Probala sam kintsugi umjetnost, evo zašto je to moja najvažnija radionica dosad

Za kintsugi (na japanskom 金継ぎ ) sam već ranije čula, kako izgleda vidjela sam u bespućima vizualnih prostranstava kojima smo dnevno izloženi, no vrijedilo je zastati na trenutak i osvijestiti koliko samo skrivene simbolike ima u ovoj drevnoj japanskoj umjetnosti i tehnici popravljanja slomljenh komadića keramike – zlatom. Radionica Kintsugi & Terapija bila je dobra prilika za to.

Isprva sam možda malo sumnjala; znam da sam u periodu popravljanja slomljenih komadića vlastitog života, ali me riječ terapija, uz ovaj kreativni kintsugi dio, ostavljala u nedoumici. No, treba dati šansu, uvijek su mi govorili, tako da je radionica kod cura iz zagrebačkog Lineart Concept studija bila dogovorena za jedno sunčano, ali hladno, subotnje zimsko jutro (taman da mi razbudi sva osjetila).

Prije godinu dana Dora Briševac, mag. art., licencirana restauratorica, započela je u Zagrebu s art radionicama Kintsugi & Gin, u sklopu kojih u zabavnom okruženju vodi polaznike kroz proces restauracije slomljene keramike japanskom kintsugi tehnikom. Kako bi otišla dublje u ovu art priču, nedostajao je i taj element psihoterapije koji se već pokazao kao fantastična metoda otvaranja novih vidika spram života, a radionice na ovu temu već su neko vrijeme popularne u svijetu. Dora je idealnu partnericu za ovako nešto u Zagrebu pronašla u Santini Kuzmić, koja se kroz dugogodišnje radno iskustvo educirala u područjima osobnog razvoja i logoterapije.  Njih su mi dvije to subotnje jutro pokazale koliko je terapija umjetnošću značajna stvar, pogotovo u ovom slučaju kada kombinira više metoda – logoterapiju, kintsugi filozofiju i art terapiju.

Nakon ugodnog početnog čavrljanja nas svega četiri polaznice, decentnih mirisa i zvukova dalekog Japana, Dora i Santina su nas uvele u proces onoga što ću četiri sata kasnije prozvati svojom najzanimljivijom radionicom dosad.

Photo: Sanja Jagatić

“Kroz vlastito iskustvo i rad s klijentima uvidjela sam koliko je važno integrirati kreativnost u proces iscjeljenja”, objašnjava mi Santina koja je prvenstveno željela da polaznici ove radionice imaju “mogućnost proći kroz vlastiti intiman i unutarnji rad, ali da ga ne moraju dijeliti s grupom već samo sa sobom”. Tako je došla na ideju da se osnovni terapijski dio ove radionice odnosi na dnevnik misli. On mi je poslužio za skok u veliko, često i nedefinirano emotivno, polje vlastitih misli, podijeljen po segmentima koji su pratili svaki korak kintsugi restauracije gdje bih paralelno sa svojom zdjelicom vodila proces kako da se nas dvije oporavimo. Naime, na početku radionice dobijete zdjelicu koju imate prilike osobno i razbiti, nakon čega ćete ju zalijepiti i obojati zlatom. Osobno mi je bio jako zanimljiv baš svaki od tih koraka; od ovog malog dekonstruktivnog razbijanja pa do cijelog procesa sastavljanja, lijepljenja slomljenih dijelova, oslikavanja pukotina zlatnim prahom… Bilo je nešto jako oslobađajuće u svakome od njih, a dnevnik misli postao mi je tihi terapeut s desne strane spreman da primi svaku od misli koja bi mi se o životu pojavila. Ispalo je lakše s riječima nego što sam mislila.

Umjetnost popravljanja razbijenih dijelova zlatom

Santinina misao da “kao i kintsugi, zdjelica koju razbijemo simbol je našeg života, a način na koji ćemo je vratiti ponovno u život, daje nam mogućnost da naše nesavršenosti pretvorimo u dar”, odzvanjala je dok smo, svaka od nas četiri za sebe, pažljivo pokušavale shvatiti kako priljepiti razlomljene komadiće natrag u suvisao oblik. Dok sam se u tom trenutku bavila samo ovim praktičnim mislima, prikrivena simbolika govorila je svoje. Ova radionica dakle nije samo kreativni proces – ona je putovanje prema prihvaćanju i osnaživanju, postajalo mi je sve jasnije dok sam pokušavala dokučiti kako i one najsitnije (nepovratno) razbijene komadiće vratiti u početno stanje. Poanta priče je da ih ne možete baš sve vratiti u to stanje, ali im možete dati novi smisao. “Kintsugi nas uči da ono što je bilo slomljeno, ne mora biti skriveno, već može postati simbol snage. Kada ovu filozofiju primijenimo na vlastiti život, počinjemo gledati svoje ožiljke – ne kao slabosti već kao priče koje su nas oblikovale. Prihvaćanje vlastitih nesavršenosti donosi slobodu i novu perspektivu”, dodala je Santina kroz razgovore koji su se vodili tijekom radionice.

