“Kad ne bih bio umjetnik, bio bih pop zvijezda.” Umjetnik Karlo Štefanek u razgovoru s Aleksom Jovanovićem otkriva kako se počeo baviti umjetnošću, svoju ljubav prema glazbi i je li “preko” baš uvijek bolje.
Prije nešto više od godinu dana započeo sam jedno, poprilično nesvakidašnje poznanstvo koje se vrlo brzo razvilo u, rekao bih, izuzetno produktivno prijateljstvo. Karlova i moja suradnja krenula je spontano, od uzajamnih komplimenata na račun naših radova, do dugih razgovora o umjetnosti, idejama i osobnim iskustvima. Kada smo shvatili da su naši radovi, iako vizualno različiti, u svojoj suštini iznenađujuće slični, bilo je sasvim prirodno da započnemo zajedničko stvaranje. To nas je na kraju dovelo i do izložbe. Jedan od radova koji je proizašao iz tog procesa bio je performans/video rad u kojem Karlo i ja noćimo u galeriji, i to baš 14. veljače. Prilično zabavno, ako mene pitate. Ta noć ostala je kao neka vrsta otvorenog razgovora koji se, čini mi se, i dalje nastavlja. Mnoga pitanja koja Karlo promišlja u svom radu, o tijelu, identitetu i prostoru za queer umjetnost, dotaknuli smo još tada. Ovaj intervju, vođen povodom Pride Montha, samo je nastavak tog dijaloga.
Njegov rad nikada nisam doživljavao kao hladan, iako bi možda na prvi pogled mogao djelovati distancirano. Još manje kao isključivo konceptualan. Prije bih rekao da Karlo stvara prostor za ranjivost, neizvjesnost i tišinu koju ne pokušava ispuniti objašnjenjima. Tijelo, identitet, pogled drugih i onaj unutarnji… kod njega se sve to isprepliće, ali bez nametanja narativa. Razgovarali smo o njegovom stvaralaštvu, o tome kako queer identitet prolazi kroz njegov rad, i o onim mjestima između umjetnosti i života gdje se sve isprepliće. A možda najviše o onome što se događa kada umjetnost ne nudi rješenja, već te tiho navodi prema pitanju koje još uvijek ne znaš postaviti.
Dizajn kao razrjeđivanje vlastitog identiteta
Želio sam da razgovor započnemo od samih početaka njegovog stvaralaštva, odnosno, zašto je počeo baviti se umjetnošću i sjeća li se tog trenutka. “Nije postojao jedan trenutak, više niz odluka da nastavim raditi ono što mi je dolazilo prirodno. Meni je, međutim, trebalo vremena da si dopustim nazvati se umjetnikom. Oduvijek sam crtao i slikao, a onda sam počeo plesati, izvoditi, pjevati u zboru. Kasnije sam mislio da ću se baviti dizajnom. Zapravo, moje prvo ozbiljnije obrazovno iskustvo bilo je na Parsons School of Design u New Yorku, gdje sam se odmah zaljubio u dizajnerski proces. Nakon povratka iz New Yorka upisao sam fakultet dizajna u Amsterdamu. Tamo sam ubrzo shvatio da me najviše privlači upravo početna faza dizajnerskog procesa; istraživanje i konceptualizacija, pa sam se tako opredijelio za branding. Tamo je, upravo tijekom studija, nastao i prvi rad iz autoportretnog serijala Self-titled (2022–). U tom serijalu režiram vlastiti lik kroz mehanizme poput mistificiranja i autofikcije. Kasnije, kada sam želio imati još javniji i direktniji odnos s publikom, taj sam autoportretni serijal počeo izvoditi kao performanse. S tim početnim performansima vratio sam se malom Karlu koji je oduvijek želio biti izvođač, i jednom kad sam to osvijestio, ubrzo sam shvatio da je moj odabir dizajna bio način da razrijedim vlastiti identitet u nešto što ima sigurni profesionalni okvir.”
