Film koji je podijelio publiku Sarajevo Film Festivala

Za razliku od Ubogih stvorenja, slatkiša praznih kalorija koji su mnogi (pa tako i ja) s guštom pojeli, najnoviji film Yorgosa Lanthimosa zapravo predstavlja izazov publici te skriva nešto ispod same površine. Vrste ljubaznosti, koji je svjetsku premijeru imao u Cannesu, triptih je priča o odnosima i kontroli, provučen kroz filter nemonogamije i ukrašen šarmantnim scenama kanibalizma, amputacije, i većine drugih tipova nasilja koji vam u idućih nekoliko minuta mogu pasti na pamet.

Glumački postav, predvođen Emmom Stone i Jessejem Plemonsom, kroz svaku od priča ostaje više-manje isti. Prva, gdje glume članove ljubavničke mreže vrlo kontrolirajućeg Willema Defoea, ipak je fokusirana na Plemonsa, isfrustriranog sredovječnog muškarca koji mora ubiti izvjesnog RMF-a kako ga dečko-gospodar ne bi zamijenio mlađom i zgodnijom Stone. U drugoj igraju bračni par, policajca i oceanologinja, koji se nakon njenog nestanka u brodolomu iz kojeg ju je spasio isti onaj RMF pokušavaju ponovno prilagoditi na zajednički život, uz koju (dosta ilegalnu) modifikaciju na meniju za ručak. Treća priča u prvi plan stavlja Stone, odbjeglu majku koja kao dio kulta čiste vode zajedno s Plemonsom pokušava pronaći novog mesiju, djevojku koja može oživjeti mrtvog — pogodili ste — RMF-a.

Svi ovi likovi, koji po Lanthimosovom običaju operiraju u ekstremima ljudskog ponašanja, nisu stvarni ljudi niti bi ikada mogli biti, ali svejedno djeluju kao odraz prisila i brutalnosti koja se krije iza naslovne ljubaznosti naših odnosa. Iako im možda nećemo skuhati svoj bubreg kao Stone, ili si slomiti nogu kao Plemons, čini mi se da nikome nije teško identificirati se s porivom udovoljavanja onima koje volimo, čak i nauštrb samih sebe, te načina na koji ga i sami kod drugih nekada znamo iskoristiti.

Ova (vrlo) mračna komedija, koja u svoja tri sata ni u jednom trenutku ne prestaje biti zabavna, jedan je od najoštrijih prikaza suvremenih međuljudskih odnosa koji sam ikad imala priliku pogledati. Iako su gospođe u sjedalu iza mene nekoliko puta glasno prokomentirale kako je film besmislen i epizode nemaju veze jedna s drugom, upravo ta slobodna struktura dopušta Vrstama ljubaznosti da se dotakne toliko različitih tabua — od swinganja do new age vjerskog fanatizma.

S obzirom na to da je nekoliko uzornih građana izašlo iz kina tijekom prve polovice, dok su drugi ostali sjediti i raspravljati još pola sata nakon odjavne špice, odgovorno tvrdim da su Vrste ljubaznosti jedan od onih filmova koji će podijeliti, kako širu publiku, tako i redateljeve predane fanove. U isto ga je vrijeme i mučno i užitak gledati, čvrsto se opire bilo kakvom simboličkom shvaćanju ili jeftinim metaforama, te miješa humor Yorgosovog međunarodnog perioda s mračnom mizantropijom njegovih ranih radova — a ako ni zbog čega drugog, film preporučujem jer nam je dao jednu od najboljih psećih sekvenci ovog stoljeća. U svakom slučaju, meni je samo drago što nam se, makar na kratko, vratio stari Yorgos.