Napokon možemo zaviriti u atmosferu čuvenog pariškog restorana koji je okupljao Leonarda DiCaprija, Kate Moss i Yvesa Saint Laurenta

Postoje mjesta u Parizu koja kao da su obasjana zlatnim sjajem, a više od trideset godina jedno od takvih bilo je Davé. U Rue de Richelieu, ovaj kineski restoran postao je svojevrsni noćni salon grada, skrovište slavnih i umjetničke elite, mjesto gdje je hrana bila sočna, a tračevi vrući. Restoran je 1982. otvorio Tai “Davé” Cheung. Bio je to lokal bez menija, s plišanim zavjesama i akvarijem koji je dijelio prostoriju na dva dijela. Ubrzo je privukao umjetnike, dizajnere i razne osebujne ljude, iako je na vratima gotovo uvijek visio natpis “COMPLET”. Helmut i June Newton, Grace Coddington, Francis Ford Coppola, Allen Ginsberg, Yves Saint Laurent, Alexander McQueen i Kate Moss bili su među onima koji su tamo provodili večeri, kao i Sofia Coppola i Kirsten Dunst (s cigaretama u ruci), blizanke Olsen, Linda Evangelista i Kyle MacLachlan.

Gosti su jeli vijetnamske proljetne rolice s nước chấm umakom, rebarca, pekinšku patku, gambore sa soli i paprom i svježe rezani mango. „Amerikanci i Anglosaksonci obožavali su rebarca,” kaže Cheung. Bio je spreman udovoljiti i neobičnijim željama, poput one kada je legendarni producent Jean-Pierre Rassam došao sa svojim kuharom i svojom hranom. „Trebali su večerati kod kuće, ali su se predomislili. Nisu htjeli baciti hranu… to me je nasmijalo,” kaže Cheung. „Donio sam tanjure i podgrijao sve što su donijeli. Pridružio sam im se u ideji.“

Photo: Davé, courtesy of IDEA

A Night at Davé, nova knjiga izdavačke kuće IDEA, pokušava sačuvati duh tog posebnog mjesta, koje je tiho zatvoreno u veljači 2018. Urednici Charles Morin i Boris Bergmann, zajedno s Cheungom, prikupili su stotine njegovih Polaroida, od Madonne i Lou Reeda do Rei Kawakubo i Johna Travolte, uz pisma, crteže i poruke koje su gosti ostavljali tijekom godina. Coppola, koja je u restoran dolazila još kao dijete, napisala je predgovor, a francuski pisac Jean-Jacques Schuhl epilog, ulomak iz svog kultnog romana Entrée des Fantômes, prvi put prevedenog na engleski.

Cheung nije bio fotograf po profesiji, nego po instinktu. „Andy Warhol i njegove Polaroid fotografije bili su mi najveća inspiracija,” kaže on za Vogue. „Početkom osamdesetih svi su se time bavili. I ja sam se priključio.” Njegova prva fotografija, probni snimak koji je napravila njegova sestra, s mačkom u kadru, završila je na koricama knjige. Među prvim gostima koje je fotografirao bili su Brion Gysin, Jean-Marie Rouart, obitelj Coppola, Newtonovi i Aurore Clément. „Imao sam sreće, najveći stvaratelji mojeg vremena redovito su dolazili.”

Photo: Davé, courtesy of IDEA

Fotografirati kod Cheunga značilo je ući u njegov svijet, spontano, prisno, bez poziranja. „Volio sam kreativce, dizajnere, vizualne umjetnike, glazbenike, pisce, jer su dijelili svoja razmišljanja,” kaže on. „Naučili su me da je sve povezano. Književnost ti pomaže razumjeti slikarstvo, slike se pojavljuju u filmovima. Uživo sam otkrivao njihove svjetove.” Morin i Bergmann, koji su Cheunga upoznali u restoranu oko 2010. godine, dugo su razmišljali kako od njegovih arhiva napraviti knjigu. „Pitali smo se: kako sve to sačuvati? [Davé je bio] mjesto susreta, prolaza, slobode. Takva mjesta danas gotovo i nestaju,” kaže Morin.

„Podsjećao je na Cronenbergov eXistenZ, ta neobična, noćna energija, prigušeno svjetlo. Kao neka međuzona u kojoj je sve moguće,” dodaje Bergmann. Uređivanje materijala bilo je dugotrajan posao. „Željeli smo da ostanu samo najljepše fotografije, one koje prenose duh mjesta, mjesta u kojem su ljudi bili opušteni, slobodni, svoji,” kaže Cheung. A, kako dodaje Bergmann, i one „koje pričaju priču.” Trudili su se obuhvatiti „sve periode, sve ljude, sve energije.” Cheung im je dao potpunu slobodu. „Potpuno nam je vjerovao.”

Photo: Davé, courtesy of IDEA

Između Polaroida nalaze se i mali fragmenti jednog nestalog svijeta, skice Jean-Paula Gaultiera, crtice Keitha Haringa, Leonarda DiCaprija i Georgea Condo-a, razglednice Helmuta Newtona i Guyja Bourdina, kratka poruka Henrija Cartier-Bressona. „Obožavam Haringove razglednice,” kaže Cheung. „Posebno onu iz ’88.” (Morin i Bergmann kažu da materijala ima i za drugi svezak.)

Za Cheunga je povratak arhivi bio radost. „Nisam osjećao tugu ni žaljenje,” kaže. „Radovalo me je sve što sam ponovno vidio.” Ipak, Pariz koji je nekada živio iza njegovih crvenih lakiranih vrata danas djeluje daleko. „Gotovo je. Mobilni telefoni sve su promijenili. Više ne možeš ponuditi skriveno mjesto, zaštićeno od pogleda.”

Photo: Davé, courtesy of IDEA

Danas Cheung najradije odlazi u klasične pariške braserije, poput Bofingera i La Coupolea, dok njegovi prijatelji imaju svoje stare adrese, Chez Georges ili La Closerie des Lilas. Pariz i dalje ima svoj ritam i energiju, ali A Night at Davé podsjeća na vrijeme kada se kreativna duša grada mogla osjetiti u jednoj uskoj blagovaonici, gdje su se prijateljstvo, hrana i umjetnost ispreplitali bez ikakvih ograničenja, a noć izgledala beskrajno, uz proljetne rolice ili tajne koje su ostajale u toj sobi.