Jasno mi je o čemu Karlo govori, a to se i jasno vidi u njegovim radovima. Cijeli proces osvještavanja njegove želje za ovim pozivom gradi njegov identitet, i mislim da publika to može osjetiti. Zato je nekako prirodno uslijedilo pitanje o radovima u kojima se queer identitet ne pojavljuje samo kao tema, već više kao neka vrsta pulsa. Je li oduvijek bilo važno da to bude jasno prisutna komponenta, ili se to prirodno provuklo kroz vizualni jezik? “Prvo želim definirati što za mene znači queer. Na queerness ne gledam kao oznaku za moju fluidnu seksualnu orijentaciju, već kao teorijski okvir. To vjerojatno proizlazi iz odbijanja da me se smjesti u bilo kakvu unaprijed zadanu identitetsku kutiju, ili da govorim isključivo onima koji se već nalaze unutar iste. U Zagrebu ne moraš biti gej da bi bio queer. Ovdje je dovoljno da si neudan, samohrani roditelj, ili da kao dječak nosiš rozo… U tom smislu, queer se ne mora posebno naglašavati u radu – to već oblikuje način na koji gledam, osjećam, biram što pokazati. Queer u mom radu nije ukras, nego optika.”
Kad smo već kod queer iskustva, zanimalo me i kako danas izgleda umjetnički prostor kad govorimo o queer umjetnicima. Postoji li više prostora, više podrške, ili je to i dalje borba za vidljivost, samo sada zapakirana u nešto suptilniji oblik?
„Primijetio sam da queer tematika postaje sve zanimljivija i da se sve više istražuje, ali s obzirom na trenutnu situaciju u svijetu, gdje se isti sadržaj sve češće zabranjuje, teško je ne sumnjati u stabilnost te podrške. I zato umjetnici u svom radu moraju biti što hrabriji, glasniji, direktniji. Također, nije više samo stvar u tome da nas se vidi, nego kako nas se gleda i tko određuje taj kadar. Tu borba i dalje traje.”
Karlov vizualni jezik u sebi nosi nešto istovremeno nježno i direktno. Ponekad djeluje krhko, gotovo ranjivo, a već u sljedećem trenutku brutalno iskreno. Ta dinamika čini mi se kao važan element njegova stvaralaštva. Zanimalo me što on misli o tome, koliko su dvosmislenost i dualnost važne u njegovom radu i pristupu.
“Mene zanima trenutak kad nešto mekano postane neugodno, i obrnuto; kad te nešto što djeluje grubo zapravo zagrli. Nježnost i brutalnost se ne isključuju i dolaze jedna s drugom. Tako primjerice, u radu FAG režiram pucanje pištoljem u vlastiti portret, metkom na kojem je ugravirana riječ koja me progonila čitav život. Netko bi na prvu rekao da je to isključivo agresivan rad — i da, sam čin je neminovno nasilan, a i video koji izlažem stalno reproducira neugodan zvuk pucanja. Ali nježnost je u detaljima, ako ih netko odluči vidjeti. Taj je autoportret, recimo, snimljen tik nakon plakanja. To je također čin reaproprijacije u kojem sam konačno ja taj koji ima kontrolu, koji uništava riječ, koji se od nje oslobađa. Puno razmišljam o tome kako izložiti emociju, a da je ne spektakularizam. Bitno mi da je ona prikazana onako kako se ona pojavljuje u stvarnom životu. Ne bježim od realnosti, čak ni kada je surova, neugodna i teško probavljiva, odatle i dolazi ta krhkost koju spominješ.”
Sada kad je Pride Month, čini mi se da svi odjednom žele “slaviti queer identitet” – mediji, brendovi, institucije. Ta se pažnja pojavi jednom godišnje, a onda nekako iščezne. Kako ti to vidiš? Misliš li da takav trenutni fokus može pomoći umjetnicima, ili ti se ponekad čini da skreće pažnju s onoga što je doista važno?
“Radije bih da nas ne “slave”, nego da nas zaista slušaju. Nemam problem s pažnjom, ali imam problem s uvjetima pod kojima ona dolazi. Moj identitet nije “promotivna akcija”. Ali, isto tako razumijem da vidljivost može pomoći mlađim ljudima da se lakše prepoznaju, pogotovo u regiji sa jako malim brojem javnih queer osoba, i to ne podcjenjujem. U umjetnosti je to još zamršenije.
