Urednice Vogue Adria otkrivaju koje su im knjige u 2025. promijenile perspektivu

Postoje knjige za koje očekujemo da će nas oduševiti i ne iznevjere nas u tome. I one zbog kojih vrijeme na trenutak stane i privremeno zaboravimo na sve što nas brine. I one koje nam odgovore upravo na ono što nas muči i izliječe nas na sasvim nov način. I one koje nam se ne svide, ali im se vratimo godinama kasnije kada postanu upravo ono što nam je potrebno. I one koje inače ne bismo odabrali, ali one odaberu nas. Ukratko, postoje knjige. I to je vjerojatno jedna od boljih stvari koje smo kao čovječanstvo uspjeli proizvesti. Ova je godina bila teška na mnogo razina i načina. Ali upravo su ova mala utočišta mnogima pomogla da razumiju situacije, da ih privremeno pauziraju i jednostavno promijene perspektivu, a urednice i novinarke Vogue Adria tima dijele svoje omiljene naslove koji su im obilježili 2025. godinu i po kojima će je pamtiti.

Bojana Jovanović, Copy editor

Ova me je godina dovela do apsolutnih granica u svakom mogućem smislu. Ne uvijek na loš način, iako najčešće na čudan način. Bila je to godina u kojoj sam najviše putovala, upoznala najviše ljudi, najviše uživala, ali i najviše plakala i osjetila čari početka Saturnova povratka za koje kažu da u 2026. dolaze još snažnije. Takva je godina značila samo jedno, da sam i najviše čitala. Netko mi je jednom rekao da se svijet negdje oko dvadeset osme godine nevjerojatno ubrza i zapetlja te se jednostavno više nikada ne vrati na staro, a u takvim spoznajama knjiga „Sve dobre barbike” Katarine Mitrović došla mi je kao priručnik. Iako je izašla 2024., a predstavu sam pogledala krajem iste godine, došla mi je kao idealno štivo za početak godine u kojoj sam se osjećala najizgubljenije, najbespomoćnije i kao da zurim ravno u ponor kojem ne vidim dno. „Sve dobre barbike” uspjele su me podsjetiti na neka stara, zapravo mnogo gora vremena u kojima sam bila gotovo u istoj situaciji kao protagonistica i da to više nisu ta vremena, da su se mnoge stvari razriješile, a da se svijet koji se raspada vjerojatno nikada neće prestati raspadati te da moram naučiti živjeti s tom internaliziranom svjetskom boli.

U tom sam se duhu vratila i knjizi „What about activism?” koju je 2019. priredio Steven Henry Madoff, a za koju smatram da je ove godine relevantnija nego ikada. Madoff je okupio autore iz različitih područja i svi se u svojim esejima bave jednim pitanjem koje zvuči jednostavno, ali se u stvarnosti stalno lomi: što umjetnost danas uopće može učiniti. Ne što bi trebala učiniti, ne što smo navikli očekivati, nego što realno još uvijek može. Kada je knjiga izašla 2019., djelovala je kao teorijski alat za razumijevanje suvremene umjetničke scene koja se, barem nominalno, trudila odgovoriti na političke potrese. Danas, nekoliko godina kasnije, čita se sasvim drugačije. Kao da smo u međuvremenu izgubili vjeru u snagu kolektivnih gesti. Ne zbog manjka želje, nego zbog iscrpljenosti, cinizma i stalnog bezdana koji proguta svaku moguću poruku prije nego što stigne do publike. U tom je smislu knjiga neočekivano suvremena. Naglašava paradoks: aktivistička umjetnost postoji, ali istodobno djeluje kao da joj se prostor sužava, kao da se njezini signali razvodnjavaju. To je posebno vidljivo u Srbiji i regiji. Umjetnost ovdje već dugo obavlja dvostruki posao, pokušava preživjeti u sustavu koji joj ne pruža gotovo nikakvu institucionalnu sigurnost, a istodobno nosi očekivanje da bude politički oštra, hrabra i kritička. Čini se kao da je aktivizam u umjetnosti postao samoozljeđivanje prije nego stvarni čin promjene.

Obje su mi knjige ove godine sjele kao dvije strane iste medalje, „Sve dobre barbike” vratile su me mojim osobnim ruševinama, a „What about activism?” onima društvenima. U toj sam poveznici shvatila da mi je 2025. kroz retrovizor pokazala malu najavu budućnosti s milijunima ishoda, a i sami znate da su predmeti u ogledalu bliži nego što izgledaju.

