavila vječnu ljubav između mode i filma. Na modnoj reviji spojili su se kostimi, couture kreacije, odjeća rađena po mjeri te arhivski i aktualni komadi s modnih pista, koje su nosili modeli i zvijezde. Među njima su se, poput šetača kroz filmsku povijest, pojavili i legendarni likovi – od Skitnice Charlieja Chaplina do neponovljive Audrey Hepburn kao Holly Golightly u Doručku kod Tiffanyja. Događaj je bio strukturiran u sedam tematskih poglavlja, od kojih je svako predstavljalo jedan filmski žanr. Svjetski priznati i višestruko nagrađivani kostimografi, među kojima Colleen Atwood, Milena Canonero i Arianne Phillips, dobili su vlastita poglavlja u kojima su njihovi kultni filmski kostimi oživjeli uz kreacije velikih modnih kuća nadahnute njihovim radom. Originalni kostimi iz filmova Moulin Rouge! i The Great Gatsby, raskošni kostimi iz filmova Barry Lyndon i Marie Antoinette te retro estetika slobodoumnih šezdesetih i sedamdesetih u kostimima Once Upon a Time… in Hollywood bili su samo neki od filmskih trenutaka koji su ponovno zasjali pod svjetlima reflektora Paramount Studiosa.
Sve se to sjajno poklopilo s koncem listopada i Noći vještica, kada upravo u kostimografiji tražimo nadahnuće da barem na jednu noć „budemo netko drugi“. No „biti netko drugi“ pritom nadilazi puku estetiku. Kostim, kao višeslojni alat filmskog narativa, nudi nam mnogo više od „lijepe“ ili neuobičajene odjeće; on otvara prozor u karakter lika kojemu je namijenjen, u vrijeme i mjesto u kojem živi, u njegove osobne prevrate i životne prekretnice, društveni status i bezbroj suptilnih slojeva kroz koje gradi priču – bez da izgovori ijednu riječ. Filmska je umjetnost prepuna senzacionalnih kostima čija slojevitost i minuciozna razrada u svakom detalju ostavljaju bez daha. Kako bismo saznali koje kostime u povijesti filma smatraju najimpresivnijima, razgovarali smo s istaknutim kostimografkinjama iz regije koje su, kroz svoje favorite, s nama podijelile širok raspon primjera. U nekima od njih možda pronađete inspiraciju da i sami, ove Noći vještica, odate počast vječnoj ljubavi mode i filma – i barem na jednu noć budete netko drugi.
Dženisa Pecotić
Ana Karenjina (2012.)
Mogla bih u trenu nabrojati najmanje deset filmskih naslova u kojima me kostimografija “oborila s nogu”. Najčešće su to filmovi s povijesnim temama u kojima upravo kostimi igraju važnu ulogu u cjelokupnom doživljaju: Maria Antoaneta, Orlando, Elizabeta I, Miljenica, Opasne veze…… No, meni se, možda, ipak najviše urezao u sjećanje film Ana Karenjina s Keirom Knightley u glavnoj ulozi iz 2012 godine. Kostimografkinja Jacqueline Durran osvojila je Oscara za uistinu impresivan rad na ovom filmu. Pa što je to što je pak mene tako osvojilo da se živo sjećam mnogih scena do u najmanje detalje? Redatelj Joe Wright je cijelu radnju u interijerima smjestio u Marijinsko kazalište u St. Petersburgu (u tu svrhu set je izgrađen u londonskim studijima Shepperton). Ja sam kao kazališna kostimografkinja bila oduševljena… Osjetila sam te tako prepoznatljive, jedinstvene mirise i atmosferu svakoga kutka svih kazališta u kojima sam godinama radila. A posebno miris kostima složenih po garderobama pred svaku predstavu pa tako i onu baletnu Anu Karenjinu koju sam radila uz Dinka Bogdanića u riječkom HNK Ivan Pl. Zajc 2008. godine.
Jacqueline je i opet briljirala svojim besprijekornim poznavanjem povijesti odijevanja (radnja priče se događa u drugoj polovini 19. stoljeća u doba Carske Rusije) veoma suptilnim i rafiniranim te suvremeno biranim pomacima od originala izborom boja, materijala, krojeva, nakita te ostalog asesoara. Svi kostimi u tom filmu koje je Keira odjenula disali su s njom, bili su joj podrška u svakom kadru a to je, rekla bih, san svakog kostimografa. Da kostim živi sa svojom nositeljicom i da živi za nju. Bez površnih pretencioznosti i zamki da bude sam sebi svrhom.
