Pogledala sam film koji je slovenski kandidat za Oscara

Uoči svakog velikog filmskog događaja, poput festivala u Cannesu i Veneciji, kao i različitih dodjela nagrada – s posebnim naglaskom na Oscare – uvijek sam u potrazi za regionalnim imenima na programu. Budući da su naši autori na tim prestižnim manifestacijama više iznimke nego pravilo – bez obzira na to koliko sjajnih kreativaca dolazi s naših prostora – dovoljan je i sam spomen nekog regionalnog imena da me uzbudi. Tako smo na ovogodišnjim Oscarima pratili hrvatski film Čovjek koji nije mogao šutjeti, nominiran u kategoriji najboljeg kratkometražnog igranog filma. A sljedeće godine možda ćemo navijati za slovenski film Kaj ti je deklica. Naime, iako službene nominacije za Oscare 2026. još nisu objavljene, već znamo koje su filmove pojedine države predložile za razmatranje, a Slovenija je ovaj film kandidirala u kategoriji najboljeg međunarodnog dugometražnog filma.

Ovaj prijedlog dolazi nakon što je Kaj ti je deklica, preveden kao Little Trouble Girls (iako bi doslovan prijevod na srpski glasio: ‘Šta ti je, djevojčice?’), očarao publiku na filmskim festivalima, od Berlina do Edinburgha. Sasvim prirodno, dok čekamo službene nominacije, sve su oči uprte u redateljicu Uršku Djukić, za koju ovaj film predstavlja dugometražni debi, te u mlade glumice koje su publiku oborile s nogu svojim izvedbama. Zaintrigirana svime što sam dosad čula o filmu, odlučila sam ga pogledati i sama se uvjeriti zašto ga mnogi smatraju tako sjajnim.

Heretic Films

Kaj ti je deklica je film o odrastanju u okrilju strogog katoličkog odgoja, što je nesumnjivo tema koja je mnogo puta obrađena na filmskom platnu, ali istovremeno premisa koja zapravo nikada ne postaje izlizana, osobito kada joj se pristupi svježim i autentičnim pogledom, kakav donosi ovo ostvarenje. Pratimo šesnaestogodišnju Luciju (Jara Sofija Ostan), introvertiranu djevojčicu koja odrasta pod strogim nadzorom, kako roditelja, tako i nastavnika. Ona je članica zbora, koji zajedno sa svojim članicama čini okosnicu radnje filma. Naime, djevojčice iz zbora odlaze na trodnevni izlet u sanjivi gradić Cividale del Friuli u blizini Trsta, gdje su smještene u samostanu u kojem se mogu nesmetano posvetiti pjevanju. No svakome tko je ikada bio adolescent jasno je da je tim djevojčicama pjevanje posljednje na pameti.

Lucija je tiha i povučena, ali u vrlo kratkom roku, okružena djevojčicama svojih godina i napokon puštena iz zlatnog kaveza u kojem je odgajana, doživljava buđenje svoje seksualnosti. U tome je, bez sumnje, vodi prijateljstvo s Ana-Marijom (Mina Švajger), djevojkom s kojom se brzo sprijateljuje i koja se ne libi postavljati Luciji ‘škakljiva’ pitanja – ona na koja ne može ili ne želi odgovoriti. Premda dane provode pjevajući – i kriomice promatrajući poluodjevene radnike koji uređuju samostanski atrij – noći djevojčice ispunjavaju dijeljenjem tajni i, sasvim prirodno, igrama poput istina ili izazov. Iako je ambijent filma neobično specifičan i meni osobno nepoznat, film uspijeva uhvatiti samu srž djevojaštva, neizgovorene istine i iskustva kojima možda ne pridajemo veliku važnost kada govorimo o odrastanju, a koja su u svojoj osnovi univerzalna. Vjerujem da su čak i one najglasnije i najsamopouzdanije djevojčice nekada imale svoju Ana-Mariju, prijateljicu koja ih je gurala iz zone komfora. A poput Lucije, svi smo se barem jednom zapitali kaskamo li za svojim vršnjacima.

Heretic Films

Pomoću zborske glazbe, pjesama koje najčešće čujemo u iscjepkanim ulomcima, film gradi napetost koja doseže krešendo u trenutku kada Lucija, uznemirena zbog brojnih emocionalnih promjena kroz koje je prošla u vrlo kratkom vremenskom razdoblju, nema snage pjevati onako kako nastavnik očekuje. Spomenuti nastavnik posebna je priča, maestralno odigrana od strane glumca i glazbenika Saše Tabakovića, u ulozi koja dokazuje da nisu svi ljudi kadri za pedagoški rad. Nošen na krilima svoje strasti prema glazbi, on nema empatiju potrebnu da ovim mladim djevojkama – koje vidi (samo) kao instrumente za vlastiti uspjeh – pomogne u razvoju. Upravo ta strast prema glazbi postavlja se kao kontrast ljudskoj požudi, kao medij kroz koji časne sestre u ovom samostanu uspijevaju kanalizirati osjećaje koje moraju suspregnuti. To postaje posebno jasno kada Lucija i Ana-Marija luckasto pitaju jednu od njih nedostaju li joj ikada fizički dodiri drugih ljudi.

Glazba i sjajan dizajn zvuka boje ovaj film emocijama, daju mu ritam i određuju njegov tijek. Religijski kontekst postaje sredstvo kroz koje se prikazuje grandioznost Lucijinih osjećaja. Ona je vrlo mala i usamljena u usporedbi s emocijama koje je preplavljuju – u filmu koji slikovito dokazuje da nije lako biti mlada djevojka. Vrijedi naglasiti da su prizori nevjerojatno lijepi, a gotovo svaki kadar izgleda poput pomno promišljene fotografije koju biste poželjeli na svom zidu. Kaj ti je deklica poetičan je spoj nekoliko različitih umjetnosti, isprepleten sjajnim glumačkim ostvarenjima, zbog čega je posve jasno zašto je Slovenija upravo ovaj film izabrala za svog kandidata. To je predivan podsjetnik na moć umjetnosti da nas prenese u različita emotivna stanja, pri čemu su autori besprijekorno iskoristili svaki element koji su imali na raspolaganju, kreirajući sanjivu priču o odrastanju i djevojaštvu.