Dotjerivanje za večeru nije samo zabavno – to je pitanje poštovanja

Trebao sam staviti kravatu, gunđao je moj prijatelj, gledajući uokolo po uistinu prekrasnoj blagovaonici. Smijali smo se. Stvarno ne mislim da je važno, James. Ona gospođa tamo je doslovno u tajicama. Ali razmišljajući o restoranu nakon toga, nisam mogla, a da ne osjetim da ima pravo. Bio je to lijep obrok (Michelinova zvjezdica, kad već pitate) na divnome mjestu (Chiswick) s ljudima koji su si vjerojatno mogli, budući da su bili u restoranu s Michelinovom zvjezdicom u Chiswicku, priuštiti da se dotjeraju za večeru. I dok je pola blagovaonice bilo u košuljama i suknjama, ostali su bili u trapericama i luksuznoj sportskoj odjeći.

Godinama sam aplaudirala tome – gledala sam na to kao znak da jedenje vani postaje sve ravnopravnije. Primamljivo je, kada pišete o prorijeđenom svijetu restorana, uprijeti u odraslog čovjeka koji jede foie gras u džemperu i inzistirati na tome da je taj svijet nekako “dostupan”. Međutim, bolje pogledajte i vidjet ćete da je džemper navedenog čovjeka iz Patagonije (160 eura), dok njegova suputnica za večerom nosi tajice Lululemon (130 eura). Nije da nemaju ili si ne mogu priuštiti kravate i haljine; jednostavno su se odlučili odjenuti za otmjeni restoran kao da su na dvodnevnom pješačenju u – pa, Patagoniji. Naravno, postoje mnoga mjesta gdje je takva odjeća prihvatljiva i čak poželjnija od dotjerivanja. Lokalni vinski barovi, pubovi koje vode kuhari, tržnice hrane, svijet je pun visokokvalitetnih, ležernih zalogajnica u kojima se čak i na odijelima zasuču rukavi i skidaju sakoi. Stavljanje sakoa ili štikli na sebe stvorilo bi osjećaj samosvijesti, dok je cijeli “koncept” restorana osmišljen da ga potkopa. To je temeljni dio njihove magije.

Ali u restoranu gdje brižno osoblje, elegantan namještaj i platnene salvete stvaraju profinjeniji ugođaj, pristojno je malo se dotjerati. To vrijedi bez obzira na to je li jelovnik 400 ili 40 eura po glavi. To je iskazivanje poštovanja prema osoblju, koje je i samo elegantno odjeveno i koje će provesti svoju večer osiguravajući da vaša bude ugodna i bezbrižna. To je poštovanje prema kuharima, koji su kuhali cijeli dan i cijelu će večer provesti pripremajući jelovnik s više senzorskih jela. I to je puno poštovanja prema vašim kolegama, od kojih su neki možda štedjeli mjesecima za privilegiju da tamo mogu jesti.

Jer za svaki par za koji je ovaj obrok samo još jedna srijeda navečer, postoji nekoliko onih koji slave godišnjicu braka ili drugu značajnu prekretnicu. Ako je restoran imalo dobar, postoje – kako mi je priznati ugostitelj Jeremy King jednom rekao – ljudi koji upravljaju cijelim životom unutar njegova četiri zida. Za većinu ljudi ovih dana jesti u restoranima je luksuz. Dotjerivanje je dio toga – ili bi trebalo biti. Ako ništa drugo, ulaženje u nešto lijepo služi kao čin krojačkog razgraničenja između restorana i vlastitog kuhinjskog stola.

Ali to je više od toga, za mene. To je znak zahvalnosti za činjenicu da si to mogu priuštiti, da imam zdravlje, (relativno) bogatstvo i vrijeme na raspolaganju. To je, samo po sebi, nevjerojatna, nevjerojatna sreća, čak i prije nego što u jednadžbu ubacite rakovicu s ukiseljenom jabukom i kavijarom. Iznad svega, to je jednostavno lijepo. Pogotovo sada, kada često radimo od kuće, zabavno je presvući se u iščekivanju odlaska na večeru. Ne zalažem se za cijelu uniformu – kravatu i odijelo, niti za štikle i dotjeranu haljinu – osim ako to ne volite. Nitko ne bi trebao biti prisiljen nositi nešto zbog čega se osjeća fizički ili psihički neugodno. Ali ako je istina, kao što je Flaubert slavno napisao, da se zadovoljstvo prvo nalazi u iščekivanju, a kasnije u sjećanju, onda je dotjerivanje za večeru nešto više nego pristojno. To je užitak.

vogue.co.uk