Nikad prije nisam o tome razmišljala kao sada, ali lom je upravo postao prilika za mene da sastavim novi predmet umjesto da ga bacim u smeće. Mali su to pomaci koji su mi se događali dok sam promatrala tu razbijenu keramiku, da bih joj na kraju udahnula novi život. Ovog puta krhotine su postale zlatni detalji, a kući sam otišla upravo s tim komadićkom sastavljene sebe, zdjelicom koju sam ponosno stavila prvo na stol, pa na policu, i sada kad god prođem pored nje, podsjeti me koliko dobro zapravo mogu izgledati razbijene stvari – nevidljivo joj mahnem. To je taj cijeli novi svijet simbolike koji vam se otvara s kintsugi terapijom. Santina me ovdje nadopunila razmišljanjem kako nam životne lekcije često serviraju iskustva u sklopu kojih moramo prihvatiti vlastite nesavršenosti. “Koje zapravo nikada nisu bile nesavršenosti, već način na koji mi promatramo sebe, ili način na koji nam društvo nameće određena razmišljanja.”

Photo: Sanja Jagatić

Prihvaćanje životnih, emocionalnih i fizičkih ožiljaka

O važnosti prihvaćanja nesavršenosti, nema nikakve dileme. “Naše nesavršenosti su ono što nas čini jedinstvenima”, pratila nas je Santina tijekom radionice i nastavljala, “bilo da su fizičke, emocionalne ili životne, one su dio našeg puta. Prihvaćanjem tih dijelova sebe prestajemo živjeti u borbi s prošlošću i počinjemo rasti. U tome je prava moć iscjeljenja – ne u brisanju onoga što je bilo, već u njegovoj transformaciji u nešto snažno i vrijedno”. I baš poput ove japanske umjetnosti, koja balansira na granici između krhkosti i plemenitosti, tako i mi ljudi se nekako trebamo naučiti nositi sa scenarijima koje baš i nismo priželjkivali. “Pukotine koje ostaju poslije gubitaka, razočaranja ili poraza djeluju nepovratno. Ali, kintsugi nas podučava da ožiljci ne umanjuju vrijednost; oni je, zapravo, povećavaju”.

Kroz cijelo ovo iskustvo radionice učinilo mi se da i dalje moramo poticati razgovore o terapijama, što je i srž rada i filozofije koju Dora i Santina ovdje prenose. (Ne brinite, nećete morati razgovarati naglas, ali već sama činjenica da ste se odlučili pojaviti ovdje, bit će poticaj za korak naprijed). “Ljudi danas isključivo žele biti jaki i savršeni, ali to je nerealno i nemoguće. Ne postoji čovjek kojeg nije nešto okrznulo. Upravo priznavanje da se to dogodilo, daje nam mogućnost da shvatimo da sve, ali baš sve što se dogodilo nosi neki smisao, i ima veće značenje u našem životu. Radimo kintsugi radionice jer vjerujemo da su naši lomovi dio naše priče. Kao što se razbijena keramika u japanskoj umjetnosti kintsugi popravlja zlatom, tako i mi na ovim radionicama osvijetljavamo naše pukotine – ne da ih sakrijemo, već da ih proslavimo”.

Photo: Sanja Jagatić

Što želim da znate o radionici Kintsugi & Terapija?

Imat ćete mnogo razloga za slavlje ovdje. Radionice traju četiri sata, ali vjerujte mi proletjet će u sekundi jer sve brže prolazi u ugodnom društvu. Sav materijal ćete dobiti na radionici, cure će vas voditi kroz cijeli proces misli i radova restauracije, a kući ćete ponijeti svoju novu zdjelicu i neke male spoznaje koje guraju prema naprijed. Meni osobno odzvanjala je u glavi ona najvažnija – ono što je razbijeno, ne vraća se u svoj prvobitni oblik, već postaje jedinstveno, ispunjenom pričom o novom iskustvu. Ta mi je ideja mamila osmijeh na lice ostatak te subote, tako to nekako ide u našim životima.  Eto, to je razlog zašto je ovo za mene bila najvažnija kreativna radionica dosad.