Svatko voli dobar happy ending. U vrijeme velikih političkih i društvenih previranja, u kojem nas tako snažno pokušavaju smjestiti u suparničke tabore u svim segmentima svakodnevnog života, pomirenje braće koji su mnogima od nas svojom glazbom i stavom obilježili dio života, nevjerojatno je poetična priča.
Prošla su skoro tri tjedna od mog posjeta Manchesteru i nezaboravnog koncerta ikonične grupe Oasis, ali manija oko tog događaja ne jenjava. Dovoljno je par taktova bilo koje pjesme iz repertoara da moje tijelo obuzmu trnci, a usne se razvuku u najširi, najiskreniji osmijeh. Baš kao onaj kes koji tijekom pet dana u Manchesteru nismo uspjeli skinuti s lica. Kao maturanti na završnom putovanju iz snova.
Trenutak kad je bend počeo s najavom povratničke turneje jedan je od onih koje ću još dugo pamtiti. Na poslovnoj večeri u Beogradu, poruke su krenule stizati od šačice bliskih prijatelja koji su svi mislili isto: ovo je event desetljeća i karte naprosto MORAMO dobiti pod svaku cijenu. Obožavala sam svaki moment tog hypea oko reuniona i u zraku sam osjećala nekakvu predivnu napetost i poziv na misiju. Uzbuđenje je eskaliralo s primitkom maila koji me obavještavao da sam ušla u pre-sale ballot, jer sam se nekad davno, kao vjerni fan, upisala na Oasisovu mailing listu. Sve je organski sjedalo na svoje: sat vremena prije otvaranja pretprodaje sletjela sam na aerodrom u Rim i u pravom filmskom foto finišu stigla u hotel, taman na vrijeme da se putem tri uređaja logiram na Ticketmaster, i čekam. Vi ste 10055. u redu, vi ste 8066. u redu, vi ste trenutačno 328. u redu… I onda, nakon sat vremena napetog iščekivanja, magične riječi na ekranu: Marina, You are In! Četiri karte za prvu mančestersku izvedbu su moje! Napokon sam se, nakon sat vremena, usudila udahnuti. I onda izdah, vrisak, poruke, pozivi, euforija.
Oasis je davne 2002. bio moj prvi veliki koncert. Ulaznicu za Gurten Festival u švicarskom glavnom gradu Bernu dobila sam kao rođendanski poklon od tadašnje cimerice Sandre u francuskom gradu Dijonu, gdje smo obje bile na istoj studentskoj razmjeni. Prvi veliki festival, prvo festivalsko spavanje u šatoru okruženim blatom, obilježili su početak jednog velikog dijela mog života. Života u kojem je glazba onaj faktor koji spaja, ujedinjuje, otvara, i koji bez obzira na godine pruža uvijek isti osjećaj; slobodu, ljubav i zajedništvo. I mislim da je baš zato, ovaj reunion nešto što je tako snažno dirnulo toliko mnogo ljudi. Nije to nostalgija ni za kakvim boljim vremenima, moj je život daleko bogatiji i kvalitetniji danas, već samo podsjetnik da ni u srednjim godinama nismo izgubili onu iskru i veselje, onaj trenutak kad si toliko istinski sretan da dan nakon koncerta završiš u tattoo studiju i kao klinac na maturalcu tetoviraš si uspomenu na taj vikend. Onaj trenutak u kojem se sve poklopilo, energije ljudi koji su se tek upoznali, dugogodišnji prijatelji kojima dugo nisi vidio toliko sjaja u očima, najbolju prijateljicu koja lakoćom srednjoškolke lebdi gradom, grad koji živi glazbu i koji nas je totalno oduševio.
Manchester je u 30 godina proizveo više kultnih bendova od većine nekih država. Odrasla sam uz stariju sestru s besprijekornim glazbenim ukusom, od Smithsa, Pixiesa, Pink Floyda, a počela sam izlaziti sredinom devedesetih, u vrijeme kad je hrvatska rave scena živjela svoj najuzbudljiviji život, tako da je kombinacija rock’n’rolla i elektronske glazbe oduvijek dominirala mojim glazbenim preferencijama. Od poezije Joy Divisiona do revolucionarnog beata New Ordera, preko Stone Rosesa, čija je I Wanna Be Adored, bila prva ploča koju sam ikad kupila. Gutala sam filmove kao što su 24 h Party People koji su nam približili kultni Hacienda klub i Factory Records, te kasnije Corbijnov Control. Sve je to doprinijelo mitskom statusu Manchestera u mojoj glavi, grada za koji sam cijeli život osjećala kao da ga poznajem, a tek sam ga sada prvi puta posjetila.