Postoji rizik da queer umjetnici postanu fetišizirani ili dekorativni, ili se pak očekuje da zauzmemo mjesto isključivo u temama o traumi i seksu.
Pa evo, i ovaj intervju radimo za Pride Month, što već dosta govori. S jedne strane, zahvalan sam što mi se daje prostor. S druge strane, jasno mi je da taj prostor dolazi u paketu s trenutkom. Moj identitet je prepoznat kao relevantan, ali i kao potencijalni alat. Moja umjetnost se bavi identitetom, pa je ta vrsta eksponiranosti do neke mjere neizbježna. Ipak, ne mislim da je sve to nužno loše. Samo zahtijeva jako dobar filter. Bitno mi je zadržati svijest da nisam pozvan jer sam jedini takav, nego zato što takvih još uvijek ima premalo u centru… I nije da nemamo što reći kad prođe lipanj.”
Meni su, kao umjetniku, neki radovi izuzetno važni. Pomogli su mi da se oblikujem, da se jasnije pozicioniram na sceni, ali možda još i više , da u vlastitoj glavi lociram tko sam, što želim od umjetnosti i zašto mi je ona uopće potrebna. Karlo je već spomenuo neke svoje radove, pa se pitanje je li i kod njega bilo slično nekako samo nametnulo kao sljedeće. Postoji li rad koji mu je posebno važan? Možda zato što je kroz njega razriješio nešto osobno, ili zato što je osjetio da je napokon uspio izreći ono što je dugo tinjalo negdje duboko u njemu?
“Rad o kojem trenutno najviše razmišljam zove se 139 Letters to Noa Marlo. Nastao je prošle godine, kada sam trebao provesti 139 dana u New Yorku, najduži boravak tamo dotad. U tom trenutku je prestala komunikacija s osobom koju sam volio i s kojom sam godinama živio, Noom Marlom. Umjesto razgovora, počeo sam mu svakodnevno pisati pisma. Uz svako pismo snimao sam i autoportret u vrtu u kojem sam tada boravio, kao neku vrstu dnevnika, ti portreti bilježe vrijeme, promjene u prirodi i u meni. Ta pisma mu nikada nisam poslao. Prvi put su prikazana na izložbi u Groningenu, na kojoj se, sasvim neočekivano, pojavio i sam Noa. Rad se sastoji od pisama, performansa i fotografija, a uskoro će biti predstavljen i kao publikacija. Nedavno sam neka pisma podijelio s drugim umjetnicima čiji radovi rezoniraju s njihovim sadržajem, i nastao je film koji okuplja njihove video interpretacije. Iako ga nazivam autofikcijom, ovo je vjerojatno moj najintimniji rad do sada.”
Budući da je Karlo, uvjetno rečeno, rastrgan između tri grada, New Yorka, Amsterdama i Zagreba, što na prvu zvuči kao idealan balans, vjerujem da, uz očite prednosti, to nosi i određene poteškoće. U tom užurbanom načinu života čini mi se da nije lako pronaći mir, uklopiti se i jedno mjesto nazvati domom. Ta tri grada potpuno su različita, ne samo po tempu života, već i po kulturi, pristupu umjetnosti i svakodnevici. Zanima me kako sve to utječe na osobu. Je li “vani” doista bolje? Ima li više prilika? Jer često nam se ovdje, u Beogradu, čini da je “preko” sve lakše: više sadržaja, više podrške, veće mogućnosti za kvalitetnu umjetničku produkciju i izlaganje. Pa sam htio čuti kako to njemu izgleda. Utječe li Zagreb na njegov rad? I je li stvarno bolje negdje drugdje ili je to samo ona stara priča o tome da je trava uvijek zelenija s druge strane ograde?
