Zahvaljujući super jednostavnom triku, vrijeme na mobitelu smanjila sam za trećinu

Početkom ove godine pročitala sam knjigu koja mi je promijenila život: Kako ne raditi ništa (How to Do Nothing) Jenny Odell. Prvi put je objavljena 2019., a nedugo zatim poklonila mi ju je prijateljica i kolegica (hvala ti, Emily Chan). Isprva sam se opirala otvoriti je jer sam pretpostavila da je riječ o priručniku za samopomoć koji će mi reći da se isključim i preselim u kolibicu na selu, živim od zemlje i zurim u nebo radi zabave. Ali ne: Odellino djelo zapravo je umjetnička knjiga prerušena u priručnik za samopomoć. Ona je umjetnica, spisateljica i akademkinja koja koristi primjere iz suvremene umjetnosti kako bi nas potaknula da razmotrimo mehaniku ekonomije pažnje – kako nas ona drži zaokupljenima, ovisnima i tjeskobnima te nesposobnima da se u potpunosti usredotočimo na bilo što izvan naših uređaja.

To nije knjiga puna savjeta i trikova, već ona koja nastoji preoblikovati vaše razmišljanje i učiniti vas svjesnijima digitalnih podražaja koji se neprestano natječu za vašu pažnju – reklame koje jarko svijetle u pokušaju da vam privuku pogled, aplikacije dizajnirane da vas natjeraju na beskonačno skrolanje i bombardiranje obavijestima koje vas tjeraju da ih sve prođete prije nego što možete učiniti bilo što drugo.

Otkako sam je pročitala, postala sam puno svjesnija načina na koji komuniciram sa svojim telefonom. Sasvim je u redu biti na njemu, ili na laptopu, kada zaista imate nešto za obaviti, ali što je s trenucima kada nemate? Zašto samo besciljno plivam kroz struju sadržaja kada to ne moram raditi?

@kendalljenner

Tako sam shvatila da obožavam aplikaciju Letterboxd. Općenito je prilično tamna, nestimulativna i bez obavijesti, što znači da mogu ući u nju, pogledati što me zanima i lako opet izaći. Tako sam također preispitala svoj odnos s aplikacijom Duolingo. Ovo potonje je aplikacija osmišljena da korisnike drži navučenima i potiče ih da se vraćaju svakodnevno, s naglaskom na neprekinute nizove (streaks) i ljestvice (leaderboards), ali shvatila sam da jednostavno mogu ući u nju kada želim nešto naučiti, a zatim je odlučiti odložiti u drugim trenucima. Da, aplikacija me kažnjava što ne održavam svoj niz (često sam vidjela zelenu sovu, maskotu aplikacije, kako plače zbog moje nedosljednosti), ali to je moj mali, namjerni čin otpora.

Što me dovodi do vremena provedenog pred ekranom. Moje je u prosjeku iznosilo oko dva i pol sata dnevno, ali primijetila sam da se osjećam znatno bolje i sretnije kada je to vrijeme kraće. Potpuno isključivanje obavijesti činilo mi se previše drastičnim – ponekad volim masovno preletjeti preko njih i mentalno zabilježiti kome trebam odgovoriti – a “brutalno učinkovit” trik korištenja crno-bijelog načina rada (koji sve na zaslonu pretvara u sivo) djelovao je nevjerojatno depresivno. Pokušala sam odložiti telefon ili ga okrenuti licem prema dolje, ali onda bih se pitala hoću li zbog toga propustiti nešto važno. Rezultat? Ponovno bih ga uzela u ruke.

Ali sada sam pronašla (banalno jednostavnu) stvar koja mi odgovara: smanjivanje svjetline ekrana na minimum kada ne koristim telefon. Dopustite da objasnim. Zvuči blesavo, ali to mi omogućuje da i dalje držim telefon pokraj sebe – kao neku neobičnu emocionalnu sigurnosnu deku – dok sam, recimo, na poslu, ali sada obavijesti koje stižu više ne osvjetljavaju moj zaslon. Kad jesu, nesvjesno bih se svaki put okrenula prema njima, ali sada ih jednostavno ne vidim. Zatim, kada zaista uzmem pauzu, mogu namjerno pogledati telefon, malo pojačati svjetlinu i pregledati sve što trebam.

Jesam li radeći to ikad slučajno propustila poziv? Jesam, ali ja sam milenijalka koja rijetko s kim razgovara telefonom, a praktički svi propušteni pozivi bili su spam pozivi od telekomunikacijskih ili energetskih tvrtki. Jesam li ponekad propustila poruke? Jesam, ali onda bih ih vidjela, otprilike, sat vremena kasnije. Obično te stvari nisu kraj svijeta. Također, ovdje moram priznati i određenu razinu privilegije – nemam, primjerice, djecu ili roditelje o kojima se brinem i koji bi me mogli hitno trebati, niti posao gdje se stalno javljam na pozive koje zaista ne smijem propustiti. Te stvari će možda doći u budućnosti, ali za sada, zaista mogu odložiti telefon. Ako ste i vi u poziciji da to možete, vrijedi pokušati.

Sada moje vrijeme pred ekranom obično iznosi u prosjeku sat i pol dnevno, razina koja se, za sada, čini sasvim u redu. Također, telefon uzimam s više namjere, a ne samo iz znatiželje. Ponekad ovaj trik dovodi do prilično smiješnih susreta: nedavno me Emily, ista ona kolegica koja je nesvjesno potaknula ovu promjenu u mom načinu života, vidjela kako zurim u nešto što je izgledalo kao prazan zaslon telefona i pitala me jesam li dobro. (Sada ponekad zaboravim pojačati svjetlinu ako nešto brzo gledam.) Ali svejedno, zahvalna sam što su ona stalna naginjanja glave s laptopa na zaslon telefona, najčešće samo da bih vidjela neku nasumično proslijeđenu poruku ili besmislenu obavijest, (uglavnom) stvar prošlosti. A i um mi je zbog toga mirniji.

Vogue.co.uk