Sonja Knežević, Social media editor

Čvrsto vjerujem da nas knjige pronađu u trenutku kada su nam najpotrebnije, pa zbog toga romane rijetko čitam čim se pojave u knjižarama. Tako ću 2025. godinu pamtiti po dva romana koja su izašla 2024., ali u kojima tada ne bih imala snage uživati zbog kompleksne tematike koja me i osobno pogodila. Obje sam knjige kupila na putovanjima, ne znajući o čemu su, jednostavno zaintrigirana naslovima i pohvalama nekih od mojih omiljenih autora. Nisam ni slutila da će mi pomoći razumjeti vlastite osjećaje više nego niz knjiga o osobnom razvoju i mentalnom zdravlju koje sam tijekom godina nagomilala na svojim policama.

„Blue Sisters” autorice Coco Mellors i „Intermezzo” mnogima omiljene Sally Rooney romani su o gubitku člana obitelji. Ali više od toga, to su romani koji govore o obiteljskim odnosima i ljubavi koju ponekad izražavamo na neobične načine. Kroz vješto ispreplitanje više perspektiva likova obuzetih tugom, obje knjige, iako fundamentalno različite, seciraju proces žalovanja za voljenom osobom i pokazuju kako se on na svakoga odražava drukčije.

Ponekad je lako pomisliti da je neki lik vrlo antipatičan, gotovo amoralan, ali se tada prisjetite da su svi njegovi ili njezini postupci tek refleksija unutarnjih nemira potaknutih najvećom boli i sve počinje imati smisla. To treba pripisati i narativnoj vještini književnica koje su uspjele stvoriti svjetove toliko realne da gotovo možete osjetiti miris prostorija u kojima likovi vode emotivne razgovore ili se prisjećaju toplih trenutaka. U postupcima nekih likova vidjela sam odraz sebe, a iznimno je neobično promatrati vlastite karakterne osobine iz treće perspektive, dok sam u drugima prepoznala članove svoje obitelji. Kao da su ova dva romana bila paketi u koje su stale sve emocije, bijes, patnja, bol, ali i sveprožimajuća ljubav koju možda i najjače osjećamo u trenucima tragedije. Pomogli su mi da s više empatije pristupim vlastitim osjećajima, ali i osjećajima svojih voljenih. A zar to nije poanta lijepe književnosti?

Ipak, najviše me oduševilo to što su mi, iako u osnovi tužne, obje knjige zapravo pružile nadu. Besprijekorno su oslikale bratsko-sestrinske odnose, od zastrašujućih svađa koje dokazuju da najlakše povrijedimo one koji su nam najbliži, do beskrajne podrške koja opstaje čak i u tom bijesu. Poslužile su kao dirljiv podsjetnik na snagu i ljepotu ljubavi među braćom i sestrama, koja je, barem dosad, i mene svaki put izvukla iz najmračnijih emotivnih ponora.

Tara Đukić, Culture editor

Ovu sam godinu provela u raščlanjivanju vlastitog bijesa, zbog ratova, nasilja, bolesti, političkih i društvenih nepravdi, nejednakosti, institucionalnih propusta, uskraćivanja prava, osobnih unutarnjih konflikata, dopunite ovaj niz vlastitim izvorom frustracije. No to nije bio potisnuti bijes, naprotiv, bio je to onaj marširajući, paradirajući, zaglušujući. Kao da bi me svaka neizrečena istina mogla usmrtiti, ispaljivala bih hitac za hicem, tutnjav i pištav, i svaki bi put taj potez okrnjio i dio mene, gotovo nehotično. Kada sam upoznala Jennifer Cox, autoricu knjige „Žene su bijesne”, koja je 2024. proglašena self-care knjigom godine, a 2025. prevedena i na srpski jezik u izdanju Lagune, nisam je pitala samo zašto je to tako i kako se s time izboriti, nego i kako zapravo ne izgubiti sebe u tom neprestanom, preplavljujućem bijesu. Rekla mi je da u tom slučaju citira Dawn Laguens: Ne prestajemo se boriti, ali u svijetu koji se gotovo raspada od mržnje, hajdemo to činiti s ljubavlju. Knjiga se temelji na studijama slučaja, anonimnim ispovijedima pacijentica koje je Jennifer liječila, podijeljena je po životnim fazama, od djetinjstva do starosti. Sabire sva ona iskustva koja tijekom života mogu izazvati bijes, od nerazriješenih osjećaja vezanih uz pobačaj i gubitke, iscrpljujuće majčinstvo, osjećaj omalovažavanja na poslu, partnera koji ne doprinosi, do seksualnog uznemiravanja.