“Zagreb sam napustio s osamnaest. Odrastajući ovdje, ono što me najviše inspiriralo bila je želja da odem. A kad sam napokon stigao na tzv. Zapad, shvatio sam da trava zaista jest zelenija, ali samo zato što je fejk. To razočaranje bilo je ključni trenutak u formiranju mog pogleda na svijet, pa i na umjetnost. Moj odnos sa Zagrebom uvijek je bio napet i kad napustiš grad s kojim imaš nešto neriješeno, kad-tad mu se moraš vratiti. Za mene, taj povratak ne znači pomirenje, više se radi o stalnoj konfrontaciji. I u tome postoji ogroman potencijal za stvaranje. Lakše je biti umjetnik negdje drugdje, tamo gdje te nitko ne poznaje. Ali baš zato mi je Zagreb najizazovniji jer me ovdje sve podsjeća na ono što sam bio, i to izaziva najdublje pukotine. Jedan dio mog performansa auto-protesta Against Self, koji sam izveo prošlog lipnja, bio je upravo pokušaj tog razračunavanja.”
Vraćam se da bih mogao otići; odlazim da bih se mogao vratiti. Ta neodređenost mi je najbliža definiciji doma
“Danas Zagreb, Amsterdam i New York za mene čine tri različita uporišta. U Zagrebu sam se formirao, u Amsterdamu sam prvi put osjetio slobodu, u New Yorku imam obitelj, pa mu se vraćam kad god stignem. Scenski, Zagreb danas možda nema velik broj suvremenih izvođača u polju same umjetnosti performansa, ali ima ono nešto sirovo, duboko, povijesno ukorijenjeno, što mene intuitivno vuče. U Amsterdamu se puno radi na relaciji tehnologije i tijela. New York je potpuno drugačiji; sve je teatralno, pretjerano, i često namjerno cringe. I meni je to sve jako inspirativno. Zapravo, najviše se događam između tih mjesta. Vraćam se da bih mogao otići; odlazim da bih se mogao vratiti. Ta neodređenost mi je najbliža definiciji doma. Biti stranac ovdje i ondje, ili se barem tako osjećati, izoštrava pogled. Postaješ turist svega, uključujući i samog sebe. Gledaš pažljivije, primjećuješ više, držiš svijet na dovoljnoj udaljenosti da ga zapravo vidiš.”
Kad smo već spomenuli Zagreb, nisam se mogao ne sjetiti naše zajedničke izložbe i razgovora te večeri. Tada smo puno pričali o performansu i ulozi tijela u umjetnosti. Za mene je tijelo prije svega način komunikacije, bilo da je riječ o slici, videu ili samom performansu. U trenucima stvaranja često ga promatram kao alat, nešto kroz što govorim, ali i od čega se istovremeno donekle udaljim. Zanimalo me je je li to slično i kod Karla. Mijenja li se odnos prema tijelu u njegovoj umjetnosti? I općenito, kako se mijenja odnos prema vlastitom tijelu kroz vrijeme? Čini mi se da se taj odnos s godinama mijenja, a rekao bih da je kod queer umjetnika to još složenije, intimnije, i političnije u isto vrijeme.
“Tijelo je svačiji prvi jezik, a ujedno i najnesigurniji alat. U performansu moje tijelo mi je sredstvo, protivnik. I ne znam se uvijek nositi s njim. Znam ga zlostavljati, zanemariti, sabotirati. Ali prije svakog performansa, bez iznimke, pripremim tijelo. Nekad postim danima prije izvedbe, okupam se u tišini i mraku, odem na masažu ako mogu. Sve da bih ga uskladio sa sobom prije nego što ga opet iscrpim. Nedavno sam u performansu Something Like Time (In the Event Of) prvi put izveo rad potpuno nag. Taj čin nije bio provokacija, već organski nastavak koncepta koji sam htio istražiti do kraja, bio je to, jednostavno, jedini način da u potpunosti utjelovim izdržljivost, izloženost i ranjivost. Performans je trajao četiri sata, samo zvuk metronoma, mog odbrojavanja, bijela kreda i vlastita koža. Nekad na prašnjavom podu, nekad na prstima, nekad trčeći od zida do zida, ostavljao sam tragove vremena po prostoru i po sebi.”
