Interijer beogradskog kluba Budućnost vodi nas u disco eru 70-ih godina prošlog stoljeća

Prostor Budućnosti čini oko 200 m² unutar kojeg se nalazi ulazna zona, klub s prostorom za sjedenje i podijem za ples, šank s magacinom, DJ pult te zona toaleta. Ključni element kluba jest dobro poznati dizajnerski element Kiosk K67. Za sada ima samo estetsku ulogu, no već od iduće sezone dobit će novu atraktivnu funkciju u prostoru kluba. Kada smo ga pronašli, kiosk je imao samo konstrukciju i ne biste ga prepoznali. To je komad koji smo prvi kupile, on nam je bio polazna točka, te smo ga kasnije sredile i restaurirale. Crveni kiosk bio je simbol Jugoslavije, vrlo dizajnerski i interijerski moderan za to vrijeme, i znale smo da ga moramo imati u klubu. Od listopada ćemo ga tek oživjeti, ali to još uvijek ne smijemo otkrivati, pričaju Ana i Aleksandra.

Dosljedne ideje o upotrebi starih materijala i komada, poput korištenog kopelita za površinu šanka, zatim staklenih prizmi u hodniku toaleta, DJ pulta od metala, pa i samog Kioska K67, u prvi plan ističu i Spiegel Panton lampe na zidovima, koje klubu daju upravo taj disco vibe iz 70-ih. Zbog svega toga, arhitektice su tijekom čitavog procesa imale osjećaj da kreiraju svojevrsnu scenografiju, a ne interijer. U tom trenutku, Spiegel Panton lampe bile su revolucionarne, a mi smo ih radili custom-made. Crtale smo ih, zatim gledale kako će ih izmodelirati i napraviti kalup, sve korak po korak. One nisu kupljene. U razdoblju 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća došlo je do ekspanzije upotrebe plastike kao inovativnog materijala, koji je bio pristupačan i jeftin na tržištu, u različitim granama industrije, pa tako i u dizajnu. Zato nismo željele zaobići ni plastiku u interijeru, pa ni sam proces proizvodnje, objašnjavaju.

Zanimalo me i koji su to rijetki, potpuno novi elementi u interijeru, ali čak i oni su rađeni tako da ih ne primijetite, u skladu s epohom, s mnogo sjajnog metala i stakla. Što se tiče šanka, trudile smo se da njegova materijalizacija bude svedena kao u tom nekom razdoblju 60-ih i 70-ih, pa smo koristile metal kako bismo dobile taj sjaj i taj space-age efekt. Posebno je zanimljiva priča vezana uz metalni stup koji se nalazi u epicentru kluba, a za koji je Aleksandra, sasvim slučajno, inspiraciju pronašla tijekom ljetovanja u Rovinju. Taj nam je stup smetao od početka, on je centralan, on je konstruktivan, nismo ga mogle ukloniti iako siječe taj vizualni moment između DJ-a i prostora. Onda sam u Rovinju naišla na tu zgradu s cijelom kolonom identičnih stupova koji su me fascinirali i odlučila to prenijeti i u projekt, ispričala je.

Kao kontrast metalu, ističu se velike površine prekrivene geometrijskim uzorcima u mat bojama crvene, ljubičaste i narančaste palete. Oblici poput kvadrata i kruga dominiraju prostorom i jasno međusobno komuniciraju, a ovaj spoj nespojivog nedvosmisleno aludira na scenografiju 70-ih. Naime, do danas nije sačuvano mnogo fotografija jugoslavenskih diskoteka, poput one Kod Šećera, pa su se Aleksandra i Ana više oslonile na Studio 54. Tu su mogle analizirati pozadinske zidove i tapete, što im je poslužilo kao referenca. Svi dezeni na našim zidovima tada su se koristili, objašnjavaju. To nisu neke novoizmišljene moderne tapete, nego upravo iz tog perioda. Mi smo crtale i dizajnirale te šare, a onda su specijalno tiskane u skladu s bojama i geometrijom koje su nam bile potrebne. Isto je učinjeno i sa separeima, samo je materijalizacija bila drugačija; njihovi su od pliša, dok su u Studiju 54 bili od kože. Ima tu i mnogo skrivenih detalja koji bi vam lako mogli promaknuti u mraku noćnog kluba: mali televizori s antenama, retro telefoni sa žicom, redovi boca i slično.