Ključna je tvrdnja da je naš bijes opravdan, ali ako se ne kanalizira, možemo postati iznimno destruktivne, kako prema drugima, tako i prema samima sebi. Sve je to uzrok najvećeg broja oboljenja kod žena, od migrena, anksioznosti i depresije, do autoimunih pa i najtežih bolesti. U svojoj knjizi Jennifer predlaže raznolike fizičke strategije za oslobađanje emocija, koje sam spojila s mentalnima, naučenima na psihoterapiji, o emocionalnoj regulaciji, tako važnoj sposobnosti kontrole koju, nažalost, na ovim prostorima nismo dovoljno vježbali u djetinjstvu. Cilj nije prestati osjećati bijes, nego ga pretvoriti u nešto što nam može koristiti i povratiti kontrolu. Nisam prestala boriti se, ali u svijetu koji se gotovo raspada od mržnje, činim to s ljubavlju.

U međuvremenu preporučujem i priručnik u obliku bezvremenske poezije poput „Lirike Itake” Crnjanskog, taj revolucionarni manifest o protestu, dostojanstvu i slobodi osobnog mišljenja, uz svu ironiju, sarkazam i grotesku čija se značenja jasno iščitavaju i stoljeće kasnije.

„Mi više tome ne verujemo,

nit išta na svetu poštujemo.

Ničega željno ne očekujemo,

mi ništa ne oplakujemo.

Nama je dobro.”

Naša elegija, M. C.

Teodora Jeremić, Editorial director

Rijetko kada imam tako loše mišljenje o nekoj godini kao o godini koja se privodi kraju. Provela sam je zaglavljena između nerazumijevanja svijeta u kojem je moguće da se događa sve što se događa, razočaranja jer očito, unatoč ponavljajućim lekcijama, malo toga učimo, naleta entuzijazma da će se barem ovdje nešto promijeniti i ponosa zbog mladih i hrabrih ljudi za koje tvrdim da su trenutačno najveći europski borci za demokraciju, a zatim apsolutnog defetizma da će sve zauvijek ostati isto, osobnih emotivnih slomova, pogrešnih odluka, pravih ljudi, opsesija crnim rupama, sati terapije na kojima sam naširoko objašnjavala sve navedeno i kako je sve uzročno-posljedično povezano. Ukratko, ove se godine osjećam odraslije nego inače, što nisam sigurna koliko mi se sviđa, ali odraslost čini da se mijenjamo i da neke lekcije koje ponavljamo iznova i iznova napokon počnemo živjeti. Reći „ne” nije jednostavno kako zvuči i dogodilo se da sam to ove godine i naučila, baš u vrijeme kada je izašla knjiga Sare Ahmed, feminističke teoretičarke i istraživačice, „No is Not a Lonely Utterance”. To je izvrstan esej o tome kako žene i druge marginalizirane osobe uče izgovarati „ne” i o političkoj, emocionalnoj i društvenoj težini tog „ne” u svijetu koji ga stalno potiskuje. „Iza mnogih katastrofa stoje nečujne pritužbe” bolna je rečenica koja odjekuje na svakoj razini društva. S druge strane, cijelu sam ovu godinu provela vraćajući se stranicama koje su me nekoć tijekom studija odbijale, a to je srednji vijek. Kao što rekoh, mijenjam se. Mnogo je razloga zbog kojih mislim da nam je srednji vijek bliži nego ikada i dobar sam dio godine provela sagledavajući ga iz druge perspektive, pokušavajući razumjeti sve ono što obično nije dio narativa kada o njemu govorimo.

S obzirom na to da me „ružno” uvijek više fascinira nego lijepo, često sam se vraćala knjizi „The Ugly Renaissance: Sex, Greed, Violence and Depravity in an Age of Beauty”, svojevrsnom maratonu kroz prljavu, sirovu stvarnost koja stoji iza nekih od najpoznatijih umjetničkih djela i kulturnih inovacija. Neobično su me mnogo fascinirale svetice, pa sam se okrenula knjizi „Femina” Janine Ramirez, feminističkoj reinterpretaciji srednjeg vijeka koja pokazuje da žene nisu bile pasivne, nevidljive ili zatvorene u kućama, već aktivne, politički važne, ekonomski prisutne i kulturno utjecajne, a znala sam zagaziti i dalje u antiku uz Svetlanu Slapšak i njezinu kultnu knjigu „Antička miturgija: žene”. Ova me je godina bacala na razne strane, bacale su me i knjige u raznim smjerovima, ali na kraju se sve svede na jednu riječ, sagledavanje.