Something like time (In the event of), performance, 4h, Self-titled (2022-), 2025
“Tijelo u performansu mi je način da vratim vlasništvo nad sobom, ali ne vlasništvo u smislu moći, nego odgovornosti. Imam dana kad ga ne mogu gledati. Imam dana kad ga slavim. Ne vjerujem u čisto prihvaćanje, već u tijelo kao stalnu pregovaračku zonu.”
Još jedna velika borba koju, vjerujem, svi umjetnici vode sami sa sobom, ja zasigurno, a pretpostavljam i ti, jest ona s temama koje su nam važne, ali ih još uvijek ne uspijevamo “uhvatiti” u svom radu. Kao da su stalno tu negdje, prisutne, ali uvijek malo izmiču. Postoji li i kod tebe neka takva tema? Nešto što ti je blisko, ali još nije pronašlo svoj oblik u umjetničkom izrazu?
“Identitet. Iako je možda to i jedina stvar kojom se stalno bavim. Možda baš zato. Pokušavam ga napasti sa svih strana, rodno, nacionalno, seksualno, religijski, jezično, vremenski. Identitet se mora stalno razgrađivati i sastavljati da bi bio stvaran. Autofikcija i performans mogu najviše pobjeći od jednoznačnosti, i čini mi se da je identitet ovdje najslobodniji. Pokušavam razumjeti sebe, ali samo do točke koja neće blokirati rad. Jer previše samosvijesti je ponekad najgori neprijatelj u stvaranju.”
Znam da nam je obojici Marina Abramović veliki uzor, stalno se vraćamo na nju u razgovorima. Ali, koga još pratiš? Ima li umjetnika, suvremenih ili iz prošlosti, koji te inspiriraju? Ili možda jednostavno, smire misli?
“Od umjetnika iz prošlosti, uvijek mi se vraćaju Egon Schiele, Louise Bourgeois, Joseph Beuys. Naravno, Marina Abramović i Mladen Stilinović. A onda i Andy Warhol i Felix Gonzalez-Torres. Debelo kasnim, ali moje nedavno otkriće je Sands Murray-Wassink. Njegov rad mi je neuredan, nježan, čudan, predivan. Uvijek mi je važna moja Vlasta Delimar. Od mlađih regionalnih umjetnika posebno cijenim Ilju Simina, Marlen Ban, Ines Borovac, Maju Simišić, različiti su, ali svi imaju nešto nefiltrirano u radu, i to volim. Na međunarodnoj sceni pratim Joan Horracha, Billy Morgan, Benjamina Francisa, Nicholasa Sancheza/Wonderful Cringea, Jensa Hulsa. Sve su to umjetnici čiji radovi kao da dolaze iz nekog nemira.”
Za kraj, nešto što mi je često na umu i o čemu osobno obožavam razgovarati, glazba. Znam da je važna mnogima, ali u queer svijetu definitivno ima još dublju i značajniju ulogu. Kao prostor identifikacije, oslobađanja, bijega, ali i zajedništva. Je li glazba imala utjecaj na tebe, u formiranju identiteta, u umjetničkom radu? Imaš li neke glazbene zvijezde kojima se stalno vraćaš, bilo vizualno, emocionalno ili na neki treći način?
“Moja mama mi je prva pustila Madonnine spotove. Kasnije i Lady Gagu. Odrastao sam uz te žene koje nisu bile samo talentirane, već jasne, nezaustavljive, pametne. Za mene su pop dive bile prva lekcija o slavi, ikonografiji, performansu i kontroli. Ako me prostalkate na Spotifyju, vidjet ćete da imam playlistu za svaku prigodu. Ponekad kreiram i playliste za određene radove. Glazba mi uvijek svira u studiju. Uvijek pjevam pod tušem. Kad ne bih bio umjetnik, bio bih pop zvijezda.”
Fotografije: David Bakarić
Kreativna i tehnička produkcija: Marlen Ban
Lokacija: Autoelektrika Štefanek
Moda: VICKO RACETIN Spring/Summer 2025 & Spring/Summer 2024