Dan koncerta počeo je lagano. Predivan smještaj koji je moj prijatelj Dean našao bio je u najkul dijelu grada, čim smo izašli iz stana bili smo okruženi morem ljudi koji na svakom koraku pjevaju, plešu. Ulice zatvorene za promet, svi kafići i njihove terase prepune, a na malome trgu nasuprot muralu posvećenom, kome drugome do Oasisu, na prozoru velikog građanskog stana pojavljuju se zvučnici dok vlasnik stana pušta Don’t Look Back In Anger, a razdragana ekipa ispod prozora u sav glas kreće u pjesmu, ruku dignutih prema njemu. Ulice pune vintage i record shopova u kojima bi lagano mogli provest sate, no nekako se uspijevamo zaustaviti na par uber kul sitnica. U službenom merch shopu kreće navala i izlazimo punih ruku, od neizbježnih bucket šešira, T-shirtova, komada iz suradnje s adidasom, do još brda sitnica koje su nam se u tom trenutku činile baš baš neophodnima.
Bucket hats and all, krećemo u pohod na Heaton Park i dolazimo taman na vrijeme za brzinski posjet šanku i bacanje sidra pred početak seta legende kao što je Richard Ashcroft. Stav, stas, glas, sve je tu, čak bih rekla i bolji nego nekad. I iako nije otpjevao moju najdražu Love is Noise, savršeno nas je pripremio za ono što je slijedilo. Liam i Noel, hand in hand, izlaze na pozornicu i počinju prvi od pet koncerata u svome rodnom gradu. Na prve taktove pjesme Hello kojom su otvorili, 80 tisuća ljudi u deliriju diže ruke u zrak i kreće apsolutno ludilo. Dva i pol sata koncerta definitivno su prošla prebrzo. Od cijelog koncerta imam samo par mutnih fotografija sa samog početka, što je za jednog fotografa poprilično porazno, ali to je samo dokaz da sam bila potpuno prisutna na koncertu, većinu vremena s rukama u zraku, zahvalna za sve oko sebe, skačući, pjevajući, grleći. I da se sad nekim čudom domognem karata za neki drugi datum, skupo bih ih platila i bez razmišljanja sve prošla još jednom.
Energija mase nevjerojatno je moćna jer nam daje slobodu da iz sebe izbacimo emocije koje inače nastojimo primiriti kako se ne bismo previše isticali. Valovi emocija koji izlaze iz mase pretvaraju se u neku vrstu kolektivne katarze. U društvu u kojem se umjerenost cijeni, a djeca se od malena uče kontrolirati i zatomljavati emocije, njihovo je zdravo izbacivanje i više nego potrebno. Na valu tih osjećaja, više sam se puta uhvatila kako razmišljam o jednom velikom eventu koji se nedavno održao u gradu u kojem živim i o kojem sam imala snažne negativne reakcije, i kako usprkos tome govorim: Mora da su se tako osjećali i na tom koncertu. Nisam glazbeni kritičar, ali meni Oasis zvuče sjajno i moćno. Cinici će reći da je riječ o odlično upakiranoj marketinškoj mašini, ali osobno smatram da postoji bezbroj gorih načina da se zaradi novac. Ako je sve zlo u tome, neka im je.
Pomirenje dvojice snažnih individua ogromnih ega, nakon skoro dva desetljeća iznimno zabavnog međusobnog ping ping vrijeđanja, bacilo je u delirij originalne fanove i brdo onih koji će to tek postati. Snaga i šarm braće Gallagher leži u tome što oni jednostavno nemaju dlake na jeziku, a u današnjem vremenu overwokenessa to nam je svima jako osvježavajuće, usudim se reći i potrebno. A ja kao vječni idealist, odabirem vjerovati u magiju pomirenja i ujedinjenja, u bratsku ljubav, i muziku koja je uvijek i zauvijek odgovor.
Photo: Getty Images
VOGUE RECOMMENDS