Nives Bokor, Digital director

Oni koji me znaju vjerojatno će se gromko nasmijati na moj izbor, ali knjiga koju sam morala pročitati ponovno je „Faktologija“ Hansa Roslinga, koju promoviram godinama. Ništa me ne napuni optimizmom kao koncizna objašnjenja ovog švedskog liječnika i statističara da je, unatoč svim svojim manama, svijet puno bolji nego što mi to mislimo. No kad lošim vijestima dopustimo da poprime divovske razmjere umjesto da uvažimo sliku svijeta utemeljenu na činjenicama, ne možemo se više fokusirati na stvari koje uistinu predstavljaju najveću prijetnju. S obzirom na sve što se događa u svijetu, trebala mi je injekcija pozitive, a znam da ću to ovom knjigom uvijek dobiti.

Zanimljivo je da kad nam netko postavi jednostavna pitanja o stanju u svijetu, poput toga koliki postotak svjetskog stanovništva živi u siromaštvu, zašto se broj ljudi u svijetu povećava, koliko djevojčica završava osnovnu školu, sustavno biramo pogrešne odgovore. Zato dr. Hans Rosling u „Faktologiji“ predstavlja novo radikalno objašnjenje zašto se to događa i otkriva deset instinkata koji iskrivljuju našu perspektivu, od naše sklonosti tome da dijelimo svijet u dvije kategorije (obično na „nas“ i „njih“), preko načina na koji konzumiramo sadržaje koje nam serviraju mediji (a koji potiču naš strah), do toga kako percipiramo napredak (pri čemu vjerujemo da se većina stvari pogoršava). Naš je problem to što smo zapravo nesvjesni svoga neznanja i što predrasude koje nosimo duboko u sebi utječu čak i na naša nagađanja. A na to se potrebno katkad i podsjetiti jer svakodnevica je ponekad toliko crna da je uistinu teško vidjeti čak i tračak svjetla.

Tina Kovačiček, Lifestyle editor

Prva fotografija Sebastiãoa Salgada, koju sam vidjela prije desetak godina, sjećam se, prikazivala je kaotičnu vrevu ljudi. Promatrani odozgo, podsjećali su na ljudski lanac ropstva, nekontroliranu masu bez kormilara, ali s nadom da će ih rad u tada slučajno otkrivenom, a danas potpuno iscrpljenom brazilskom rudniku zlata Serra Pelada odvesti u bolji život. (Serra Pelada je rudnik zlata u Brazilu nastao nakon slučajnog otkrića zlata 1979., gdje je u samo nekoliko mjeseci više od 100 000 ljudi radilo u nehumanim uvjetima tijekom jedne od najvećih modernih „zlatnih groznica“. Rudnik je formalno zatvoren 1980-ih, a danas je simbol brutalnosti kapitala, ljudske žrtve i iluzije o društvenom usponu.) Kasnije sam pogledala i dokumentarni film Wima Wendersa „The Salt of the Earth“ i tek tada mi je postala potpuno jasna veličina jednog od najvećih protagonista suvremene dokumentarne fotografije.

U godini kad nas je Salgado napustio, talijanski izdavač Silvana Editoriale, specijaliziran za umjetnička izdanja, u studenome je objavio monografiju „Sebastião Salgado“ (urednik Pascal Hoël). Knjiga predstavlja dvije različite faze njegova opusa kroz izbor od više od 400 otisaka iz zbirke pariškog muzeja Maison Européenne de la Photographie. Prvi dio vodi kroz prvih 25 godina Salgadove karijere fotografa i fotoreportera, kad se neprestano suočavao s bijesom i patnjom čovječanstva kroz poznate serije kao što su „Workers“ (1993.) i „Migrations“ (2000.). Slijedi izbor radova iz projekta „Genesis“ (2013.), epskog osmogodišnjeg putovanja s ciljem fotografiranja planina, pustinja i oceana te životinja i zajednica koje su još uspjele izbjeći utjecaj moderne civilizacije. Ovi noviji radovi predstavljaju hommage ljepoti i krhkosti našeg planeta, još uvijek netaknutog ljudskom bezumnošću, a čije je očuvanje presudno.

Sebastião Salgado bio je tihi promatrač svijeta, vizualni pjesnik koji je i gomilu napaćenih ljudi pretvarao u prizor nalik mitu. Bio je prije svega humanist koji je ljudska pitanja i potrese svijeta stavljao u središte svojih projekata. U vremenu obilježenom negativnom svakodnevicom, ratovima koji, unatoč stoljećima lekcija, još uvijek traju, te političkim vrtlozima koji služe samo povlaštenoj manjini, bogata ostavština ovog brazilskog majstora fotografije ostaje nam kao moćan poetski dnevnik – svjedočanstvo o tome gdje smo bili i do kuda smo stigli – a možda i mali poticaj da djelujemo za neko bolje sutra, makar počeli od vlastitog mikrosvemira.