Jovana Gospavić
Kostim za mene nikada nije samo odjeća ili moda na ekranu. On je jedno od temeljnih sredstava pripovijedanja: oblik emocije, identiteta i unutarnjeg svijeta likova.
Bram Stoker’s Dracula (1992.)
Kostimi u Drakuli Francisa Forda Coppole, djelo genijalne Eiko Ishioke, predstavljaju vizualnu ekstravaganciju koja spaja neogotiku, fiktivno viktorijansko doba, erotiku i secesijsku estetiku. Njezina se inspiracija Klimtom i Muhom prepoznaje u bogatim ornamentima, u linijama koje prate tijelo poput zlatnih poteza na platnu, u spoju svjetlosti i tame. Posebno se izdvaja posljednje prikazivanje grofa Drakule – trenutak u kojem se Vlad Cepeš i Drakula stapaju u svoje konačno duhovno i tjelesno preobraženje. Kaftan, odnosno tunika od zlatne tkanine s apstraktnim šarama i teksturom nalik mozaiku, djeluje kao utjelovljenje tkanine iz Klimtova Poljupca – ljubav i smrt sjedinjene u ornamentu. To je trenutak kada kostim prestaje biti dekoracija i postaje vizualna metafora iskupljenja, ljubavi i besmrtnosti.
Courtesy of American Zoetrope
Barbarella (1968.)
Barbarella predstavlja potpunu suprotnost. Futurizam šezdesetih, obojen plastikom, lateksom i metalik nijansama, ali s dozom naivne erotike i pop estetike. Kostime su kreirali Paco Rabanne i Jacques Fonteray, dvojac koji je spojio modni avangardu i filmsku fantaziju u jedinstven vizualni svijet. Posebno cijenim način na koji ti kostimi istodobno parodiraju i slave pojam ženskoga tijela u znanstvenofantastičnom žanru. Kostimi su razigrani, duhoviti i namjerno pretjerani, s dozom ironije koja ih čini bezvremenski relevantnima.
Barbarella, 1968. (Photo by Archive Photos/Getty Images)
Black Mirror (2011.-)
I onda dolazimo do Black Mirrora, gdje se o „kostimima” gotovo i ne razmišlja. Upravo u tome leži genijalnost suvremenog dizajna – kada odjeća postaje neprimjetna, a ipak presudna u definiranju svijeta svake epizode. U San Junipero ili Nosediveu, primjerice, način na koji likovi izgledaju otkriva složene priče o društvu, tehnologiji i identitetu, bez ijedne izgovorene riječi. To je kostim koji se ne vidi kao kostim, ali funkcionira na više razina – estetskoj, narativnoj i simboličkoj.
Black Mirror, LAURIE SPARHAM/NETFLIX
Ipak, suvremeni kostimi često ostaju neprimijećeni, osobito kada ne dolaze u obliku raskošnih modnih kreacija. No njihova moć nije u spektaklu, već u istini koju otkrivaju, čak i kada ne dobivaju priznanje koje zaslužuju. Možda je upravo zato najteže vjerno prikazati suvremeni kostim – publika je tada najveći kritičar istine. Kada gledatelja više ne odvlači forma, već prepoznaje sebe ili svoje bližnje u priči, kostim postaje nevidljiv, ali istinit i dokumentaran.
Željka Franulović
Kada razmišljam o filmskim kostimima koji su me oblikovali, biram one koji nisu raskošni, nego oni koji kroz jednostavnost otkrivaju dubinu lika i vremena. Dva takva, iako naizgled suprotna, oduvijek su me podsjećala na ono zbog čega volim film. Skitnica Charlieja Chaplina i robot Marija iz Metropolisa.
The Tramp (1915.)
Chaplinov Skitnica možda je najjednostavnije odjeven lik u povijesti filma, ali njegov kostim govori više od bilo kojeg dijaloga. Ono što ga čini posebnim jest činjenica da ga je Chaplin sam osmislio kombinirajući prevelike hlače, tijesni kaput, bowler šešir i štap u savršeno neskladan, a opet prepoznatljiv lik. Taj kostim spaja eleganciju i siromaštvo, humor i tugu, i upravo u tom kontrastu leži njegova snaga. Skitnica je postao univerzalni simbol dostojanstva i topline.
Charlie Chaplin ‘The Tramp’, 1915. (Photo by Hulton Archive/Getty Images)
Metropolis (1927.)
S druge strane, Metropolis donosi prvu viziju budućnosti na filmu. Metalni oklop robota Marije, koji je dizajnirala Aenne Willkomm, bio je tehničko i estetsko čudo. Spoj mehanike i senzualnosti učinio ga je jednim od najutjecajnijih kostima svih vremena. Njegov vizualni jezik kasnije je oživjela Madonna u suradnji s legendarnim modnim dizajnerom Jeanom Paulom Gaultierom na svojoj turneji Blond Ambition 1990. godine, a trag tog dizajna prepoznaje se i u kolekcijama brojnih drugih svjetskih dizajnera.
U navedena dva ostvarenja vidi se sve što filmski kostim može biti: most između čovjeka i ideje, između stvarnosti i onoga što sanjamo.
Tea Bašić Erceg
Dracula (1992.) i The Fall (2006.)
Kad je riječ o izboru najupečatljivijih kostimografskih filmskih rješenja, osobito ako se pritom spomene i Noć vještica, moj izbor u tom duhu nedvojbeno pada na Drakulu Francisa Forda Coppole i The Fall Tarsema Singha – filmove koje potpisuje japanska umjetnica Eiko Ishioka. Njezini kostimi nisu samo odjeća; oni su odvažni, nadrealni artefakti koji spajaju orijentalnu kulturu i zapadnjačku estetiku, stvarajući posve nov, teatralan univerzum. Kao netko čije je primarno područje djelovanja kazalište, osobito cijenim tu teatralnost i scensku energiju njezina filmskog kostima, koji bi bez poteškoća mogao funkcionirati na bilo kojoj pozornici. Njihova poetičnost i simbolika jasno su vidljive.
Suna Kažić
Svaki dan ova lista izgleda drugačije. Pri svakom buđenju ona se resetira i pojavljuju se neka nova tri filma. Sve ovisi o raspoloženju, dobu godine ili posljednjem filmu koji sam pogledala. Danas lista izgleda ovako:
Bram Stoker’s Dracula (1992.)
Postoji izraz „over the top” – kada je nešto previše. Eiko Ishioka nadmašuje taj izraz i daje mu potpuno novi smisao. Njezin rad istovremeno je opera i skulptura, pretjerivanje koje postaje poezija.
In the Mood for Love (2000.)
Svaka haljina Maggie Cheung ima ritam, glazbu i tišinu u sebi. Osjećaj da William Chang stoji iza kostima, scenografije i montaže prožima film na jedan specifičan način. Kostim ovdje djeluje kao supstanca koja spaja i razdvaja naše junake, materijalizira njihovu emociju i njihovu suzdržanost.
Wild at Heart (1990.)
Ovo je film s ikoničnim kostimom, čija se vrijednost ogleda u smjelom sudaru elemenata, nekih sasvim običnih, a nekih ekstravagantnih. Upravo ta kombinacija svjedoči o hrabrosti kostima koji je nadživio sam film. Kao da taj vizualni svijet postoji negdje sam za sebe, u paralelnom univerzumu, negdje između kiča i poezije, sna i stvarnosti. „This whole world’s wild at heart and weird on top.”
Nadja Bedjanič
Poletje v školjki (1985.)
Kultni slovenski omladinski film Poletje v školjki iz osamdesetih godina postao je prava modna ikona među mladim generacijama svoga vremena. Mnogi su tinejdžeri tada, uključujući i mene, oponašali opušteni, ljetni stil glavnih junaka, Kaje i Davida.
The Royal Tenenbaums (2001.)
Vrlo mi je blizak “andersonovski” stil, u kojem su kostimi snažan dio vizualne priče. Paleta boja pomno je osmišljena i usklađena s rekvizitima i scenografijom, što stvara snažan vizualni dojam. Kostimi su zanimljiva i neuobičajena mješavina sportskih komada i elegantne dizajnerske odjeće, a cijela je estetika začinjena retro detaljima.
Povezano: Ako volite estetiku Wesa Andersona, ovi umjetnici bit će vam sljedeća opsesija
Marie Antoinette (2006.)
Kostimi u ovom filmu mnogo su više od povijesne odjeće – oni su ključni dio priče, simbolike i atmosfere. Svaka haljina djeluje kao umjetničko djelo i pomaže u stvaranju sanjarskog svijeta tog povijesnog razdoblja. Kostimografkinja je majstorski spojila autentičnost 18. stoljeća s modernim osjećajem za modu.
Naslovna fotografija: Wild at Heart (Photo by Acey Harper/Getty Images)
VOGUE RECOMMENDS