Tina Lončar, Executive editor and Fashion features editor

U vremenu kad AI zavodljivo nudi prečace i time zatire svu hirovitost i nepredvidljivost kreativnosti, svodeći pisanu riječ na bezdušan niz glagola i imenica nakićenih nepotrebnim epitetima, vraćam se knjizi koju zovem „Biblijom kreativnog stvaranja“. Knjiga „Kreativni čin“ Ricka Rubina, američkog glazbenog producenta s osvojenih devet Grammy nagrada, knjiga je koju sam svojevremeno dobila na poklon od prijateljice i od tada je ne ispuštam iz ruku.

„Kreativni čin“ vidi kreativnost kao nešto sveto, nešto što se ne požuruje, što ima svoj tijek, nešto što ne mora biti „savršeno“ da bi vrijedilo. Rubinove riječi utjeha su i poticaj za sve one koji posustaju pred „robotizacijom“ kreativnosti (ili su zbog njezinog jačanja zabrinuti) i misle da se njom ne mogu boriti. Na tom tragu, ono što me u „Kreativnom činu“ posebno dotaknulo (i ohrabrilo) jest spiritualna nota kreativnosti koju Rubin razlaže toliko smisleno kako je jedini zaključak koji se nameće taj da je kreativnost zapravo sâmo postojanje: poziv da griješimo, da eksperimentiramo, da se predomišljamo, da tražimo odgovore, da budemo strpljivi, da osluškujemo… Uči nas da se kreativnost rađa iz ljepote života, iz svjesnosti i divljenja. Da kreativnost znači gledati svijet onkraj svakodnevnog i uobičajenog. Da je riječ o procesu, a ne prečacu koji nudi instantna, bezvrijedna rješenja.

„Pogrešno skretanje omogućit će vam da vidite krajolike koje inače ne biste vidjeli“. I upravo je u tome sva ljepota. Divan podsjetnik na to da kreativnost trebamo njegovati jer je ona puno više od završnog rezultata – ona je način našeg postojanja.

Kristina Mikulić, Beauty editor

Kao netko tko se bavi pisanjem, često posežem za knjigama koje nemaju veze s područjem mojih interesa, što je uglavnom kozmetička industrija jer uvijek nastojim obogatiti svoj rječnik i unaprijediti svoje spisateljsko umijeće. Gledanje filmova za mene je već odavno „uništeno“ zato što puno češće zapnem za prekrasnom konstrukcijom rečenica i metafora negoli da pratim samu radnju filma. No, ipak, povremeno u moj život neplanirano dođu knjige čija poanta dopire snažnije od potrebe za analiziranjem.

Nakon jednog kišnog popodnevnog lutanja u Kunsthaus muzeju u Zürichu, produžila sam korak prema dućanu muzeja. Vani je još lijevalo kao iz kabla, pa nisam imala neku motivaciju za napuštanjem objekta. Muzejski dućan bio je klasično pun svakakvih sitnica, zanimljivih vaza, šiljaka sa zanimljivim natpisima i teških knjiga čija je primarna namjena bila da lijepo izgledaju na polici, a ne za čitanje. Ipak, u tom kaosu šarenila meni je za oko zapela jednostavna i vrlo tanka knjižica s direktnim naslovom – „Calm, The Harmony and serenity we crave – The School of Life“.

To je knjižica od jedva stotinjak stranica. Sažeta i jasna. Lijepo napisana, ali sa svrhom. Obrađuje gotovo svaki sloj ljudskog života u kojem možemo doživjeti neizdrživu nervozu i gubiti živce: od međuljudskih odnosa s roditeljima, članovima obitelji, prijateljima ili partnerom, pa do čekanja papira u paklu birokracije ili konflikata na radnom mjestu koji su neizbježni. Analizira izvore nervoze, uspoređuje razne slične situacije u kojima ćemo u jednoj doživjeti živčani slom, dok će druga biti tek mala prepreka u danu, i nudi izvore harmonije.

Kako postići smirenost čak i kad situacija objektivno to ne očekuje? To je poanta knjige. Nećete nakon jednog čitanja postati zen majstor, ali primjećujem da joj se često vraćam te „novim očima“ čitam ista poglavlja i svaki put mi ponudi novu perspektivu. Pa čak i ako sâm sadržaj ne ponudi odmah odgovor koji tražim, već taj čin čitanja tako ljudski napisane knjige pomaže u smirenju. Kako je knjižica mala, nerijetko je nosim sa sobom na putovanja jer radije svoj fokus usmjerim na nju negoli na feed, koji izuzetno lako unese nervozu u moj živčani sustav.